Suvremena Crkva na mnoge načine obvezala se na ‘dijalog’, gotovo kao da implicira da je ovaj format njezin preferirani način postupanja, a ne naučavanje doktrinarnih istina.
„Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga“ (Dj 9, 27 – 29).
„Ljudi se uglavnom svađaju jer se ne znaju raspravljati. I neobično je primijetiti kako malo ljudi u suvremenom svijetu zna raspravljati. Zbog toga ima mnoštvo svađa koje započinju uvijek iznova i nikada ne dođu do svog kraja. Čini se da ljudi ne razumiju čak ni prvo načelo svih argumenata: da se ljudi moraju složiti u svome neslaganju kako bi rasprava mogla krenuti. Još manje se njihova mašta proteže do nečega tako dalekog kao što je kraj ili predmet svake rasprave: iz neslaganje može proizaći slaganje“ – G. K. Chesterton, „The New Generation and Morality“, The Illustrated London News, 9. ožujka 1929. [Sabrana djela (San Francisco: Ignatius Press, 1991.), sv.. XXXV, str 53.]
I.
Pojam “dijaloga” je, naravno, klasičnog porijekla. Doslovno riječ znači razgovor, posebno organizirani (pisani) razgovor između dvoje ili više ljudi. Dijalozi o određenoj temi obično imaju težinu ili posljedice, iako su razigrani dijalozi svakako dio književnosti. Riječ dolazi iz grčkog i znači „okupiti“, „govoriti“, „rasuđivati“.
Logos je, naravno, filozofska riječ koja se odnosi na Krista u Prologu Evanđelja po Ivanu. Označava da se smisao nalazi u stvarima. Svako biće ima svoju mjeru ili pravilo prema onome što jest, po kojemu znamo da je ovo, a ne ono. Logos se uvijek odnosi na intelekt ili razum, a ne na volju. Dijalog će biti disciplinirana, angažirana razmjena ideja sa svrhom artikulacije stavova. Kraj dijaloga je istina izrečena u svjetlu svih mogućih prigovora na nju, koji se sami očituju u razmjeni. Znanje o tome što je istina uključuje i znanje o tome što nije istina.
Štoviše, dijalog – iako može, a možda bi i trebao biti divan i šarmantan – nije puko sredstvo pomoću kojeg čujemo jedini druge kada govorimo. To nije samo brbljanje. Elokvencija i stil služe dijalektici i silogizmu. Izraz „uživljen u razgovor“ bliži je značenju dijaloga, čija je svrha da se časnim razgovorom ili razmjenom ideja dođe do zaključka, istine. Dijalog bi se trebao odvijati u atmosferi izvan prijetnje ili prisile, na što nas podsjeća Platonova Gorgija. Pravila logike su sama po sebi smjernice za dolazak do istine koja je svrha razgovora i polemike. Ali moralna vrlina, poštenje i hrabrost da se traži istina, moraju biti sastavni dio dijaloga ako želimo postići svoj cilj.
Zabavna primjedba Tome Akvinskog u njegovom Komentaru Aristotelove etike jasno pokazuje sve mane razgovora: „Oni koji vole slušati i pričati priče, i koji gube cijeli dan pričajući o svim vrstama slučajnih primjedbi i djela (nepotrebnih i beskorisnih poslova) su brbljavi“. Nitko od nas ne želi biti optužen da je brbljav – besmisleno brbljav. Iako ne uskraćuje mjesto lakom i ležernom humoru u svakodnevnom životu, dijalog nije puko pričanje prolaznih priča. Nije, da ponovim, brbljanje. U najboljem slučaju, bavi se krajnjim stvarima, iako ta briga nipošto nije dosadna, već je bliska najuzbudljivijem pothvatu koji možemo upoznati.
Platonovi „Dijalozi“ bez sumnje su najpoznatiji primjeri ove književne forme, koju su oponašali bezbrojni pisci, uključujući Cicerona i sv. Augustina, koji su također bili majstori ovog načina diskursa. Monolog znači unutarnji dijalog nas samih, nastojanje objašnjavanja problema radi razjašnjenja pravog problema. Dijalog uvijek podrazumijeva drugoga, slušatelja, koji odgovara govorniku. Prvi govornik pak sam postaje slušatelj koji uzvraća na temelju odgovora na svoju početnu poziciju. Mi smo i slušatelji i govornici.
