Obraćanje Njegove Svetosti pape Lava XIV. prigodom otvaranja Izvanrednog konzistorija
(26. – 27. lipnja 2026.)
- lipnja 2026.
Draga braćo kardinali,
Srdačno vas pozdravljam i od srca vam zahvaljujem što ste ponovno prihvatili moj poziv. Vaša prisutnost očituje brigu za cijelu Crkvu koju dijelimo u služenju Božjem narodu i poslanju koje nam je Gospodin povjerio.
Na Konzistoriju prošloga siječnja izrazio sam jednostavnu želju: da nam ovi susreti pomognu sve više učiti „raditi zajedno u službi Crkve“ te nastaviti „razgovor koji mi pomaže u službi poslanja cijele Crkve“. To nisu bile tek uvodne riječi. I dalje vjerujem da je to jedna od najvažnijih odgovornosti povjerenih Kardinalskom zboru. I mi, poput cijele Crkve, učimo hodajući. Zajedništvo nije nešto što se jednom zauvijek postigne; ono ostaje svakodnevno obraćenje koje se oblikuje u molitvi te kroz konkretna stajališta, odnose povjerenja i spremnost na međusobno slušanje.
Posljednjih mjeseci više sam puta podsjetio da smo pozvani biti graditelji Kristova zajedništva – zajedništva koje se ostvaruje u sinodalnoj Crkvi, u kojoj svi surađuju u istom poslanju, svaki prema vlastitoj karizmi i vlastitoj službi.
Kao što sam rekao Rimskoj kuriji, to se zajedništvo „izgrađuje više konkretnim gestama i stavovima – koji se moraju očitovati u našem svakodnevnom životu, pa i u našem radu – nego riječima i dokumentima“ (Obraćanje Rimskoj kuriji prigodom božićnog čestitanja, 22. prosinca 2025.). Nismo čuvari pojedinačnih interesa, nego „učenici i svjedoci Kraljevstva Božjega, pozvani biti u Kristu kvasac sveopćega bratstva“ (isto).
Zbog toga sam želio da se naš rad usredotoči na četiri teme koje su duboko međusobno povezane.
Prije svega, pozvani smo promatrati svijet u kojem je Crkva pozvana naviještati Evanđelje. Prije nego što se zapitamo što činiti, potrebno je zastati pred stvarnošću, promatrati je očima vjere i dopustiti da nas propituje dok slušamo svoju braću i sestre. Kao što sam podsjetio prije samo nekoliko tjedana: „Isus prolazi ulicama, prelazi trgove, posjećuje naše četvrti, prebiva na mjestima našega svakodnevnog života, poput Boga koji je blizu i hodi sa svojim narodom, poput Gospodara povijesti“ (Homilija na Plaza de Cibeles, Madrid, 7. lipnja 2026.). I danas Gospodin nastavlja ići pred nama u povijesti, a Crkva je prije svega pozvana prepoznati njegovu prisutnost.
Zatim ćemo zajedno promišljati o kulturi moći i civilizaciji ljubavi. Mnogi od vas dolaze iz zemalja obilježenih ratom, nasiljem, društvenom ili vjerskom polarizacijom. No nitko od nas nije stran mnogim oblicima sukoba, ugnjetavanja i podjela koje danas prolaze našim društvima. Zato se razlučivanje na koje smo pozvani tiče svih i izaziva poslanje Crkve u svakom kontekstu. Enciklika Magnifica Humanitas nudi nam dragocjene ključeve za razumijevanje ovoga vremena. Osobito me zanima čuti kako te stranice odjekuju u vašim Crkvama, koja pitanja otvaraju, koje perspektive pružaju i koje korake predlažu. Enciklika nastavlja svoj put kada je Crkve prihvate, protumače i utjelove u svom konkretnom životu.
Treća će sjednica dodatno produbiti Magnifica Humanitas, razmatrajući doprinos koji Crkva može dati izgradnji općega dobra. Živimo u vremenu u kojem raste napast fragmentacije i u kojem posebni interesi lako prevladavaju. Socijalni nauk Crkve podsjeća nas da opće dobro ne nastaje spontano, nego zahtijeva zajedničku odgovornost. Za Crkvu to poprima vrlo konkretan oblik: sinodalni stil u službi poslanja Kraljevstva. Enciklika Magnifica Humanitas to podsjeća u br. 86, dodajući da to zahtijeva pozornost na način donošenja odluka i vršenja odgovornosti – u transparentnosti, vrednovanju i suodgovornosti.
