Nadbiskup Vincenzo Paglia — bivši predsjednik Papinskog instituta Ivana Pavla II. za studije braka i obitelji u Rimu, kao i bivši predsjednik Papinske akademije za život — nedavno je dao intervju u kojem je otvoreno priznao da je jedan od njegovih ciljeva bio promijeniti moralnu teologiju Katoličke Crkve.
Nadbiskup Paglia rekao je da se želio odmaknuti od „teologije iz naslonjača“, utemeljene na teoriji naravnoga zakona, i krenuti prema novoj paradigmi koja se usredotočuje na životna iskustva stvarnih ljudi u njihovim konkretnim okolnostima.
Njegova primjedba o „teologiji iz naslonjača“ bila je kritika moralne teologije za koju je smatrao da je postala previše akademska i odvojena od stvarnog života stvarnih ljudi. Bila je prvenstveno usmjerena na bivše teologe Instituta Ivana Pavla II., koje je, nakon što je preuzeo vodstvo, razriješio bez odgovarajućeg akademskog postupka, zamijenivši ih teolozima koji bi svoj pristup temeljili jednako na društvenim znanostima kao i na teologiji.
U ovom najnovijem intervjuu vrlo je otvoren u vezi sa svojim krajnjim ciljevima. A njegov je istup izazvao dubok i važan odgovor bivšeg predsjednika Instituta, mons. Livija Meline, koji je također bio među profesorima koje je nadbiskup Paglia otpustio.
„On je (…) jasno dao do znanja da su te intervencije bile namijenjene izazivanju duboke promjene paradigme, za koju je — po prvi put — izričito priznao da ne zahvaća samo pastoralno područje, nego i doktrinarno“, izjavio je mons. Melina.
„Prema Pagliji, ta ‘vrlo duboka’ reforma podrazumijevala je prije svega ponovno promišljanje samoga pojma naravnoga zakona. Paglia je optužio Institut Ivana Pavla II. da zastupa shvaćanje naravnoga zakona kao skupa nepromjenjivih načela iz kojih se izvode moralne norme. Umjesto toga, predložio je da se naravni zakon mora temeljiti na trajnom povijesnom razlučivanju subjektivnog i kulturnog iskustva. U toj perspektivi ‘teologija unutar povijesti i unutar života ljudi’ mora zamijeniti ono što je opisao kao ‘teologiju iz naslonjača’ pokojnog Instituta.“
Ništa me u ovoj „novoj“ raspravi ne iznenađuje. Godine 2022. objavio sam članak u National Catholic Registeru u kojem sam tvrdio da je ključ za razumijevanje pontifikata pape Franje usredotočiti se na predložene promjene u moralnoj teologiji. Konkretno, tvrdio sam da je papa Franjo pokazivao jasnu sklonost vrsti moralne teologije koju mnogi nazivaju „proporcionalizmom“.
Kao dokaz za to naveo sam njegovu pohvalu iz 2017. proporcionalističkom moralnom teologu Bernardu Häringu, kojega je Papa istaknuo kao „uzor“ za razvoj moralne teologije. Također je imenovao niz svećenika i prelata na visoke dužnosti koji su javno odstupali od crkvenog nauka, osobito na području ljudske seksualnosti, te su zagovarali „promjenu paradigme“ u moralnoj teologiji.
I Papine vlastite dvosmislene izjave o odnosu između savjesti i moralnog zakona u 8. poglavlju Amoris Laetitia dodatno podupiru tvrdnju da je barem ispitivao teren za značajne promjene u pristupu moralne teologije Crkve.
Na mnogo načina krovni pojam „proporcionalizam“ ne opisuje dovoljno dobro promjenu paradigme koju traže liberalniji katolički teolozi. Pojam „proporcionalizam“ sugerira da se radi o jedinstvenom sustavu mišljenja s jasno dogovorenim načelima koja dijele svi koji se nalaze pod tim opisnim kišobranom. Ne mislim da je to točno, a smatram i da su razlozi za to poučni za sadašnju raspravu.
Bolje je opisati uključenu moralnu teologiju kao pokušaj odmaka od oblika moralnog rasuđivanja utemeljenih na naravnom zakonu, s njihovim naglaskom na moralni objekt samoga čina, prema modelu koji više uzima u obzir motiv osobe, afektivnu sferu, područje naših subjektivnih želja i sklonosti, ljudsku psihologiju i sociologiju te ograničenja koja konkretnim okolnostima našega života postavljaju našim nastojanjima da živimo Evanđelje.
Doista, sam pojam objektivnog „moralnog objekta“ bilo kojeg čina dovodi se radikalno u pitanje. Prijelaz s analize različitih svrha i ciljeva ljudske naravi na usredotočenost na afektivne dispozicije i konkretne okolnosti označava više od puke promjene pastoralne osjetljivosti i postupnosti. Kako primjećuje mons. Melina, to označava želju da se promijene crkveni nauci u samom njihovu korijenu te da se zagovara i nova vizija ljudske naravi.