U tom smislu, filozofija postoji u razgovoru ili dijalogu gdje njezini pojmovi i argumenti oživljavaju. Ista pitanja, kako ona ultimativna tako i ona manje važna, uvijek se iznova pojavljuju među čovječanstvom. Ovo ponavljanje jedan je od razloga zašto nastavljamo čitati Platona i sudjelovati u njegovim razgovornim dijalozima, koji, u svojoj ukupnosti, pokrivaju mnogo toga što je na kocki u srcu čovječanstva. Platon je prva i najljepša intelektualna avantura. Ali on je neumoljiv u svojoj potrazi za istinom, čak i kada nam Sokrat kaže da je najveća mudrost ‘ne znati ništa’. Znati Platonovo ‘ništa’ zapravo znači znati mnoge stvari. To nije skepticizam o znanju bilo čega, već shvaćanje neiscrpne prirode svega što postoji.
II.
Suvremena Crkva na mnoge načine obvezala se na ‘dijalog’, gotovo kao da implicira da je ovaj format njezin preferirani način postupanja, a ne naučavanje doktrinarnih istina. Iako ne poriče postojanje pojedinaca i država koje će upotrijebiti silu kako bi se spriječilo širenje istina, Crkva je također svjesna vjerskih ratova rane moderne, pa čak i današnjih sukoba. Uvijek se traži bolji način da se zaštiti istina od dogmatskog poricanja da ona postoji ili od njenog degradiranja u samo privatno područje bez prisutnosti u javnosti.
„Mi, muškarci i žene, kojima je stvoreno takoreći povjereno na upravljanje, uzurpirali smo isto. Mi sami želimo njime dominirati u prvom licu i sami. Želimo neograničeno posjedovanje svijeta i vlastitih života. Bog nam je na putu”, rekao je Benedikt XVI. na jednom zasjedanju biskupske sinode. „Ili se on (Bog) svodi na samo nekoliko pobožnih riječi, ili se negira u svemu i zabranjuje iz javnog života pri čemu duhovno gubi svaki smisao. Tolerancija koja priznaje Boga takoreći kao privatno mišljenje, ali ga odbija u javnoj domeni, stvarnosti svijeta i naših života, nije tolerancija nego licemjerje” (L’Osservatore Romano). Ovo su otvorene i otrežnjujuće riječi koje nas čine svjesnima s čime se suočavamo.
Ali riječ dijalog je svuda oko nas. Nakon možda ‘prava’ – koje je samo po sebi prilično nesretna riječ u modernom kontekstu – ‘dijalog’ je vjerojatno najkorištenija riječ u javnom (crkvenom) diskursu. Mi ‘dijalogiziramo’ s protestantima (svim denominacijama), pravoslavcima, budistima, muslimanima, hinduistima, ateistima, znanstvenicima, filozofima, sa svakim tko pristaje na ozbiljan razgovor o osnovnim pitanjima koja nas dijele. Umiremo od želje za ‘dijalogom’ s Kinezima i muslimanima ako možemo pronaći nekoga tko će s nama razgovarati. Čak nastojimo ‘dijalogirati’ s neistomišljenicima različitih boja među nama. Čini se da su oblici pomirenja ili pokore čak evoluirali u nešto poput dijaloga. Nerijetko, iako su sretno zamrle, znali smo svjedočiti i ‘dijaloškim homilijama’. Dijalog nije baš ‘rasprava’, iako u njemu ima elemenata rasprave. Dijalog je opušteniji i ne mora odmah doći do zaključka. Ponekad je dovoljno da je razmjena napravljena između grupa ili pojedinaca s dugom poviješću međusobnog neprijateljstva.