Na kraju ćemo jednu sjednicu posvetiti putu provedbe Sinode. Ta posljednja sjednica ne otvara novu temu, nego sabire i povezuje ono što ćemo podijeliti na prethodnim sjednicama. Pred ranama svijeta, izgradnjom općega dobra i poslanjem Crkve, sinodalnost pokazuje put: slušati, razlučivati i zajedno preuzimati odgovornost za odluke koje nam Gospodin povjerava. Sinodalnost nije prije svega skup postupaka; kao što sam već mnogo puta rekao, sinodalnost je stav, otvorenost, spremnost na razumijevanje. Katkad je bila tumačena kao umanjivanje autoriteta. U stvarnosti nam pomaže dublje razumjeti samo značenje autoriteta – koji postoji da bi čuvao zajedništvo, poticao sudjelovanje svih i usmjeravao zajednički hod Crkve.
Sve četiri sjednice nalaze svoje jedinstvo u misijskom usmjerenju koje smo dijelili na posljednjem Konzistoriju i na koje sam podsjetio u pismu prošloga travnja. Nismo ovdje ponajprije zato da bismo razmišljali o unutarnjem životu Crkve. Sve teme kojima ćemo se baviti – pogled na svijet, mir, opće dobro i sinodalnost – susreću se u jednom pitanju: kako danas možemo pomoći svojim Crkvama da naviještaju Evanđelje s većom vjernošću, slobodom i vjerodostojnošću? Poslanje nije samo jedan od mnogih zadataka Crkve. Ono je razlog njezina postojanja i upravo zato postaje kriterij koji usmjerava naše razlučivanje. Kada učimo slušati jedni druge, zajedno nositi odgovornosti i prepoznavati djelovanje Duha u različitim Crkvama, ne poboljšavamo samo način na koji radimo: postajemo Crkva sposobnija susresti muškarce i žene našega vremena i svjedočiti im radost Evanđelja.
Zbog toga vas želim zamoliti za jednu posebnu vrstu pomoći. Služba koju mi je Gospodin povjerio ne može se živjeti samostalno. Potrebni su mi vaše iskustvo, vaša pastoralna mudrost, vaše poznavanje Crkava i naroda koji su vam povjereni. Računam na vas da mi pomognete razlučiti što Duh danas govori Crkvi. Potrebna mi je vaša potpora – snažna, jasna i javna. Trebam osjetiti da me podupirete kao braća.
Stoga vas molim da me pratite ne samo tijekom ovih radnih dana, nego i u svakodnevnoj službi zajedništvu opće Crkve. Pomozite mi slušati ono što se rađa u Crkvama, prepoznati znakove nade koji često rastu u tišini – ali i ne zanemariti poteškoće, nesporazume i otpore koji mogu usporiti naš hod. Potrebni su mi vaša sloboda, vaša otvorenost i vaša vjernost. Iskren savjet uvijek je čin zajedništva.
Molim vas također da, svaki u svojoj Crkvi i u svojoj službi, podupirete ovaj stil crkvenoga razlučivanja. Znam da zahtijeva strpljenje i da katkad izaziva pitanja. Ipak, uvjeren sam da nas Gospodin uči evanđeoskijem načinu zajedničkog življenja odgovornosti koju nam je povjerio. O tome ovise i vjerodostojnost našega svjedočanstva i plodnost našega poslanja.
Zato vas želim ohrabriti da se s uvjerenjem uključite u rad skupina. Dobro znam da za mnoge od nas to nije uobičajen način održavanja Konzistorija. No i to je dio puta kojim nas Gospodin vodi. Naravno, ostat će prostora i za osobna izlaganja te će, kao i uvijek, svatko biti slobodan poslati mi svoja zapažanja ili povjerljiva razmišljanja. Ali molim vas da s povjerenjem uđete u ovu crkvenu vježbu. I mi učimo sinodalnost tako što je živimo; zajedno učimo rasti u zajedništvu.
