Naslovnica Crkva Katolička Crkva bi trebala održati svoj autoritet i odlučivati odvojeno od svjetovnih...

Katolička Crkva bi trebala održati svoj autoritet i odlučivati odvojeno od svjetovnih vlasti tijekom pandemija i kriza

Vatikan ima obvezu slijediti znanstvenu i vjersku istinu prije nego svesrdno podrži, promiče i implementira eksperimentalnu i neprovjereno cjepivo milijardi katolika u neviđeno kratkom vremenu koje bi potencijalno moglo prouzročiti ozbiljne zdravstvene rizike. No, Katolička Crkva podržala je svjetovnu zdravstvenu vlast i pridonijela ozbiljnoj šteti. Mnogi katolici sukobili su se sa svojim vjerskim vrijednostima zbog korištenja nemoralnog cjepiva, svjesni da bi odbijanje cijepljenja moglo dovesti do kraja njihovih karijera. Oni koji su odbili cjepivo iz vjerskih i moralnih razloga bili su ocrnjeni i tretirani kao žrtveni jarci za produljenje pandemije, jer je tako govorio sekularni svijet. Rasprave oko cjepiva stvorile su sukobe i podjele među prijateljima i unutar obitelji. Katolici su bili prisiljeni prihvatiti cjepivo čak i u katoličkim institucijama ili bi se suočili s gubitkom prava na obrazovanje, zaposlenja i sredstava za život zbog eksperimentalnog cjepiva koje se temeljilo na neprovjerenoj tehnologiji i za koje je obično potrebno deset do petnaest godina da dobiju regulatorno odobrenje. Crkve su bile zatvorene, ponekad i po nekoliko mjeseci; sakramenti su bili nedostupni, čak i za bolesne i umiruće; obaveza nošenja maski provedena je unatoč nedostatku znanstvenih dokaza koji podupiru njihovu učinkovitost; djeca su bila prisiljena nositi maske ili im je onemogućeno fizičko pohađanje škole, što je dovelo do porasta mentalnih bolesti, zlostavljanja djece, samoubojstava te značajnog nazadovanja u obrazovanju; a vjerska bogoslužja svjetovne zdravstvene vlasti smatrale su nebitnima, dok su se tvrtke poput trgovina alkoholnim pićima, klinika za pobačaje i prodavaonice marihuane smatrale bitnima.

Sekularizam nema iste prioritete i vrijednosti kao Katolička Crkva. Sekularizam daje prednost materijalnom (fizičkom) stanju, dok bi Katolička Crkva trebala dati veći prioritet duhovnom životu. Kada je Katolička Crkva prepustila svoju vjersku vlast svjetovnoj vlasti, reagirala je tako da je pokušala prilagoditi duhovne eufemizme kako bi se uskladila sa svjetovnim programima i opravdala ih. To je bilo očito kada je papa izjavio da je univerzalno prihvaćanje cjepiva „čin ljubavi” (41,42). Ipak, sam stav o „činu ljubavi“ pogrešan je argument i iz znanstvene i iz duhovne sfere (43). To ne može biti „čin ljubavi“ ako se građanima laže i ako im se ne dopušta da donose osoban pristanak i ako im se ne kaže da cjepivo neće spriječiti prijenos virusa. Nije „čin ljubavi“ ako podvrgavate zdrave osobe niskog rizika (osobito djecu) eksperimentalnoj genskoj terapiji koja predstavlja ozbiljne štetne zdravstvene rizike, potencijalno uključujući smrt, a ne nudi zaštitu od prijenosa virusa. Nije „čin ljubavi“ ako prisiljavate nekoga da koristi eksperimentalni lijek stavljajući njegov/njezin život i sredstava za život na kocku ako se neće cijepiti, što je pod bilo kojim drugim okolnostima medicinski neetično i pravno protuzakonito na temelju Nacionalnog zakona o istraživanju iz 1974. (44 ). Nije „čin ljubavi“ ako prisiljavate trudnice da uzmu cjepivo koje nije testirano i dovodi u opasnost sam tijek trudnoće noseći rizik od uzrokovanje deformacije djeteta ili čak smrt djeteta.

Nasuprot svjetovnim javno zdravstvenim tijelima, čija je misija primijeniti trenutnu znanost u određivanju i oblikovanju javnozdravstvenih politika, Katolička Crkva isto tako ima odgovornost za razmatranje čimbenika koji su unutar konteksta njezine duhovne misije. Ono što smo primijetili jest da se Katolička Crkva povukla prema usredotočenosti na sigurnost, umjesto da nastavi svoju misiju spašavanja duša i dijeljenja sakramenata. Medicinsku sigurnost treba tumačiti u svjetlu katoličkog nauka, a Crkva treba odlučiti kako će se nositi s time u suvremenom svijetu – jednostavno se složiti s medicinskom nepravdom ili govoriti protiv nje. Ljudi bi trebali imati izbor ići na sv. misu, čak i ako bi ih to moglo dovesti u opasnost od zaraze virusom. Svećenici bi trebali biti spremni preuzeti takve rizike kao stvar svog poziva. Svećenici u Nigeriji, Kini i Nikaragvi svakodnevno riskiraju svoje živote i doživljavaju progon kako bi svome narodu služili preko sv. mise i sakramenata. Katolici su gubili živote na Bliskom istoku i u Africi braneći svoju vjeru. Svećenici bi se trebali smatrati ključnim radnicima – baš kao i liječnici i medicinske sestre, kao i osoba koja radi u trgovini. Pokažite mi gdje u Bibliji piše da je Isus naglašavao sigurnost umjesto patnje i žrtve kao što je pokazao dopustivši da bude razapet za naše dobro. Da je sadašnji ideal „sigurnosti“ prožimao ranu Crkvu, danas ne bi bilo mučenika niti Katoličke Crkve. Koliko smo puta čuli da je krv mučenika sjeme novih kršćana.