Od pontifikata Pavla VI., pa sve do Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Crkva je osnivala komisiju za komisijom, održavala sastanak za sastankom, konferenciju za konferencijom. Oni prvo nastoje točno ‘razumjeti’ sve točke slaganja ili neslaganja među onima koji sudjeluju u dijalogu. Zatim nastoje riješiti takve poteškoće, ako je moguće, na način prihvatljiv za obje strane, ali još uvijek vjerni istini o kojoj se radi. U tom smislu, ‘dijalog’ je u suprotnosti s polemikom ili čak kontroverzom. Često se iza dijaloga krije pretpostavka da ljudska bića žele da se njihove razlike, ako ne razriješe, barem razjasne. Ivan Pavao II. posebno je ustrajao na tome da se uloži svaki napor kako bi se direktno suočili s neprijateljima Crkve, ali na prijateljski način koji nije imao ništa drugo kao cilj osim iskrene istine o problemu.
Gledajući na ovaj fenomen, čini se vrijednom pažnjom spomenuti da je najveći dio poticaja za ‘dijalog’ došao od katolika koji su pozivali i, često, bili pokretači. Bez sumnje ova je inicijativa više moguća za katolike zbog jedinstva Crkve i papinstva. Također odražava poslanje katolika da su zainteresirani za obraćenje agnostika, kao i anglikanca, hinduista…. Crkva, u dobru ili u zlu, vidi sebe kao organizaciju koja ne počiva na ljudskom utemeljenju i njoj je dodijeljena posebna misija usmjerena prema svim narodima.
Štoviše, Crkva je na mnogim razinama odlučila nastaviti sa spornim pitanjima. Bilo je itekako svjesno skandala podjela unutar kršćanstva, prvo s pravoslavcima, zatim s protestantima, i konačno sa samim ‘modernim’ svijetom i onim što on zapravo jest. Te razlike mogu i ne moraju biti rješive, ali Crkva se ponašala kao da drži da se u takvim dijalozima može nešto bitno postići. Ovaj napor nije predložen u duhu arogancije ili neprijateljstva, već iz istinskog uvjerenja da ne bi bilo u redu ne pokušati i da su čak i minimalni ili početni koraci bolji nego nikakvi, točnije ne učiniti ništa. Ne želi svatko, doduše, da se njegov položaj tako dubinski ispituje i raspravlja.
Pozadinska pretpostavka bila je da je istina jedna, pa bez obzira na to koliko se činilo malo vjerojatnim, iskreni dijalog može poduzeti korake – često male – prema spoznaji (istine). Ponekad se činilo da Crkva drži sokratovsko načelo da je sav grijeh utemeljen na neznanju, a ne na volji. Postoji jasna tomistička crta u tim nastojanjima. Toma Akvinski je davno postavio briljantan model kako postupati s muslimanima – recimo u svom djelu „Summa protiv pogana“ – uzimajući argumente druge strane, ulažući napore da se oni jasno iznesu, često jasnije nego što su oni koji imaju takvo mišljenje mogli sami formulirati ih.
III.
Opasnost u formatu ‘dijaloga’ kakav se u novije vrijeme razvio je, bez sumnje, relativističko iskušenje. Odvija se razgovor samo radi razgovora. Ništa se zapravo neće riješiti. Nikada se neće donijeti nikakvi zaključci jer bi to zaustavilo dijalog. To je svojevrsna predstava za odnose s javnošću kojom se pokazuje dobra volja ili, možda, javni bonton. Ali nadati se nečemu višem zaista je naivno. Postoji i škola mišljenja Parlamenta svjetskih religija koja želi inkorporirati sve religije, uključujući posebno katolicizam, u neku vrstu političke super-crkve. Ova svjetska organizacija, pod zaštitom UN-a, obuzdat će ili umiriti razorne sile za koje se smatra da se nalaze u religijama bilo koje vrste. Religija je, kako su učili stari epikurejci, korisna da zaokupi mase, ali je u najboljem slučaju mit.
Katoličko stajalište, sa svoje strane, općenito je bilo da je otvoreno svakoj istini gdje god i kako god bila formulirana, pod uvjetom da se može staviti u odgovarajući kontekst. Nema sumnje da će se ovaj pristup mnogima činiti ‘snishodljivim’, ali sama priroda Crkve, po sebi, zahtijeva istinu. Svako ublažavanje nauka bilo bi, bez sumnje, priznanje da (Crkva) ne vjeruje u sebe. U tom smislu, katolicizam nije religija, već objava. Religija je ono što ljudi nastoje ponuditi bogovima, dok je otkrivenje vezano onim što je predano. Katolicizam se ne zalaže za ono što čovjek zna o Bogu, već za ono što Bog ima ponuditi čovjeku.