Već sada vam zahvaljujem na vašoj raspoloživosti, na vašoj unutarnjoj slobodi i na vašoj ljubavi prema Crkvi.
Povjerimo ove dane Duhu Svetomu da nas učini poslušnima njegovu glasu i podari nam milost da zajedno tražimo ono što najbolje služi Evanđelju i dobru Božjega naroda.
Hvala.
Izvanredni konzistorij (26. – 27. lipnja 2026.) – Koncelebracija s kardinalima
Homilija Njegove Svetosti pape Lava XIV.
Bazilika svetoga Petra
Petak, 26. lipnja 2026.
Draga braćo,
Okupili smo se oko Gospodnjega oltara, na grobu svetoga Petra, kako bismo započeli ovaj Konzistorij. Došli smo sa svih strana svijeta slaviti ovu euharistiju. Prinesimo Bogu svoje živote, zajednice i narode koji su nam povjereni, kao i svoje pastoralne planove i iskustva, sa svim njihovim radostima i žalostima.
Ta raznolikost osjećaja i misli sada se sabire i nalazi svoje svijetlo središte u Kristu, koji nam sam govori: „Ja sam pravi trs“ (Iv 15,1). Po Isusu u naše živote pritječu milost i istina (usp. Iv 1,17), obnavljajući nas iznutra. Ti božanski darovi ujedno su i životvorna hrana Konzistorija koji danas započinjemo. Samo Evanđelje priprema tlo da on donese plod: „Ostanite u meni i ja u vama“ (Iv 15,4). S jedne strane, Učitelj nas upozorava da „bez mene ne možete učiniti ništa“ (r. 5), a s druge želi da njegovi učenici donesu „mnogo roda“ (r. 8). Doista mnogo roda, jer Božja milost ne rađa zakržljalim rastom u onima koji je primaju, nego bujnim napretkom. Vječna Riječ postala je čovjekom kako bi svi „imali život, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Taj život, započet u vjeri, jača i kroz kušnju obrezivanja, jer ga njeguje brižna Očeva ruka.
Dok molimo Boga da nam podari snagu i mudrost, znakovito je da se naš Konzistorij održava uoči svetkovine svetih apostola Petra i Pavla. Zastanimo stoga kako bismo se spomenuli ta dva stupa Rimske Katoličke Crkve, dvojice misionarskih mučenika čije je propovijedanje postalo jedno s njihovim životom, sve do toga da je postalo dijelom Svetoga pisma.
Slušajući danas riječi svetoga Pavla upućene Korinćanima, vidimo kako se divno slažu s riječima Evanđelja. Različite karizme, službe i crkvena djelovanja poput su grana jednoga trsa – istoga Gospodina (usp. 1 Kor 12,4–6), koji izlijeva Duha Svetoga na svoju Crkvu. Tom organskom jedinstvu odgovara mjerilo koje svaki oblik služenja u Crkvi čini dobrim i plodnim, a to je opće dobro (usp. r. 7).
Dragi prijatelji, kako bismo usmjerili svoje razlučivanje tijekom ovih dana, želio bih istaknuti nekoliko nadahnuća iz Božje riječi koju smo upravo čuli.
Prvo, primjer svetih Petra i Pavla potiče nas da sudjelujemo u istinskoj slobodi vjere. Upravo nas naš odnos s Gospodinom Isusom oslobađa grijeha i straha. Dok nas poziva da ga slijedimo, on nas ujedno šalje u svijet kao nasljednike apostola. Stoga naviještanje Evanđelja, slavljenje sakramenata i posvećivanje Gospodinovu stadu ostvaruju se i donose plod onoliko koliko vjerujemo u njega, Dobroga Pastira. Vjera je ona krepost – koju nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo – koja daje život Crkvi, jer je milost koja hrani grane jednoga trsa. Živa Crkva jest Crkva koja vjeruje po daru Duha Svetoga izlivenoga u naša srca. Takva Crkva donosi mnogo roda. Kao što Božja milost prethodi ljudskoj slobodi, tako i vjera Crkve prethodi našoj osobnoj vjeri te od nas traži gorljivo svjedočanstvo. To poslanje ima svoj početak i završetak u Kristu. Riječima psalmista: „Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo! Kazujte među narodima slavu njegovu!“ (Ps 96,2–3).