Sve je to dio onoga što mislioci poput nadbiskupa Paglije nazivaju „okretom iskustvu“ kao novom temelju za izgradnju moralne teologije „odozdo prema gore“, umjesto „odozgo prema dolje“. Potonji pristup kritizira se kao previše apstraktan, deduktivan i usredotočen na „nepopustljiva“ načela. U pozadini te kritike nalazi se ne baš prikrivena tvrdnja da se ne bismo trebali oslanjati na nepromjenjive moralne zakone zato što se ljudska narav mijenja tijekom vremena pa bi se stoga trebale mijenjati i naše moralne prosudbe.
To je odmak od navodno statičnog i esencijalističkog aristotelovsko-tomističkog poimanja naravi — uključujući ljudsku narav — prema navodno dinamičnijoj filozofiji naravi utemeljenoj na sveprisutnosti promjene, fluidnosti i povijesnosti, koja se zatim predstavlja kao potpuno nova metafizička vizija.
Problem za nadbiskupa Pagliju, kako jasno pokazuje mons. Melina, jest u tome što su takve kritike teorije naravnoga zakona karikaturalne i površne. Nadbiskup Paglia i njegovi saveznici započinju grubim iskrivljavanjem tradicionalnih tomističkih načela naravnoga zakona kao da su utemeljena na zastarjelim klasičnim pogledima na narav kao nepromjenjivu, što se zatim prevodi u statične moralne zakone kojima nitko ne može udovoljiti. Potom Paglia pogrešno tvrdi da su suvremeni teoretičari naravnoga zakona u intelektualnoj liniji Ivana Pavla II., poput mons. Meline i drugih na Institutu Ivana Pavla II., zarobljeni u toj zastarjeloj paradigmi beživotne nepromjenjivosti.
Naime, jedan od velikih napredaka moralne teologije naravnoga zakona bio je proširenje njezinih kategorija kako bi uključivale razmatranje subjektivnosti i povijesnosti, uz istodobno uzimanje u obzir nalaza suvremenih društvenih znanosti. To pokazuje da Paglijine željene promjene u moralnoj teologiji nemaju veze s nijansiranjem moralne teorije naravnoga zakona, nego sa sveobuhvatnim odbacivanjem njezinih temeljnih načela.
A to, prijatelji moji, nije „promjena paradigme“. To je postmodernistički razorni ovan osmišljen da sruši moralne norme Crkve i zamijeni ih mješavinom terapeutskih floskula. To je također uništenje područja ljudskoga (humanum), utoliko što predstavlja cinično i gotovo nihilističko shvaćanje ljudskog moralnog djelovanja kao tek kolaža prolaznih dojmova povezanih sentimentalnim osjećajima.
Ovo se može činiti kao akademsko cjepidlačenje, ali zapravo je od goleme važnosti. U objavi na društvenoj mreži X, biskup Robert Barron uputio je vrlo snažnu i oštru kritiku intervjua nadbiskupa Paglije, ustvrdivši da je nadbiskup Paglia sada jasno pokazao ono što su mnogi od nas cijelo vrijeme sumnjali:
U nedavnom intervjuu nadbiskup Vincenzo Paglia, bivši veliki kancelar Instituta Ivana Pavla II. za brak i obiteljski život, potvrdio je najgore sumnje koje su mnogi od nas imali. Priznao je da su promjene koje je proveo na Institutu tijekom godina pape Franje bile osmišljene kako bi pokrenule „vrlo duboku“ reformu ideje naravnoga zakona. Umjesto apsolutnih moralnih normi utemeljenih na jasnom razumijevanju temeljnih dobara, on i njegovi suradnici predlagali su moralnu teoriju ukorijenjenu u povijesnom razlučivanju subjektivnog i kulturnog iskustva — ne „teologiju iz naslonjača“, nego onu koja djeluje „unutar povijesti i unutar života ljudi“. To je, naravno, jezik pomodnog postmodernizma, i doista je opasan.
Doista je opasan. Biskup Barron dalje ističe da, ako ne postoji nešto poput intrinzično zlih čina, tada bi jednoga dana možda i ropstvo moglo biti „rehabilitirano“ kao nešto moralno dopušteno u određenim konkretnim okolnostima. Mislim da je to dobra primjedba, jer nitko ne želi priznati da bi njegova omiljena moralna teorija mogla otvoriti vrata stvarima poput ropstva i genocida.
Strah je, naravno, da moralni revizionizam nadbiskupa Paglije i njegovih saveznika otvara vrata opasnom relativizmu. Međutim, mislim da je jasno da se relativizam koji oni imaju na umu odnosi uglavnom na pitanja seksualnosti, i ne mnogo više od toga. Ono što žele jest moralna legitimacija razvoda i ponovnog braka, kontracepcije, izvanbračne zajednice i homoseksualnog braka.
I na kraju, u svemu tome nema ništa novo. To je samo još jedan gnostički pokušaj da se naša tijela svedu na beznačajne nositelje sakramentalnog značenja.
