Naslovnica Crkva Odgovor pariškog nadbiskupa Christophea de Beaumounta na ukinuće Družbe Isusove

Odgovor pariškog nadbiskupa Christophea de Beaumounta na ukinuće Družbe Isusove

Danas objavljujemo pismo pariškog nadbiskupa Christophea de Beaumounta kao odgovor na ukinuće Družbe Isusove od strane Klementa XIV. Papinski „ukaz“ odnosi se ukidanje Družbe Isusove. Iako je papinskim ediktom „Pascendi munus“ Klementa XII. samo nekoliko godina ranije hvalio i branio isusovce. (Ovo je upečatljiva paralela Motu proprija Summorum Pontificum Benedikta XVI., u kojoj se navodi: „Ono što su prijašnje generacije smatrale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim” samo nekoliko godina prije Motu proprija Traditionis Custodes.) Nadbiskup Christophe de Beaumount odgovorio je papi Klementu XIV ovako:

„Ovaj ukaz nije ništa drugo nego osobna i privatna prosudba. Među ostalim stvarima koje se u njemu navode, napominje se da je naš kler izvanredan, dok se iznosi odbojna i neumjerena karakterizacija papinskog edikta „Pascendi munus“ svetog Klementa XII, koji će zauvijek ostati u slavnoj uspomeni, a koji je u dotičnom ediktu istaknuo sve pravne formalnosti takvih dokumenata: Papinskim ukazom takav edikt opisan je ne samo kao netočan, već i kao da je „iznuđen“, a ne dobiven; budući da ima sva ovlaštenja općeg koncila
Zamišljen je i objavljen, kako na opći način, tako i na svečan način… Što se tiče svjetovnih knezova, ako je bilo nekih koji su se ujedinili s ostalima svjetovnim vladarima da daju svoje odobrenje, njihov je broj bio neznatan. Nitko od njih nije prosvjedovao protiv toga, niti se tome protivio, a čak su i oni koji su upravo u to vrijeme pravili planove za ukidanje isusovaca, dopustili da se bula (papinski edikt) objavi u njihovim kraljevstvima….
Papinski ukaz koji dopušta ukinuće Družbe Isusove nije ništa drugo nego izolirana, privatna i pogubna presuda, koja ne čini čast tijari i šteti slavi Crkve i rastu i očuvanju pravovjerja. U svakome slučaju, Sveti Oče, nemoguće mi je tražiti od klera da prihvate Vaš ukaz, jer prije svega, ne bih bio saslušan, uz to sam dovoljno nesretan jer moram koristit svoju službu kako bi to prihvatili. Štoviše, osramotio bih se kada bih to učinio…
Zadatak koji želite da izvršim značilo bi nanijeti ozbiljnu povredu vjeri, kao i narušiti učenost i poštenje prelata koji su kralju iznijeli svoje odobravanje upravo onih točaka koje su sada osuđene ovim papinskim ukazom. Jer što je mir koji je nespojiv s ovom zajednicom (Družbom Isusovom)? Pitanje je zapanjujuće u refleksiji koju izaziva; jer ne razumijemo kako je takav motiv imao moć potaknuti Vašu Svetost na mjeru koja je tako opasna, koja uz to što je opasna je isto tako jako štetna…
Jednom riječju, ono što papinski ukaz označava kao mir nije mir To je upravo onaj mir protiv kojega su isusovci na četiri strane svijeta objavili aktivan, snažan i krvavi rat; koji su doveli do krajnjih granica i u kojemu su postigli najveći uspjeh. Da bi stali na kraj lažnom miru, posvetili su svoje talente; pretrpjeli su bol i patnju. Svojom revnošću i rječitošću nastojali su blokirati svaki put kojim bi ovaj lažni mir mogao ući i rastrgati krilo Crkve; oslobodili su duše ljudi iz njegovog ropstva i progonili su ga do najdubljeg skrovišta, ne obazirući se na opasnost i ne očekujući nikakvu drugu nagradu za svoju odvažnost, osim mržnje raskalašenih i progona bezbožnika…
Jednom riječju, Presveti Oče, kler Francuske, koji je najučeniji i najslavniji u Svetoj Crkvi, i koji nema drugog cilja osim promicanja slave Crkve, sada nakon dubokog razmišljanja prosuđuje da će prihvaćanje ovog ukaza Vaše Svetosti baciti sjenu na slavu francuske Crkve i ne predlaže pristanak na mjeru koja će, u godinama koje dolaze, ukaljati njezinu slavu. Odbacujući ovaj ukaz i aktivnim otporom prema njemu, naš će kler prenijeti budućem naraštaju sjajan primjer poštenja i revnosti za katoličku vjeru, radi prosperiteta Crkve i osobito za čast njezine vidljive glave“. 

Izvor