Kasperov obrazac “od slučaja do slučaja”- po kojem se liberalno tumače sporna pitanja u apostolskoj pobudnici “Amoris Laetitia” već se počeo primjenjivati u slučaju potpomognutog samoubojstva u Kanadi.
Onako kako biskupi diljem svijeta različito tumače smjernice za primanje sakramenata razvedenih i ponovno ‘vjenčanih’ vjernika, tako su sad počeli različito tumačiti mogućnost dijeljenja posljednje pomasti onima koji se odluče na eutanaziju tj. samoubojstvo.
Biskupi u zapadnim provincijama Kanade podržavaju tradicionalnu liniju po kojoj katolici koji planiraju svoje samoubojstvo, ne mogu primiti posljednju pomast, jer ne možete dati oprost nekome tko namjerava ubrzo nakon toga počiniti smrtni grijeh… dok su s druge strane katolički biskupi istočne kanadske regije, navodeći inovacije pape Franje kao model, dopustili mogućnost pastoralne pratnje koja uključuje davanje posljednje pomasti ljudima koji će primiti “medicinsku pomoć pri umiranju”, jer svaki slučaj potpomognutog samoubojstva je drugačiji – a tko smo mi da sudimo?
Drugim riječima, zahvaljujući djelomično i papi i “Amoris Laetitia”, sada imamo dva različita tumačenja od dvije različite skupine katoličkih biskupa u istoj zemlji, i to doslovno o pitanju života i smrti. (Izvor 1)
U našoj katoličkoj vjeri jedna stvar vodi drugoj.
Pripuštanje onih osoba na Svetu pričest koje objektivno čine grijeh (bio to preljub ili razmišljanje o samoubojstvu, itd) utječe na ono što mi vjerujemo da Sveta euharistija zapravo jest-i na to tko je Isus Krist. Je li Gospodin (Bog) pogriješio kada nas je učio o nerazrješivosti braka? Ako objektivni preljubnici mogu primiti Svetu pričest, zašto onda ne mogu oni koji razmišljaju o samoubojstvu primiti posljednje pomazanje? Zašto ne bi svatko primio sveti sakrament? Što su uopće sakramenti?
Ovo je razlog zašto su ”pet dubia” toliko važni i zašto toliko vjernika želi jasne odgovore. Ne radi se o nedostatku “milosrđa”. (Izvor 2)
Uvjeravaju nas kako su četiri kardinala i ostali koji traže odgovore na ova važna pitanja poput krutih i legalističkih farizeja, te da djeluju u suprotnosti s nježnim milosrđem Isusa Krista. Ipak, povijesna činjenica je da su zapravo farizeji bili oni koji su zagovarali vrlo mekan i “milostiv” stav vis-à-vis rastave i ‘ponovnog’ vjenčanja, a Isus onaj koji je inzistirao na učenju koje je bilo tako strogo i “kruto” da su se čak i apostoli pitali nije li onda bolje ne ženiti se. (Izvor 3)