Ali ovdje je u pitanju nešto više. Svaki čitatelj Tolkienovih djela, na primjer, posumnjat će da se nešto zlokobno može pronaći u načinu na koji dijalog, sam po sebi, ne daje željene rezultate artikuliranim dogovorom. I Aristotel i Sveto pismo na različite nam načine sugeriraju da sama istina nije samo jednostavno prihvaćanje racionalno potkrijepljenog argumenta. To je doista tako, ali čini se da postoji neobično, dugoročno odbacivanje svjetla. Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv poglavarstva i vlasti. Proučavajući moderne filozofije i političke ideologije čini se da ne nailazimo toliko na poteškoće razumijevanja koliko na odlučni non serviam (odbijanje služenja Bogu), namjerno odbacivanje istine čak i kada je znana; možda baš zato što je znana?
Krist je rekao svojim apostolima da će ih poslati među ljude kao „ovce među vukove“. To sugerira da oni svoje aktivnosti neće nalaziti samo u debatnim forumima, akademskim katedrama ili dijalozima. Doista, rečeno im je da će biti progonjeni. Rekao im je kako da odgovore sucima, gotovo kao da se njihove riječi ne odbacuju. Ova spoznaja postavlja granice dijaloga. Argument se može odbaciti ne samo zato što je nelogičan ili nedosljedan, već i zato što je istinit. Naravno, takav argument bit će odbijen u ime neke druge istine ili prividne istine. Ali činjenica je da većina moderne misli, u svojim intelektualnim nedosljednostima, u konačnici nije ukorijenjena u razumu, već u volji.
Na kraju, ne treba nas čuditi što se istina odbacuje jer je nelogična, već zato što je to istina koja ne dopušta da ono što želimo bude istina. Moderna filozofija često je sustav koji nas sprječava da spoznamo istinu. Ona sustavno brani sebe i svoja prva načela ne zato što odbacuje argumente istine ili objave, nego zato što vidi da filozofija zapravo vodi u smjeru objave. Na mnogo načina, filozofija je golemi sustav osmišljen da nas zaštiti od suočavanja s istinom, ako sama ta istina vodi koherentnosti i dosljednosti objave i njezina odnosa s filozofijom kao takvom.
Na početku sam citirao odlomak iz Djela apostolskih i iz Chestertonova djela. U Djelima apostolskim Pavlu se prijeti smrću upravo zato što iznosi argumente za istinitost svog stava. A Chesterton primjećuje da svrha rasprave ili dijaloga nije u konačnici ne slagati se, već složiti se. Ponavljam: svrha neslaganja je na kraju složiti se. Drugim riječima, dijalog ima za cilj postići nešto što je izvan njega samog. Dobro je da se ne slažemo prije nego shvatimo zašto bismo se trebali složiti. S druge strane, također je istina da odbijamo raspravljati ili pristati na filozofska stajališta jer se bojimo kamo vodi argument, posebice ateisti ako vodi do koherentnosti između razuma i Objave.
Svijet nije razumljiv samo intelektom i razumijevanjem stvari. On je temeljnije, barem u naše vrijeme, ‘shvatljiv’ voljom, tezom da, kako je rekao Benedikt XVI., „želimo neograničeno posjedovanje svijeta i sebe“. Da bismo ostvarili ovu drugu ambiciju, moramo lagati sami sebe i o koherentnosti svijeta. Kako bismo zaštitili svoj samostvoreni pogled na sebe, moramo razviti teoriju koja opravdava ono što činimo prema vlastitoj volji. U tom je slučaju dijalog koristan, jer nam omogućuje da izaberemo drugačiji pogled na svijet, a ne onaj koji je lažan.
Dijaloga, koliko god bio koristan, nikad nije dostatan. Uvijek nas dovodi do susreta s tom voljom koja odlučuje ne služiti, bez obzira na dokaze.
