Bog se služi iznenađenjima da bi od svakoga od nas učinio proroke u sredini u kojoj živimo, i među našim prijateljima. Potreban je samo naš pristanak da budemo prenositelji barem nekog malog znaka kao svoje svjedočanstvo pripadnosti Kristu.
ČESTO JEDNOSTAVNE STVARI UČINJENE ZA BOGA POSTAJU ŠTAP BOŽJI U NAŠOJ RUCI.
Na sportskom terenu, u krugu jednog studentskog doma, nekoliko mladića zaigrali košarku. Tijekom žara igre jednome od njih iskoči van škapular koji je nosio na sebi ispod majice. Jedan od suigrača ne znajući što je to upita ga: „Hej, zar nosiš vrećicu za čaj o vratu! Što ti je to?“
Nakon što su se svi nasmijali onaj mu objasni kako je ta njegova vrećica za čaj zapravo škapular Gospe karmelske i što to znači… Poslije toga svi su poželjeli da bi njima pomogao da dođu do te „vrećice za čaj“. Iako su se ti mladići toga dana tek upoznali na košarci među njima je zavladalo nerazdvojno prijateljstvo upravo preko toga pomalo šaljivog susreta s Gospinim škapularom…
Bog se služi iznenađenjima da bi od svakoga od nas učinio proroke u sredini u kojoj živimo, i među našim prijateljima. Potreban je samo naš pristanak da budemo prenositelji barem nekog malog znaka kao svoje svjedočanstvo pripadnosti Kristu.
Biti Isusov učenik znači izvesti iz izolacije svoju vjeru, odnosno dopustiti da se Bog nama posluži. Tako se primjerice nećemo ustručavati načiniti znak križa pred marendu ili ručak u školi ili restoranu… Tim naizgled malim činom vjere s naše strane postajemo sredstvo Božje koje će on upotrijebiti za velika djela.
Isus u današnjem Evanđelju šalje svoje učenike i daje im upute, i oni imaju njegov autoritet samo ako se drže svjedočkog poslanja…
Ima nekih stvari koje nas čine tromima, koje blokiraju djelovanje Isusova autoriteta u nama. VALJA IH SE ŠTO PRIJE RIJEŠITI!
Opterećenost kesom, torbom i sl. blokira naše ruke i općenito slobodu naših pokreta, te skrivaju na nama Isusov znak.
Prorok Amos nije mogao ostati kod stoke i divljih smokava i istovremeno govoriti ono što je Bog od njega tražio. Tu jasnu zadaću, i još jasniju, dobili su i apostoli. Dobili su jasne instrukcije i za to su primili posebne darove, vlast…
NE NOSITE NIŠTA OSIM ŠTAPA! Znamo što je Mojsiju značio štap, … i on ništa drugo nije ponio sa sobom. Ipak taj štap u Mojsijevoj ruci razdvojio je more i izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen.
Nositi štap znak je oslonjenosti na Boga, na Isusa Krista, a ne na kesu i torbu. Dok ti je taj štap oslonac imaš sa sobom vlast koja je iznad one u svijetu. To je ono što uklanja zapreke, što otvara put i što stvara prava prijateljstva.
Vidimo, štap kao mali znak naše vjere, znak tko nas vodi i tko je naš Vođa, znak naše pripadnosti Kristu: škapular među prijateljima, načiniti znak križa u društvu prije nego zagrizeš topli sendvič… Bit će dovoljno da njegov spasenjski autoritet djeluje.
Bog zato želi da slomimo izolaciju koju možda osjećamo zbog pritiska sredine, jer vidjet ćemo da je baš to sredini u kojoj jesmo najpotrebnije, odnosno našim prijateljima, znancima…
Naš jedan pokret i znak koji je pobijedio taj strah pokazat će kako i oni to traže. Tako nastaju prava prijateljstva i srca ozdravljaju…
MI SMO POSLANI OD NJEGA, i kad god smo tako raspoloženi on je s nama i djeluje preko nas otajstvenom snagom. Jer često jednostavne stvari učinjene za Boga postaju štap Božji u našoj ruci, i čini od nas proroke u svom vremenu.
Sa stranice dominikanci.hr
