Reforma kurije koju je želio papa Franjo, ali prije svega filozofija iza nje, vjerojatno je donijela posljedice koje nisu bile predviđene. Polazeći od načela koja se mogu identificirati u Praedicate Evangelium, može se dovesti u pitanje cijeli Drugi vatikanski sabor. To je paradoksalno, jer papa Franjo želi biti papa koji provodi Koncil u djelo.
Pitanje se vrti oko središnje teme u raspravama kardinala, a to je odgovornost laika. Prema konstituciji Praedicate Evangelium, svi, čak i laici, mogu dobiti položaje u Crkvi jer dobivaju vlast izravno od Pape. To je, dakle, namjesnička moć, a ne moć koju daje sakrament svetog reda koji primaju.
To je popularna tema i odmah je bila predmet opsežne rasprave. Biskup Marco Mellino, tajnik Kardinalskog zbora, u članku koji je distribuiran svim članovima Kardinalskog zbora u pripremi za konzistorij, objasnio je da ova definicija nije u suprotnosti s kanonskim pravom jer je ono reformirano nakon Drugog vatikanskog sabora. Za Mellina činjenica da laici mogu surađivati u vlasti znači da mogu sudjelovati u vlasti u kojoj biskupi sudjeluju po pozivu.
Ovo tumačenje je naširoko osporavano. Prije konzistorija, razmišljanje na tu temu su dali kardinali Antonio Rouco Varela, Marc Ouellet, pa čak i Walter Kasper. Svi su sumnjali da je odluka da se sve centralizira u papinim rukama, pa čak i raspodjela vlasti, bila u duhu Drugog vatikanskog sabora.
Čak je i povjesničar Alberto Melloni osudio protukoncilski zaokret pape Franje, koji umjesto delegiranja sve više svoje ovlasti usmjerava na sebe. Pretpostavimo da je kanonska misija ona koja daje moć upravljanja. U tom slučaju vlast dolazi samo od pape, uz svo dužno poštovanje treba napomenuti da potestas gubernandi daje sveti red i sama činjenica da biskupsko posvećenje čini sve biskupe jednakima u dostojanstvu, s istim ovlastima, s istom puninom ovlasti.
Nije slučajno što su mnoge moguće rasprave tijekom konzistorija, pripremljena pa neizrečene jer nije postojao pravi trenutak u kojem bi se svi mogli okupiti.
Kao što je spomenuto, Drugi vatikanski sabor bio je taj koji je, s namjerom da se vrati na sakramentalnu narav Crkve, odredio da se svete ovlasti biskupa, čak i prije nego što su postale pravne, ne tiču samo posvećenja i poučavanja, nego i upravljačkog dijela. Bio je to način prevladavanja zloporaba u dva tisućljeća povijesti Crkve. Treba uzeti u obzir da su postojale i prije Drugog vatikanskog sabora opatice s teritorijalnim ovlastima sličnim onima biskupa, i biskupi koji nisu čak bili ni zaređeni svećenici.
Da je u Crkvi o tome postojao snažan konsenzus, svjedoči činjenica da su glasovi o tim tezama, koje su završile u apostolskoj konstituciji Lumen gentium, uglavnom bili za. Oko tri tisuće koncilskih otaca podržalo je ovaj stav, dok je njih samo tristo bilo protiv tijekom glasovanja.
Ali činjenica da se nova konstitucija vraća na raspravu dajući novo tumačenje i negira nešto što je proizašlo iz odraza Drugog vatikanskog sabora, predstavlja ozbiljne probleme za recepciju samog Drugog vatikanskog sabora.
To je paradoksalno ako uzmemo u obzir da papa Franjo želio sve vezati uz Drugi vatikanski sabor. Doista, Papa je posebno žestok po ovim pitanjima, posebno kad se radi o liturgiji.
Motu proprij Traditionis Custodes, koji poništava sve ustupke učinjene slavljenju tridentskog obreda, papa je opravdao potrebom primjene Koncila, te s naglaskom da se Koncil mora primiti u svakom dijelu jer je krucijalan za život Crkve.
Ako je to način razmišljanja, što misliti o posljedicama Praedicate Evangelium? Ne može li sama konstitucija ugroziti nauk Koncila?
Možda je lako tvrditi da su liturgija i vladavina vrlo različita pitanja. No koliko god se razlikovali, temeljni princip ostaje isti. Na kraju dolazi do kontradikcije.
To proturječje, uostalom, prožima mnoge postupke pontifikata pape Franje. Postoji impulzivan papa i manje impulzivan papa, kao dvije strane iste medalje, koje stvaraju fluidan i bipolaran pontifikat i stoga ga je teško protumačiti.