Drugo, molimo za dar mira u jedinstvu. Dok pozivamo sve narode na vjeru u kojoj smo doista slobodni, međunarodne napetosti i sukobi teško ranjavaju ljudsku obitelj. Istodobno, ni Crkvi ni svijetu ne nedostaje inicijativa i iskustava koja pozivaju na poštovanje ljudskog dostojanstva, pravde, vladavine prava i jednostavno svega onoga što je ljudsko. Takvih je primjera mnogo. To ulijeva nadu jer svjedoči o ljepoti Božjega djela: stvorio nas je na svoju sliku i priliku kao znak svoje slave u svijetu. Kad god je taj znak ranjen, svi smo ranjeni. Kad god je izopačen, svi trpimo. Kad god je uništen, svi osjećamo da smo rastrgani. Zato rat nikada nije dostojan čovječanstva i nikada nije blagoslovljen od Boga, jer premda raspolažemo visokotehnološkim oružjem, Stvoritelj nam je dao razum i slobodnu volju da sukobe rješavamo kao ljudi, a ne kao zvijeri. To da jedinstvo ljudske obitelji ima prednost pred pojedinim narodima i državama nije samo biološka činjenica; to je etičko načelo. Mir je dužnost pravednosti jer smo jedna ljudska obitelj, magnifica humanitas, koja svoju glavu i Otkupitelja nalazi u Kristu.
Promišljajući encikliku koju sam proglasio 15. svibnja ove godine, moramo ustrajati na putu koji je zacrtao sveti Pavao VI., jer kada je „skovao izraz ‘civilizacija ljubavi’, svijet se nalazio usred Hladnoga rata, utrke u naoružanju i teške gospodarske nestabilnosti. U tom je kontekstu Crkva ponudila drukčiji put od ideološkoga suprotstavljanja među sustavima te zamislila društveni poredak u kojemu su pravda i ljubav neraskidivo povezane“ (Magnifica Humanitas, 186; usp. sv. Pavao VI., Regina Caeli, 17. svibnja 1970.). Upravo tako kršćansko svjedočanstvo postaje proroštvo, evangelizacija i služenje novome svijetu, kao i kulturni i društveni projekt koji promiče cjelovit ljudski razvoj. Navješćujući Evanđelje, usred radosti i progona, Crkva nikada nije pristrana, jer je za sve i svakome upućuje istu poruku obraćenja i spasenja.
Treće, danas i uvijek kušajmo sklad kroz poslušnost – odnosno kroz slušanje koje prepoznaje dar Riječi utjelovljene radi nas. Po takvu slušanju Duh Sveti nas vodi, ukazuje na pastoralne izazove i prilike, pročišćuje naše nakane i ispravlja sve ono što skreće s našega zajedničkog puta. Provedba Sinode, kojoj smo predani, poziva sve da idu naprijed u jedinstvu vjere, u promicanju mira i u poslušnosti Isusu, živoj Riječi. U tom svjetlu, „današnje velike i brze kulturne promjene zahtijevaju da neprestano tražimo načine izražavanja nepromjenjivih istina jezikom koji će očitovati njihovu trajnu novost“ (papa Franjo, Evangelii Gaudium, 41). Jedna utjelovljena Riječ doista se izražava na svim jezicima: Krist koji je umro i uskrsnuo pravi je trs koji donosi plod kroz sve kulture koje kršćani preobražavaju iznutra. Dok ideologije svijeta venu, Duh Sveti čini da u Crkvi cvjetaju bratski sklad, ljubav i misionarski žar.
Naš zajednički rad u kolegijalnom duhu utjelovljuje sinodalnost u kojoj sudjeluju svi krštenici u jedinstvu Božjega naroda. Sinodalnost i kolegijalnost, naime, oblici su kršćanskoga bratstva koje nas povezuje kao krštenike i kao biskupe. Stoga ćete u pomaganju meni u vršenju Petrove službe u meni pronaći onoga koji moli, a ne zapovijeda. Štoviše, vlast prvenstva pripada onome koji sluša, a tek potom vodi; onome koji uči, a tek potom poučava, uvijek slijedeći jednoga jedinoga Učitelja. Neka nas zagovor svetih apostola Petra i Pavla prati na ovom uzbudljivom putovanju.
