Prije nego što započnem, želim ovaj članak uvjetovati s nekoliko napomena kako bih spriječio nesporazume. Iako nisam pristaša Bratstva svetog Pija X. (SSPX), također ne smatram da su određene osobe u Rimu potpuno nevine. Također, nikada nisam prisustvovao liturgiji ili kapeli SSPX-a niti sam ikada upoznao svećenika SSPX-a. (Pohađam Novus Ordo, ali duboko volim i preferiram tradicionalni katolicizam.) Konačno, premda objektivno postoji teška kriza u Crkvi, ne vjerujem da postoji „stanje nužde“ koje opravdava kršenje kanonskog prava koje za posvetu biskupa zahtijeva papinski mandat. Unatoč tome, i bez namjere da budem apologet SSPX-a, suosjećam s njihovom temeljnom brigom: spasenjem duša.
Približava se posveta novih biskupa. Novinari su u utorak pitali papu Lava XIV. o tome. Iako su njegove izjave bile kratke, poruka je bila vrlo jasna. On još uvijek „razmatra“ mogućnost da uputi još jedan apel Bratstvu da ne provede posvete, rekavši: „Pokušajmo živjeti zajedništvo u Crkvi.“ Potvrđuje da je „izbor“ na Bratstvu, ali da „ako donesu takve odluke“, „moramo ići dalje“. Čini se da papa Lav implicira kako će odluka o posveti novih biskupa sigurno dovesti do toga da se nađu izvan zajedništva s Crkvom.
Dikasterij za nauk vjere vrlo je jasno izjavio da su te posvete „iznimno ozbiljna odluka“ koja će u konačnici predstavljati raskolnički čin te da „formalno pristajanje uz raskol predstavlja težak prijestup protiv Boga i povlači za sobom izopćenje propisano crkvenim pravom“.
S druge strane, Bratstvo je pojačalo objavljivanje materijala kojima objašnjava i opravdava posvete — ne samo za svoje vjernike nego i kao svojevrsnu apologiju (u klasičnom smislu iznošenja obrane) upućenu ostatku Crkve. Najvjerojatniji je ishod da prije toga neće doći ni do kakvog pomirenja. Bit će proglašen raskol. Kako se taj trenutak približava, razmišljam: može li netko tko stoji uz Rim nešto naučiti od Écônea?
Moja je strana naglašavala potrebu za dijalogom s onima koji su izvan vidljive strukture Crkve. Primjerice, papa Lav XIV. izrazio je oduševljenje podržavanjem, učenjem i rastom zajedno s pravoslavnim Crkvama (vidi, primjerice, njegov govor svećenicima i monasima istočnih pravoslavnih Crkava). Također je prihvatio duh dijaloga i suradnje sa svijetom po pitanju umjetne inteligencije u svojoj prvoj enciklici.
SSPX je izvan — makar na nepravilan ili zbunjujući način — vidljive strukture Crkve jer ne vrši kanonsko poslanje. Međutim, razlikuju se od drugih skupina s kojima vodimo dijalog po tome što njihove službene izjave i stajališta tvrde da zastupaju katolički nauk i iskazuju „poštovanje“ prema pravnoj vlasti hijerarhije. Stoga se čini nerazumnim misliti da možemo nešto naučiti od skupina poput pravoslavnih, a ne od SSPX-a. Nadalje, utjecajni kardinali već su se bavili pogreškama Bratstva; ponovno prepričavanje tih kritika u ovom trenutku neće ništa promijeniti. Dakle, što možemo naučiti od SSPX-a?
Vjerujem da nas nadolazeći raskol može podsjetiti na to da se „spasenje duša, koje uvijek mora biti vrhovni zakon u Crkvi, mora držati pred očima“ (ZKP, kan. 1752). Da budem jasan, ne tvrdim niti impliciram da Rim nije uspio održati vrhovni zakon Crkve. Međutim, postoji percepcija (bez obzira na to koliko bila istinita ili neistinita) da Rim danas naglašava veličanstvenost čovjeka i poslanje bratskog zajedništva više nego nužnost posvetne milosti i nadnaravnog zajedništva (usp. papa Pio XII., Mystici Corporis, 60–65). Htjeli mi to ili ne, SSPX nastupa s ovom drugom vrstom jasnoće.
