Više od pola stoljeća (Drugi vatikanski koncil završio je 8. prosinca 1965.) Crkvu razdire neporeciva podjela: s jedne strane, fundamentalisti ili konzervativci (koristim nazive kojima se obično ovakve grupe diskvalificiraju), a s druge strane „naprednjaci“ ili liberali, koji su oduševljeni sadašnjim papom i njegovim pontifikatom. Možda previše pojednostavljujem složenost crkvenih procesa i fenomena? Vrlo je širok raspon onih koji uz veliki trud proučavanja, razmišljanja i evaluacije – među koje bih se i ja svrstao – pokušavaju prikupiti pozitivnu baštinu Koncila, koja se, kako nas je podsjetio Benedikt XVI., uvijek mora čitati u svjetlu crkvene predaje, ali koji, u isto vrijeme, ne prihvaćaju takozvane „izmjene“ koje su nametnute u ime „koncilskog duha“ – tobožnjeg duha koji, usput rečeno, nije Duh Sveti.
U posljednjem desetljeću, u Crkvi se učvrstilo relativističko poimanje vjere, koja se bori da nađe mjesto u globalnoj sferi dekristijanizirane i sekularizirane kulture; njezini se promicatelji ne žele pojaviti i smatrati strancima u tome svijetu, pa pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu tako da miješaju izvrsno vino katoličke istine s mutnom vodom. Iako povijest bilježi slične pojave u prošlosti, čini se da su stigla ona vremena o kojima je govorio sv. Pavao, tj. „teška“ ili „pogibeljna vremena“ (usp. 2 Tim 3, 1; kairoi chalepoi).
Iz zatvora u kojem pati u Rimu, sveti Pavao piše Timoteju: „Uzorom (upotupōsin eche) neka ti budu zdrave riječi (logon) koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu“; i nastavlja i u Drugoj poslanici Timoteju: „Znaj (touto de ginōske) da će u posljednjim danima (en eschatais ēmerais) doći teška vremena (kairoi chalepoi)“ i nastavlja nabrajati „načine“ kako da postupamo s njima; savjet, odnosno zapovijed je da se maknemo od takvih ljudi! (toutous apotrepou) (usp. 2 Tm 3, 5). Opomena, koja je najsvečaniji zavjet (diamartýromai), u ime Boga i Isusa Krista, univerzalnog Suca, uključuje prepirku, ukor, ohrabrivanje, pravodobno i pravovremeno (eukairōs akairōs), jer ljudi više neće prihvaćati zdrav nauk (didaskalía) (usp. 2 Tm 4,1 i dalje), ali će i dalje tražiti lažne učitelje kako bi laskali svojim ušima, i prepustili se bajkama, mitovima (mýtous).
Koliko će se puta, kroz stoljeća, dogoditi slična situacija? Pada mi na pamet da proročki apostol Ivan vidi što se danas događa u post kršćanskom društvu i u Crkvi. Čuvanje depozita vjere temeljni je zahtjev; depozit vjere je sve, to je dar kršćanskog spasenja koji je koncentriran u vjeri i ljubavi (prijateljstvo koje se događa u agápē).
U Prvoj poslanici Timoteju (6, 20) čitamo o misiji u vezi očuvanja noviteta lažne znanosti (tēn parathēkēn phylaxon), znanosti čije su riječi šuplje i prazne (kenophōnias). Ova me zapovijed podsjeća na ciljeve Ireneja Lionskog, napose na njegovo djelo „Adversus haereses“, koji se borio protiv gnosticizma, koji se borio protiv vječnog mamca „gnoze“ koji se danas ponovno pojavljuje.
U Drugoj poslanici Timoteju (1, 14) čitamo o „lijepom pokladu“ (tēn kalēn parathēkēn); pridjev kalós izražava mnogo više od lijepog, njegovo je značenje višestruko jer se može prevesti kao bogato, lijepo, plemenito, idealno, autentično. Zapazimo s kojom ljubavlju apostol pohvaljuje ono što je temeljno u organizaciji kršćanske zajednice. Čini se nevjerojatnim odreći se kršćanske ljubavi i same snage kršćanske ljubavi, koja je uvijek ljubav prema Istini.
Prva poslanica sv. Ivana je upućena zajednicama u Maloj Aziji koje su zbog djelovanja lažnih učitelja i proroka bile suočene s ozbiljnom krizom. Otuda je poticaj ljubljenoga učenika da razaznaje duhove kako ne bi bio prevaren od strane lažnih proroka koji su se pojavili (usp 1 Iv 4,1) (dokimazete). Osnovni problem je ljubav prema „svijetu“ (kósmon), u kojemu vladaju trostruke želje: požuda tijela, požuda očiju i životni ponos (alazoneia tou biou) (usp. 1 Iv 2,16). Ovi izrazi označavaju bitne probleme kršćanske vjere i života, koji se mogu pojaviti u bilo kojem vremenu na sličan način, prema pritiscima kulture koja je pod vlašću kneza laži, boga ovoga doba (usp. Iv 8, 44).
Danas je riječ o istom zlom duhu koji se infiltrirao u katoličke institucije kako bi oslabio sav naš otpor. Upravo je Pavao VI., nakon Drugog vatikanskog koncila otišao toliko daleko da je rekao: „Dim Sotonin je kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“. Vrhunac zbrke i obmane događa se u trenutku kada se ne želi prepoznati crno-bijela stvarnost, a vjernicima se pogled pokušava odvratiti neonskim bojama, oslikanim Hollywoodom koji predstavlja vječne neprijatelje Crkve. To što se ovaj manevar vodi iz samog Rima, izaziva ogromnu tugu među vjernicima, koji nisu zainteresirani za „popuštanje“, tražeći neko svjetovno odobravanje. Strašno je da se propovijeda bez osvrta na istine Svetog pisma, a da se kao argument iznosi samo liberalno učenje današnjih svećenika.
Česte osuđujuće aluzije nas koji s ljubavlju slijedimo tradiciju Crkve, koja je uvijek ista i nova, zapravo su oblik hvale; one su znak časti. Neka nam Gospodin podari snage da ustrajemo u ovom duhu vjernosti. I neka nam Presveta Djevica i njezina krunica pomognu prepoznati važnost neba koje rastjeruje najtamnije oblake.
+ Héctor Aguer, umirovljeni nadbiskup La Plate, Argentina (na slici gore)
- ožujka 2022.
