Odluka kojom je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio presudu u korist Roe iz 1973., kojom je utvrđeno ustavno pravo na pobačaj, ima povijesni značaj koji nadilazi granice Sjedinjenih Američkih Država.
Navodno pravo na pobačaj je ideološka zastav progresivizma, što pokazuju ne samo nasilni prosvjedi organizirani u mnogim američkim saveznim državama, već i bijes vođa međunarodne ljevice, poput tajnika Talijanske demokratske stranke Enrica Lette, koji je rekao da je odluka američkog Vrhovnog suda „korak unatrag koji stvara obeshrabrenje i potaknut će patnju i sukob“. Kao da legalizacija pobačaja, u Sjedinjenim Američkim Državama i u svijetu, nije bila početak perverznog ideološkog preokreta i nije stvorila traume, potaknula patnju i predstavljala društvenu ranu koja nikada nije zacijelila, do te mjere da je proizvela reakciju koja je preokrenula američku situaciju.
Slogan Enrica Lette „korak unatrag“ je onaj koji se pronio s jednog kraja progresivnog svijeta na drugi. Pedeset godina Amerika je predstavljana kao dom građanskih prava i sloboda, a zemlje koje se nisu uskladile s njezinim zakonodavstvom bile su bičevane zbog svoje kulturne i moralne zaostalosti. Sada su Sjedinjene Američke Države, pionir u povijesti, optužene da su učinile „korak” ili „skok” unatrag. Priznavanje mogućnosti da se „vraćamo unatrag“ označava kraj koncepcije povijesti shvaćene kao nužno i beskrajno poboljšanje. Što znači da povijest nije jednosmjerna, već se njome može putovati u dvije trake i zahtijeva objektivan poredak referentnih vrijednosti kako bi se utvrdilo koja je od njih moralno održiva.
Presuda američkog Vrhovnog suda razbija mit o nepovratnosti povijesnog procesa koji uključuju pobačaj, eutanaziju, legalizaciju homoseksualizma i rodnu ideologiju. Svakom od ovih pobjeda protu kršćanske revolucije, povijest bi uskoro mogla okrenuti stranicu, kao što se dogodilo 1989. s padom Berlinskog zida.
Vrhovni sud ovom presudom negira da je pobačaj ustavno pravo na federalnoj razini i nadležnost se sada prenosi na savezne države, ali treba paziti da se s pravne na moralnu razinu ne prenese i odredba prema kojoj je presuda da abortus „pripada narodu i njegovim izabranim predstavnicima”. Prenijeti suverenu vlast po pitanju moralnog odlučivanja na države znači učiniti volju većine vrhovnim izvorom morala. Ali „ako čovjek može sam odlučiti, bez Boga, što je dobro, a što loše“, primjećuje Ivan Pavao II., „on može odrediti i skupinu ljudi koju treba uništiti“ (Memory and Identity, Rizzoli, New York, 2005., str. 10). Upravo se to događa s pobačajem. Stoga, Ivan Pavao II. jasno ponavlja, citirajući svetog Tomu Akvinskog: „zakon koji je uspostavio čovjek, parlamenti i svaki drugi ljudski zakonodavac ne smije proturječiti naravnom zakonu, to jest vječnom Božjem zakonu” (ibid., str. 134). Volja država stoga nije krajnji moralni arbitar, kao što nije ni „sud povijesti”.
Polarizacija koja je stvorena unutar Sjedinjenih Američkih Država i Vrhovnog suda, međutim, nije politička nego moralna: to je nepremostivi jaz koji razdvaja one koji pobačaj smatraju zločinom i one koji ga smatraju ljudskim pravom. Presudom 24. lipnja Sjedinjene Američke Države potvrdile su da nisu „carstvo zla” kojemu se odupiru pseudo-borci za ljudska prava poput Rusije i Kine, već zemlja koja je još uvijek vitalna i sposobna proizvesti prekretnicu koja će promijeniti suvremeno društvo.
Vrhovni sud predstavlja vrhunac američkog establišmenta, no većina njegovih sudaca, koje su imenovali predsjednici George W. Bush i Donald Trump, pokazali su se kao hrabri ljudi i neovisni o bilo kakvom pritisku. To je razlog za veliku nadu u budućnost. Međutim, bilo bi naivno pripisivati zasluge za povijesnu presudu nekolicini sudaca i dvojici predsjednika. Iza ovoga postoji duboka Amerika, kako su s pravom istaknuli predsjednik Američke biskupske konferencije mons. José H. Gomez i predsjednik Biskupskog povjerenstva za život mons. William F. Lori u izjavi od 24. lipnja:
„Današnja odluka je plod molitava, žrtava, i zagovara nebrojenih Amerikanaca iz svih slojeva društva. Tijekom ovih dugih godina, milijuni naših sugrađana radili su zajedno u miru kako bi educirali i uvjerili svoje susjede u nepravednost pobačaja, ponudili skrb i savjetovanje ženama i radili na alternativama pobačaju, uključujući posvajanje, udomiteljstvo i javno politike koje istinski podržavaju obitelji. Danas dijelimo njihovu radost i zahvalni smo im. Njihov rad za život odražava sve što je dobro u našoj demokraciji, a pokret za život zaslužuje biti uvršten među velike pokrete za društvene promjene i građanska prava u povijesti naše nacije”.
Nažalost, u svijetu i u Italiji politička desnica nije ujedinjena u obrani života, nego se često izražava dvosmisleno, za razliku od ljevice koja posvuda propagira pobačaj. Sami pro-life pokreti često podliježu međusobnim podjelama koje ih sprječavaju da se bore kohezivno i ujedinjeno. Ipak, očita je poruka koja dolazi iz Sjedinjenih Amerika Država: kada se borba vodi ustrajno, a prije svega bez kompromisa, Bog intervenira i to je odlučujuće za pobjedu.
