Kako ćemo i gdje susresti Boga, i koji je preduvjet susreta s Bogom? Ilija je morao poduzeti naporan put koji je trajao četrdeset dana i četrdeset noći da bi se uspeo na Božju goru Horeb.
Taj put nije bio zbog toga kao da bi Bog bio na nekoj određenoj planini pa da bi zbog toga trebalo planinariti prema toj određenoj lokaciji. U tom slučaju bili bi zakinuti svi oni koji ne mogu hodati, i koji nisu fizički spremni za takvo što.
To je zapravo put koji se nalazi u svakom čovjeku, i na kojem se čovjek mora susresti sa svim onim u sebi što je njemu zapreka za ispravan susret s Bogom. Prorok Ilija, iako Božji čovjek, ipak imao je veliki problem u svojoj vlastitoj karakternoj strukturi koja mu je priječila ispravan susret s Bogom kakav on jest.
Događa se da mnogi ljudi svoje vlastite osjećaje, želje i nagnuća pobrkaju s Božjom voljom… Npr., kad se pripremao rat u Iraku Sadam je vikao kako će u ime Alaha kazniti sotonu Ameriku, a s druge strane Bush je govorio kako će u ime Božje ukloniti zločinca i diktatora.
Ovo je dobar primjer onoga kad ljudi ono svoje nutarnje stanje pobrkaju s Božjom voljom. Ili kad roditelji u nemoći da obuzdaju svoju djecu stanu istima ljutito prijetiti – Bog će te kazniti! Što će kasnije doživjeti to dijete u odrastanju kad mu spomenete Boga?!
Ili ako odrasta u psovačkoj sredini pa stalno čuje kad netko u ljutnji huli na Boga, kakav će odnos s Bogom izgraditi? Samo psovački, odnosno spominjat će ga samo psovkom u trenucima ljutnje. …
Ovo su samo neke slike krivih primjera u životu koji u čovjeka ugrađuju krivi odnos s Bogom, i krivu sliku o Bogu.
I sam prorok Ilija imao je problem vlastite slike o Bogu, a koju je Bog želio u njemu promijeniti, odnosno ozdraviti Iliju od toga kako bi on mogao izvršiti svoje poslanje do kraja.
To što je netko svećenik, ili to što smo ti i ja kršćani, ne znači dakle automatski da je posao s nama dovršen. Ne, naprotiv, netko ne može biti dovoljno dobar svećenik (kakav bi trebao biti u Božjem planu), netko ne može biti dovoljno dobar kršćanin (kakav bi trebao biti u Božjem planu) ako prethodno nije ozdravio u njemu iskrivljeni odnos s Bogom, odnosno ako se to ozdravljenje nije dogodilo u susretu sa živim Bogom.
Vidimo, Ilija je zato morao poduzeti ono putovanje, odnosno naporan rad na sebi (a želio je odustati), i to je na neki način bio natjeran od Boga na to. Bog je zato dopustio da mu se dogodi progonstvo koje ga je na neki način stjeralo u kut da nije imao odstupnice. Zato je u jednom trenutku želio i umrijeti, jer i to mu je bilo lakše nego suočiti se s onim u sebi što je trebalo mijenjati.
Putovanje koje je Ilija na kraju poduzeo suočilo ga je zapravo s onim što je on nosio u sebi, a što je on povezivao sa slikom o Bogu. Zato je naglašeno kako je pred Gospodinom bio silan vihor, pa potres, pa oganj, ali Gospodin nije bio ni u silnom vihoru koji je drobio brda i lomio hridi, ni u potresu, ni u ognju. Ilija je trebao naučiti da Gospodin nije u onome što uništava, a to su zapravo bili uskovitlani osjećaji Ilijine nutrine koja je sprječavala ispravan susret s Bogom.
Zato je Bog Iliju najprije smjestio u špilju kako bi ga ponajprije zaštitio i oslobodio od onoga rušilačkog i ubojitog u njemu samom. Tek na kraju, oslobođen od svega toga u sebi, Ilija biva spreman za onaj mir koji s Gospodinom dolazi. Tek sada Ilija je bio spreman čuti Božju riječ i primiti je u svoje srce (oslobođeno ubojitosti, straha, nemira i buke).
Šapat laganog i blagog lahora sada je Iliji bio siguran znak dolaska Božjega, i suočenja jednog smrtnika sa živim Bogom, sa svojim Stvoriteljem. Ilija je sada bio spreman čuti Boga, i izvršiti ono poslanje koje je imao kao Božji prorok. On koji se prije plašio i bježao sada će se vratiti ohrabren, osvježen i osnažen.
I Petar se trebao susresti s Bogom koji smiruje oluje i hoda po valovima, ali trebao i je sam najprije biti oslobođen od vlastitih strahova koji su u njemu samome bili zapreka za njegov osobni susret s Isusom Kristom.
Trebao se najprije odvojiti od onoga što mu je stvaralo dojam sigurnosti, a onda su vrlo brzo došli do izražaja potisnuti strahovi zbog kojih čovjek najčešće tone i nije sposoban istinski vjerovati.
Pokazuje se da je Petrova vjera u Isusa bila zapravo još uvijek ovisna o oslonjenosti na svoje vlastite snage, a slabost takve vjere došla je do izražaja čim se malo odvojio od toga, jer je tada isplivao potisnuti strah koji priječi napredak.
Na putu prema Isusu, on nam zato najprije želi darovati tu slobodu i izbavljenje od svega onoga što priječi naš istinski susret s njime u vjeri. U takvom susretu, oslobođeni onih zapreka, mi upoznajemo tko je on zapravo, i tek tada možemo i mi iskustveno ispovjediti, poput učenika u lađi: „Uistinu, ti si Sin Božji!“
Naša ispovijest vjere u ono što je i tko je Isus za nas daje nama samima moć djece Božje, i sposobnost za poslanje koje imamo od njega.
NAŠ BOG KOJI JE SVESILAN I MOĆAN, U ISTO JE VRIJEME NJEŽNOST SAMA I MILOSRĐE, I ŽELI NAM POMOĆI DA KROZ TU NJEGOVU NJEŽNOST UPOZNAMO NJEGOVU MOĆ KOJA NAM JE DANA NA RASPOLAGANJE, da se ne bojimo više.
Sa stranice dominikanci.hr
