Čini se da političke podjele truju svaki aspekt suvremenog života. Stoga postoji hitna potreba da se preispita što bi značilo ako ono što smo tražili nije iluzorno političko „jedinstvo“, već ono o čemu ovisi istinski javni sklad, a to je kršćansko bratstvo.
Kad kažem brat, obično mi padne na pamet neposredno, doslovno značenje: on mi je po krvi brat. Ako razmišljamo o bratstvu čovječanstva, naše su misli obično apstraktnije, često su usmjerene prema sentimentalnom. Na što mislimo kada se mi kao kršćani međusobno nazivamo braćom u Kristu?
Grijeh Adama i Eve je smrtno ranio ljudsku narav. Svijet je postao podložan podjelama zbog utjecaja Đavla, „Princa ovoga svijeta“. Jedinstvo je ustupilo mjesto nejedinstvu. Adam je za svoj grijeh optužio Evu. Kain je ubio svog brata Abela. U svojoj pravdi Bog je poslao potop da uništi zle, pošteđujući pravednog Nou i njegovu obitelj.
Nakon Velikog potopa proširila se podjela koja razdvaja Boga i čovjeka. Pretpostavljajući da im nije potrebna Božja milost i da mogu doći do neba bez Boga, ljudi su izgradili zloglasnu Babilonsku kulu. Ali Bog je kaznio njihovu oholost, raspršivši narode i brkajući njihov govor tako da se više nisu mogli međusobno razumjeti.
Na različite su se načine skupine obitelji i plemena grupirale oko etničkih jezičnih skupina. Njihov grešni ponos institucionalizirao je društvenu razdvojenost koja dolazi s razlikama u jeziku. Plemena nisu bila potrebna samo za opstanak i samoobranu, već i za ratovanje i osvajanje.
Ipak, u Božjem planu plemena će igrati bitnu ulogu u povijesti spasenja. Dvanaest plemena koja su se pojavila u drevnom Izraelu služila su kao primjer jedinstva Izraelaca. Svako je pleme imalo svoju osnovnu svrhu. Pleme Levi, je na primjerice bilo pleme posvećeno prinošenju žrtvenog štovanja. Svećeništvo je bilo sudbina ljudi rođenih u ovom plemenu.
Plemenski primjer drevnog Izraela imao je mnogo blagodati, uključujući odanost obitelji i proširene obiteljske veze. Plemena su imala važne vojne svrhe, osvajajući Kanaan i štiteći svoju domovinu. U bitkama su se pripadnici plemena borili i umirali za svoju braću. Krvne veze su ih sjedinile. Plemena Izabranog naroda su pripremile etničku kolijevku za dolazak Mesije.
Ali plemenske razlike su isto tako predstavljale mnoge poteškoće u drevnom Izraelu – kao što predstavljaju i danas. Plemenske i obiteljske veze često potiču beskorisnu krvnu osvetu i ratove. Vidimo štetu koju je nanio tribalizam, napose na Bliskom Istoku i u Africi. Kraljevina Izrael i Juda podijelili su se u dva kraljevstva zbog plemenskih svađa. Plemenska mržnja između Judejaca i Samarijanaca je očita iz Evanđelja.
Ali već Stari zavjet ukazuje na načine nadilaženja i prevladavanja zla tribalizma. Bog šalje Jonu, nevoljnog proroka, Ninivljanima, smrtnim neprijateljima Židova. Propovijeda pokajanje, i eto, neprijatelji Židova se kaju! Poruka je glasna i jasna. Izraelski neprijatelji nisu nužno pripadnici neprijateljskog plemena, već samo oni koji se nisu pokajali i koji su u savezu sa Sotonom.
Pravi neprijatelj Židova je grijeh, zlo i sam đavao. Izvan svih prethodnih očekivanja, nakon pokajanja za svoje grijehe, Ninivljani su postali njihova braća – što je natjeralo Židove da preispitaju značenje židovske iznimnosti.
Isus je podučavao pokajanju kao temeljnom zahtjev bratstva. Svoju službu započinje u kontinuitetu s naukom Ivana Krstitelja: „…Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju…“ (Mk 1,15). Prije nego što postanemo članovi Isusova plemena – Božjeg kraljevstva – moramo se odreći grijeha i promijeniti svoj život. Svoju spasiteljsku službu Isus je nastavio izabravši dvanaestoricu.
Broj apostola je značajan za pozorne Židove. Sigurno su osjetili vezu s dvanaest izraelskih plemena. Doista, Isus je zamijenio dvanaest plemena bratstvom koje nadilazi sva plemena u novom i vječnom Savezu.
Odricanje od grijeha praćeno poslušnošću vjere čini temelj Isusovog plemena. Kao kršćani, kada se međusobno nazivamo braćom, ne mislimo na veze krvi u obitelji ili plemenu. Mi smo braća u Gospodinu, članovi Mističnog Kristova tijela. Krv koju dijelimo i koja nam je zajednička je Predragocjena Isusova krv. Dakle, bratstvo Isusa Krista proteže se izvan nacionalnih granica. Kristovo bratstvo je ispravno nazivati univerzalnim, to jest katoličkim.
Dakle, ne smijemo prvenstveno sebe smatrati kao republikance, demokrate, libertarijance, … Mi smo katolici. Naš svjetonazor je katolički, onaj koji poznaje razliku između dobra i zla.
Moramo se boriti da svijet vidimo kao katolički s jedinstvom koje dolazi s pokajanjem i vjerom. Blažena Euharistija, izvor i vrhunac kršćanskog života, je znak našega plemenskog jedinstva s Isusom. No, kada svećenici dijele pričest onima koji se javno, očito i tvrdoglavo protive vjeri i moralu Crkve, zapravo krše crkveno jedinstvo i uvode ideološki tribalizam.
Onda nismo više katolici, braća u Isusu. Smatramo potrebnim da se samo identificiramo kao „konzervativci“ ili „liberalci“, zamagljujući razliku između članstva u Isusovom plemenu i članstva u dijaboličkim ideološkim plemenima. Zapravo, đavao više voli politiziranog katoličkog neprijatelja od daleko strašnijeg autentično katoličkog neprijatelja.
Tradicionalna vjera i moral čine kamen temeljac našeg jedinstva. Obnova kršćanskog bratstva nije bezbolna. Razbijanje grešnih obrazaca ideoloških nametanja našoj religiji zahtijeva djelo pokajanja. Isus ne uljepšava poteškoće: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač“ (Mt 10,34).
Sada je vrijeme za nadilaženje političkih podjela s kršćanskim bratstvom i katoličkim jedinstvom, čak i ako prvo zahtijeva mač podjele.
