Nije tajna da se ljudi danas često nedostojno pričešćuju- uključujući očigledne grešnike, što je svetogrđe. Kanoni 915 i 916 ističu koje su dužnosti župnika kako bi se spriječila ovakva zloporaba Euharistije.
Ovo neznanje ili nezainteresiranost prema našem Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu je jedno od najvećih skandala našeg doba. No, ovaj “skandal” primjećuje tek mali broj vjernika, a svećenici se ponašaju kao da će problem nestati sam od sebe. Kako smo došli do toga?
Vjerujem da izvor ovog svetogrđa možemo naći u jednome – mnogi, ako ne i većina biskupa ne provode kanone 915 i 916 Zakonika kanonskoga prava.
Da ga provode, rasprava na nedavno završenoj Sinodi bi bila drugačija. Na primjer, biskupi koji su htjeli omogućiti primanje pričesti za neke parove u nepravilnim ˈbrakovimaˈ bili bi dužni argumentirati svoja stajališta u svijetlu kanona 915 i 916. Drugim riječima, njihova tvrdnja bi trebala uključivati raspravu o svetosti Euharistije i potrebu valjane ispovijedi te izbjegavanje “teškog grijeha”. Ali ove temeljne ideje nisu bile u središtu rasprave na Sinodi. Umjesto toga, rasprava se vodila oko toga kako se ljudi osjećaju i što ljudi žele.
Mislim da ovaj propust otkriva ne samo da se Crkva bori sa iskrenošću, nego se čini da postoje i nedoumice o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u Euharistiji, i sumnje u mogućnost vječne kazne.
Prije svega, što se zapravo nalazi u kanonima 915 i 916 Zakonika kanonskoga prava?
Kanon 915: „Neka se primanje svete Pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu“.
Kanon 916. određuje: „Tko je svjestan teškoga grijeha, neka ne slavi Misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom, ako prije ne obavi sakramentnu ispovijed.“
Međutim, očito je da Kanon 916 također zahtijeva djelovanje od strane župnika, jer je njegova odgovornost informirati župljane o sadržaju ovog kanona, odnosno objasniti kada se može ili ne može primiti Svetu pričest. Na primjer, župljanima treba često pojašnjavati kroz propovijedi, itd, da se ne mogu pričestiti ako žive u bludu, preljubu, ili koriste kontracepciju bez promjene načina života i primanja sakramentalnog odrješenja.
Što se tiče Kanona 915, njegovu važnost za Crkvu je posebno naglasio Ivan Pavao II u svojoj enciklici “Euharistija i Crkva” te je 24. lipnja 2000. godine Papinsko vijeće za pravne tekstove pojasnilo način kako Kanon 915 treba primijeniti u onim slučajevima kada dijalog i objašnjenja ne pomažu te “poslužitelj Svete pričesti mora odbiti podjelu onima koji su javno nedostojni“.
Dakle kanoni 915 i 916 su sastavljeni da zaustave ne samo mnoge rastavljene i ponovno vjenčane koji već primaju pričest, nego i druge ljude koji žive nemoralnim načinom života, poput političara koji podržavaju pobačaj i istospolni “brak”, a koji, kao što svi znamo, i dalje primaju pričest s naizgled čistom savješću.
Ipak, moramo se zapitati: Zašto ova skandalozna situacija (kardinali i nadbiskupi koji posvuda ignoriraju kanone 915 i 916) nije niti predstavljena kao problem na Sinodi? Papa i Sinoda su se trebali osvrnuti na ovu nezgodnu istinu da su biskupi okrenuli leđa kanonima 915 i 916, te su odlučili dijeliti pričest bilo kome – bez obzira na stanje njihovog privatnog ili javnog moralnog života.
Zar ne shvaćaju kako svećenici dijele svetu pričest nedostojnim vjernicima samo da bi ih sadržali u Crkvi, i napunili svoje crkvene račune s eurima, švicarskim francima ili dolarima, zar to ne podsjeća na Judu koji je predao Isusa za “trideset srebrnjaka” (Mt 27, 1-10)?
Činjenica da uopće razmišljamo o ovom pitanju otkriva ozbiljniji problem koji seže još dublje od ignoriranja kanona 915 i 916.
A to je slabljenje vjerovanja Crkve u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji i mogućnost vječne kazne.
Poznato je da se sjeme “sumnje” već duže vrijeme redovito sije u žitnim poljima Crkve. To je prije svega djelo teologa u posljednjih pedeset godina koji poučavaju da je Kristova prisutnost u Euharistiji samo “simbolična” te da nisu sigurni da je itko ikada “izgubljen” ili proklet zbog grijeha svetogrđa protiv Euharistije ili bilo kojeg drugog grijeha – čak ni Juda.
Ako čvrsto vjerujemo, kako što je Pavao VI. učio u Mysterium fidei, da nakon posvetne molitve, euharistijska hostija jest “fizička stvarnost” Isusa Krista koji je uistinu “tjelesno prisutan” -i ako vjerujemo da je ova Božanska Osoba zlostavljana bezbroj puta u Euharistiji, i da su oni koji je primaju nedostojno na putu da budu “izgubljeni” – zar ne bi barem trebali pokušali zaustaviti ova svetogrđa s pozivom na raspravu o kanonima 915 i 916.
Drugim riječima, prije nego što pokušamo ispraviti probleme u braku i obitelji, moramo najprije ispraviti probleme između Krista i njegove Crkve, odnosno moramo ispraviti nastale probleme između Euharistije (Krista) i nas.
