Pao je zastor! Zatvorile se jaslice. Naše oči više ne uživaju u bojama, svjetiljkama, slikama i divno ali umjetno izrađenim kipićima.
Naše oči ne upijaju više veseli život pastira, koji dolaze radosno pred Kralja i Boga svoga, ne utapljaju se u moru plamenih svijeća, koje u dimu jaslica označuju veseli i raskošni grad, naše oči ne istražuju znatiželjno što su ti visoki i ugledni stranci, s kamilama i bogatom poslugom, donijeli i stavili pred svoga Kralja i Gospodara.
Da konačno, ono što je bilo najvažnije, ne zurkamo više u onu štalu, u kojoj se savija majka nad čedom koje dršće i cvokoće na slami. Ne gledamo na Josipa koji se šćućurio uz Djevicu, ne gledamo na one nijeme i trome životinje koje bez prestanka žvaču sijeno koje leži po podu. Ne napajamo svoje oči raskošnim i svjetlucavim nebom nad jaslicama, s mnoštvom anđela koji lebde nad Kraljem i pjevaju novu pjesmu ljubavi. Ne gledamo na plamen koji se gasi, napušten od pastira koji pohrliše do svog Kralja. Više to ne gledamo i ne promatramo. Zamuknule su naše božićne melodije, riječi su nam se zaustavile u grlu, srce gubi onu toplinu i raspoloženje, koje je ulilo u njega veselo zvonjenje i brujanje božićnih valova.
Kroz membrane našeg tkiva i srce poprima svoje staro držanje, vraća se u svoje staro stanje. A zašto? Zar smo djeca koju je zasjenio i zapanjio ukrašeni bor, zlato i srebro posuto po njemu, snježna i svjetlucava vilina kosa, kugle koje su u plamenu svijeća izražavale kristalne boje? Zar nas je samo vanjština jaslica privlačila, zar smo uživali samo u statičkim figurama, koje su nam predočivale razne pastire, s njihovim ovcama i diplama, posudama i košarama koje su donijeli svome Mesiji? Zar su nas samo privlačile leteće zvijezde i figure koje su morale označavati dolazak Kralja pastirima i ljudima? Zar smo sjaj trepereće zvijezde nas štalom, koja pokazuje i naznačuje dolazak Judina kraljevstva? Zar smo dolazak nijemih i mučećih figura kraljeva, koji su posljednjih dana od nekuda najednom iskrsnuli pred štalom? Ako smo to gledali i promatrali, uistinu će pasti zastor nad jaslicama, zatvorit će se pogledu našem divan i nedohvatljiv prizor u jaslicama, izgubit ćemo iz vida i onaj sjaj i ljepotu, a naše srce će vratiti u svoju staru kolotečinu.
Ta, Krist nije došao za to na zemlju da nas samo načas razveseli. Došao je da imamo veselje i to u izobilju, trajno i vječno. Mogao nas je razveseliti figurama a da nije ni došao k nama. Ta, priroda nam dnevno mnogo divnije prizore stvara našim očima od rukotvorina umjetnika koji se žele približiti prirodi. Jaslice predočuju samo sliku nečega što se krije. Statika figura raspodijeljenih po mahovini, po stazama napravljenih iz brašna, visećih na koncu sa stropa, pozadina iz kartona, umjetna trava, sve to moramo oživjeti u duhu i tražiti u njima ono što nam manjka, da i mi, iz tame noći pohrlimo s pastirima Kristu, i da mu damo svoju čistoću, da poput Josipa i Marije boravimo uz njega, da iz carstva grijeha, dođemo Kralju mira i sreće, i da mu se poklonimo dajući mu svega sebe, dušu i tijelo, život i smrt.
Stojim bijedan pred tim zastorom. Prošli su blagdani, a ja se nisam njima posve okoristio. Za Tebe se, Kriste, našla kuća kad si napustio hladnu štalu, a u meni ostaje uvijek štala po kojoj se valjaju životinje, razne strasti koje se propinju u meni. O Marijo, ti si moga nada. U te stavljam sve svoje pouzdanje. Svojom majčinskom rukom namjesti i uresi moj namještaj, da se Isus, Sin Tvoj, mogne u meni roditi, rasti i da uspijem s njime ostati u duhovnom jedinstvo.
Iz dnevnika fra Celestina Tomića na na blagdan Krštenja Gospodinovog, 1942.