Postoji Papa koji s jedne strane osuđuje sve oblike tradicionalizma, a s druge strane, kada se suoči s dokazima da postoje tradicijski pokreti koje Crkva priznaje i koji imaju razloge zašto postoje, prihvaća i podupire njihov rad – kao što se dogodilo s posebnim dekretom koji je donesen za bratovštinu sv. Petra.
Postoji papa koji brani nadbiskupa Gustava Zanchettu koliko god može i bez obzira na to što su optužbe protiv njega ogromne, dodijelivši mu funkciju u Vatikanu i poštujući načelo presumpcije nevinosti. No, umjesto toga postoji i papa koji od kardinala Becciua traži da se odrekne svoje funkcije i presumpcije nevinosti, čime ga je učinkovito osudio na medijski stup srama čak i prije nego što je suđenje održano.
Postoji papa koji zagovara nultu toleranciju prema zlostavljanjima i papa koji ulazi u reviziju suđenja o. Mariju Inzoliju ili o. Grassiju u Argentini.
Papa koji prihvaća dokument Kongregacije za nauk vjere koji kaže da homoseksualni parovi ne mogu biti blagoslovljeni i papa koji odmah nakon toga izravno negira dokument jer ga mediji žestoko kritiziraju.
Postoji papa koji tvrdi, sa pravom, da Sinoda u Njemačkoj nije parlament, i papa koji se odvaja od ideje sinodalnog konsenzusa dajući objaviti odredbe u paragrafima završnog dokumenta, i sve dijelove, uključujući one koji nisu odobreni, praveći razliku u ishodu između većinskih i oporbenih stavova.
Postoji papa koji želi biti blizu Ukrajine i papa koji se, u svakom slučaju, ne uspijeva ograditi od vijesti koje dolaze iz novinskih površnih analiza.
Postoji papa koji se žali na komunikaciju Svete Stolice i papa koji, umjesto da joj pomaže, daje razne intervjue koji ne prolaze nikakve analize ili potvrde od Odsjeka za komunikacije.
Kaže se da za isusovce načelo neproturječja ne postoji — istaknuo je prije nekog vremena poznati isusovac citirajući Dostojevskog — da u teologiji 2 + 2 ne čini uvijek četiri, da to ponekad može biti pet.
Ovakvo postupanje putem suđenja i pogrešaka, možda je potpuno u dobroj vjeri i sa sviješću o nužnoj reformi Katoličke Crkve i Rimske kurije, ali riskira stvaranje općeg nezadovoljstva, koje je u ovim vremenima opipljivo.
Na kraju, ako se može dovesti u pitanje čak i neke odluke Koncila, prekinut je kontinuitet u povijesti Crkve. U ovom trenutku, čak i kritike koje je iznio nadbiskup Lefebvre, na poziciji koja je kasnije dovela do raskola kada je zaredio četiri biskupa bez odobrenja Rima, mogle bi imati utemeljenje.
U to se vrijeme govorilo da je Lefebvreu više stalo do njegove osobne bitke nego do bilo čega drugoga. Doista, i Ivan Pavao II. i tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger učinili su sve što su mogli da razriješe raskol. Valja reći da je Benedikt XVI., unatoč dopuštenju za korištenje tridentskog obreda, uvijek uvjetovao mogući povratak zajedništva lefebvrovaca upravo doktrinarnom preambulom koja je predviđala potpuno prihvaćanje Drugoga vatikanskog sabora.
Sada Drugi vatikanski sabor predstavlja temelj svake inspekcije, svake odredbe, čak i one oštre od strane pape. Ipak, ona je duboko dovedena u pitanje u jednoj od svojih temelja apostolskih konstitucija sa sviješću da će morati biti bitno izmijenjena.
U međuvremenu je papa Franjo odlučio okupiti svoje kardinale kako bi ih stavio pred svršen čin. Rasprava je bila podijeljena u jezične skupine, kao što je i najavljeno da bi se moglo dogoditi zbog moguće reforme prije konklava. Nemoguće je ne raspravljati zajednički, na što je upozorio kardinal Walter Brandmüller, jedan od najkritičnijih glasova protiv ovog trenda.
Konzistorij je, uostalom, bio „ne- konzistorijan”. Riječ je o susretu koji se više doima kao savjetnički odbor nego kao stvarno papino savjetodavno tijelo, iako su mnogi rekli da je rasprava u grupama bila živa i slobodna te da nitko nije osjećao pritiske. Doista, gotovo da postoji strah od otvorene rasprave. Nadamo se da će Papa pročitati intervencije kardinala. Unatoč tome, postoji čvrsta zabrinutost da je sama narav svećeništva narušena. Postoji i bojazan da je rad na provedbi Drugog vatikanskog sabora pretrpio zastoj, možda i presudan.
