Pariz, kao grad svjetlosti, je pun spektakla, ljepote i umjetnosti. Ipak, u ova tmurna vremena lockdowna (zbog koronavirusa), kazališta i koncertne dvorane su tihe i mračne. Umjetnička ljepota ne nalazi utočište od drakonskih ograničenja koja sputavaju tijelo i guše dušu.
Kulturna kritičarka New York Timesa u Parizu, Laura Cappelle, nedavno je pokušala popuniti kulturnu prazninu. Utjehu je pronašla u, kako je nazvala, jedinom autentičnom kulturnom događaju koje su civilne vlasti dopustile – katoličkoj misi. Doista, ona tvrdi da je katolička misa izražena tradicijom u veličanstvenim crkvama Pariza jedino mjesto u kojima umjetnost može neometano djelovati. To je „jedina predstava u gradu“.
Naravno, misa nije predstava, ali ima nešto duboko u njezinim riječima. Crkva uči da je misa čin štovanja kojim katolici ispunjavaju svoju obvezu štovanja Boga. Mnogo puta vjernici ne shvaćaju uzvišenu ljepotu ili kulturno bogatstvo koje izražava misa. Ponekad treba pomoć nevjernika da vjernici počnu cijeniti blago u njihovoj sredini.
Tradicionalno, Crkva je učinila sve što je bilo moguće da prizove estetski osjećaj čovječanstva. Primarni cilj liturgije je Božje javno štovanje, a te su aktivnosti proizvele intenzivnu ljepotu. Prije izuma suvremenih inovacija, drevne liturgije Crkve bile su spektakli pjesničkog izraza i svečanog rituala.
Sve liturgijsko ima značenje i svrhu koja poučava istine vjere s velikim dostojanstvom i ozbiljnošću. Zborovi su uvedeni u liturgiju imajući na umu nebeske radosti, a ne zemaljsko blaženstvo. Crkva je shvatila da je ljepota njene liturgije prigoda da milost djeluje na duše kako bi mogle bolje znati, voljeti i služiti Presvetom Trojstvu.
Potraga gospođe Cappelle za umjetnošću i ljepotom na misi ima smisla, premda bi mogla biti ograničena. Privlače je „složeni kostimi, koreografski procvat i živa glazba“ koju je pronašla dok je prisustvovala misnim slavljima u nekoliko pariških župa. U crkvi svetog-Sulpicija, posebno ju je pogodila Rorate misa (zornica) koja započinje u mraku, osvijetljena samo svjetlošću svijeća, a završava prvim zrakama sunca koje su provirivale kroz prozore. Proslavljena tijekom Adventa, misa zornica simbolizira Kristovo svjetlo, koje sviće nedugo nakon Božića.
Nažalost, autoričina perspektiva ograničena je samo na estetsku sferu. Njezin standard usporedbe isključivo je ograničen na kazališnu i scensku umjetnost. Međutim, impresionirana je „ritualnom prirodom događaja, dramatičnim uvodom koji se nastavlja od scene do scene – čak i pomalo mučnim monolozima“. Svjedočila je širokom spektru stilova, od tople i jednostavne intimnosti do „stare škole raskošnosti, s povorkama i koreografskim vještinama“. Crkva razumije umjetnost i zato je savladava onu dramatičnu napetost koja se nalazi „između guranja i povlačenja izvedbe i svečanosti, raskošnosti i suzdržanosti“.
Glazba u crkvama doprinosi ljepote liturgije uz pomoć zborova i orguljaša. Akustika drevnih crkava i njihovih orgulja pruža atmosferu za poštovanje klasičnih skladatelja i sakralne glazbe. Autorica je bila izložena gregorijanskom pjevanju, koje opisuje kao „svetu, virtuoznu formu“ iz srednjeg vijeka, koje izražava „neupadljivu ljepotu“.
Kulturna kritičarka također promatra one koji prisustvuju službi, a koje smatra iznenađujuće mladima. Sve je mirno i meditativno dok prisutni ujedinjuju „tihu refleksiju i zajedništvo“ u svojoj potrazi za Bogom. U liturgiji se različiti elementi spajaju kako bi predstavili onostrano iskustvo koje dotiče uzvišeno.
Najveći joj je spektakl bio u župi Svetog Roka, poznatijoj kao „crkvi umjetnika“. Ono što tamošnje umjetnike privlači jest slavlje tradicionalne latinske mise (u punom sjaju). Kulturna kritičarka je bila zadivljena s preko četiristo ljudi koje je zatekla u crkvi, najveću gužvu koju je vidjela u zatvorenom prostoru od početka pandemije.
Na ovoj misi ona se najviše približava religioznom iskustvu, komentirajući da ju je „na misi potaknula ljubav i pobožnost koju je prepoznala u mnogim sudionicima“. Međutim, brzo ga je usporedila sa sličnim osjećajima koje doživljava u kazalištu. Može se iščitati da ju je misa duboko zahvatila. Ona brani vjernike od kritičara u svjetovnoj umjetnosti koji smatraju da bi crkve trebale biti zaključane, uz objašnjenje da „nema razloga da se vjernicima zamjera njihovo štovanje“.
Izvještaj Laure Cappelle ima nekolika pouka za katolike.
Prvo, da je tradicionalni sjaj Crkve izuzetno privlačan postmodernim dušama. Kroz izvještaj kritičarke, čak i New York Times, bilježi se uzvišena ljepota pronađena u drevnoj liturgiji. Izvještaj pobija mitove o neprivlačnosti tradicionalne Crkve. Zapravo, autorica je iznenađena kad zatekne mlade ljude i umjetnike koji prisustvuju misi. Katolicima bi bilo dobro da to primijete. Mnogi bi se ljudi mogli preobratiti ako bi bili izloženi velikom apostolatu ljepote.
Drugo, ono što privlači ljude u Crkvu nisu propovijedi o socijalnoj pravdi, turobna suvremena glazba ili jeftine imitacije modernog svijeta. Ljudi traže autentičnost, sigurnost i istinu. Umijeće Crkve izražava duboku doktrinu, čvrsto učenje i dugu tradiciju. Kada se istina i moralna dobrota pomiješaju, oni predočuju ljepotu o kojoj se mora razgovarati s onima koji traže Boga. Samo Crkva može utažiti nezasitnu žeđ za Bogom, što predstavlja sastavni dio ljudske prirode.
Konačno, povratak ljepoti moguć je samo povratkom Bogu, o kojemu je sveti Augustin napisao: „Kasno sam te uzljubio, Ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio.“ Postmoderni svijet se brzo iscrpljuje. Nadajmo se da će – uskoro – kažnjeno čovječanstvo uvidjeti glupost napuštanja puteva ljepote i uzet će te svečeve riječi k srcu.
