Nadbiskup Arthur Roche, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, nedavno je poslao biskupima upute koje reguliraju lokalnu upotrebu tradicionalne latinske mise. Te su upute bile namijenjene provedbi Motu proprijo pape Franje iz 2021. godine, „Traditionis Custodes“ (hrv. prijevod Čuvari tradicije), koji je strogo ograničio misno slavlje prema Rimskom misalu iz 1962. godine. Motu proprijo „Traditionis Custodes“ je predstavljen kao obrana autoriteta i integriteta Drugog vatikanskog koncila – za koji se tvrdilo da je bio pod napadom liturgijskih tradicionalista. U nekoliko intervjua, nadbiskup Roche je naglasio da je obrana Koncila bila razlog i za objavu Motu proprija „Traditionis Custodes“ i za kasnije detaljne upute njegove kongregacije.
Međutim, vrijedi se zapitati jesu li upute nadbiskupa Rochea drastično potkopale jedno od glavnih postignuća Drugog vatikanskog koncila, a to je revitalizacija autoriteta mjesnog biskupa.
Osim što je definirao papinu nepogrešivost kada papa poučava o vjeri i moralu pod pomno definiranim okolnostima, Prvi vatikanski koncil naučava da rimski pontifeks ima „prvenstvu jurisdikciju“ koja se proteže na upravljanje Crkvom u cijelom svijetu. Ovaj „primat jurisdikcije” često se shvaća kao oznaka „ultramontanizma”, pojačanog naglaska na vrhovnom papinskom autoritetu koji je naveo entuzijaste poput engleskog katoličkog publicista iz sredine devetnaestog stoljeća W. G. Warda, da kažu kako „žele novu papinsku bulu svako jutro uz svoj primjerak Timesa za vrijeme doručka”. Međutim, kao što je Russell Hittinger uvjerljivo tvrdio, nauk Prvog vatikanskog koncila o univerzalnoj jurisdikciji pape prvenstveno je bilo odgovor na pokušaj moderne države da sebi podredi Crkvu kontroliranjem biskupa. Na to je Prvi vatikanski koncil rekao odlučno ne. Biskupi pripadaju Crkvi, a ne državi, a univerzalna jurisdikcija pape je jamac te istine.
Zahvaljujući francusko – pruskom ratu, Prvi vatikanski koncil je prerano završio, ne dopunivši svoje učenje o papinskoj vlasti paralelnim učenjem o autoritetu biskupa. I tako je tijekom sljedećih devet desetljeća pretpostavljeni ultramontanizam oblikovao katoličku imaginaciju; piramidalni pojam Crkve u kojoj se papa, vrh piramide, smatrao glavnim izvršnim direktorom gigantske globalne korporacije, a biskupi su voditelji lokalnih ureda. U toj slici Crkve svaka je inicijativa tekla odozgo prema dolje, a inicijative s nižih razina piramide bile su obeshrabrene.
Nešto tu nije bilo u redu i to se moralo popraviti. Drugi vatikanski koncil je to učinio.
Josepha Ratzingera je napisao kako je stoljeće nakon Prvog vatikanskog koncila, na Drugom vatikanskom koncilu „ponovo uvedena u Crkvu cjelina doktrinarnog [papinskog] primata koja je bila opasno izolirana”, ispravljajući tako neravnotežu u katoličkom samo-razumijevanju djelomično uzrokovanu preranim završetkom Prvog vatikanskog koncila 1870. godine. Drugi vatikanski koncil je to učinio u svojoj Dogmatskoj konstituciji o Crkvi učeći da je mjesni biskup Kristov namjesnik s ovlastima da poučava, posvećuje i upravlja svojom lokalnom Crkvom. Dakle, prema konačnom učenju Drugog vatikanskog sabora, mjesni biskup nije upravitelj podružnice neke katoličke kompanije, niti samo izvršava upute iz rimskog sjedišta. On ima daleko više ovlasti i snosi daleko veću odgovornost od toga.
Ipak, čak i kada je ultramontanizam dominirao pretkoncilskom katoličkom imaginacijom, nitko nije zamišljao da papa provodi svoju „univerzalnu jurisdikciju” određujući vrijeme nedjeljne mise u župama biskupije X, ili premještanjem župnika A u župu D u biskupiji Y. Papinska „univerzalna jurisdikcija” je shvaćena kao izvanredna ovlast, koja se može provoditi lokalno samo kada druga pravna sredstva nisu bila dostupna. Drugi vatikanski koncil je, sa svoje strane, pozicionirao papinsko prvenstvo unutar sveobuhvatnijeg i nijansiranog shvaćanja autoriteta unutar Crkve, čime je odbacio optužbe – koje se obično čuju iz protukatoličkih krugova – da katolici smatraju papu autokratom koji može činiti što god želi i prorokom čiji svaki govor nosi autoritet Petrovog nasljednika.
Čini se da upute nadbiskupa Rochea, izdane uz odobrenje pape Franje, oduzimaju mjesnim biskupima značajnu ovlast nad biskupijskim liturgijskim životom, do te mjere da se određuje koji raspored misa može biti tiskan u župnim biltenima. Ironija je u tome što takvo nadmoćno mikro-upravljanje potkopava nauk o biskupskoj vlasti koji je postavio sam Drugi vatikanski koncil za koji nadbiskup Roche tvrdi da ga brani.
Osim ironije u ovoj konkretnoj situaciji, treba se nadati kako takva događanja neće ukaljati jedno od velikih postignuća Drugog vatikanskog koncila, dok novi progresivni katolički ultramontanizam, pošto nas nije uspio uvjeriti mirno- odlučuje koristiti prisilu.
George Weigel