S druge strane, unatoč njihovim teološkim pojašnjenjima i namjerama (za koje pretpostavljam da su dobronamjerne), djelovanje Bratstva ipak potiče — kako je to nazvao vlč. Gerald Murray — „separatistički duh“ (2:15:26), barem na izvanjskom planu. Nadalje, poznajem duše čija je „temeljna otvorenost“ (usp. Donum Veritatis, §29) za prihvaćanje učiteljske vlasti Crkve oslabila pod utjecajem njihovih komentara, koji, premda ponekad postavljaju valjana pitanja ili iznose opravdane zabrinutosti, ipak djeluju opasno blizu podupiranju „vrhovnog učiteljstva savjesti“ (usp. Donum Veritatis, §38). Unatoč tim kritikama, nema sumnje da oni iskreno vjeruju kako je spasenje duša vrhovni zakon Crkve.
Naš Gospodin upozorava da je put spasenja uzak (Matej 7,13–14) i da nema ničega vrjednijeg od naše duše (Matej 16,26). Sveti Pavao kaže da „sa strahom i drhtanjem radite oko svojega spasenja“ (Filipljanima 2,12). U svom prihvaćanju vjere imao sam sreću biti vođen izvanrednim svećenicima koji su doista vjerovali tim riječima. Bili su „mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi“ (Matej 10,16), s pastoralnom osjetljivošću ukorijenjenom u milosrdnom djelu pridobivanja duša za Krista. Dali su mi razumjeti da će moja duša biti izgubljena ako ne prihvatim cjeloživotni put obraćenja od svojih grijeha (usp. Ivan 8,24). Hodali su sa mnom neko vrijeme, ali se nisu bojali suočiti me s istinom i ljubavlju (Luka 24,13–26).
Rim danas voli hodati s većinom skupina i čini se zadovoljan činiti to neograničeno dugo. Međutim, beskonačan dijalog uvijek riskira da upadne u jame koje mi grešnici kopamo (usp. Izreke 26,27). U nekom trenutku učitelj mora prozvati bezumne ljude i njihovu sporost srca (usp. Luka 24,25); to se čini za njihovo dobro kada doista vjerujemo da duše trebaju biti spašene.
Formalni dijalog između SSPX-a i Vatikana je propao; ali možda, u jednoj nadi punoj hipotetskoj mogućnosti, upravo ovdje Rim može „slušati“ Écône u sinodalnom duhu. SSPX je spreman prihvatiti bilo koju krajnost koju smatra potrebnom kako bi spasio duše za koje iskreno vjeruje da su u opasnosti. Možda stoga ovaj tragični zastoj može biti prilika da Rim obnovi tu revnost — onu koja svijetu jasno pokazuje da je spasenje duša uvijek vrhovni zakon, nasuprot svim nesporazumima ili percepcijama koje bi mogle sugerirati suprotno.
Čak i uz ovu pouku, s ljubavlju molim svoju braću i sestre koji pohađaju kapele SSPX-a: ostanite u Petrovoj lađi. Kao što je sveti Jeronim napisao papi Damazu:
„Kako ne slijedim nijednog vođu osim Krista, tako ne ostajem u zajedništvu ni s kim osim s tvojim blaženstvom, to jest sa Stolicom Petrovom. Jer znam da je to stijena na kojoj je sagrađena Crkva! … To je Noina arka, i tko se u njoj ne nađe, propast će kad navale vode potopa (Postanak 7,23).“ (Pismo 15,2)
Trenutačno ne znamo što točno za obične vjernike predstavlja „formalnu suradnju“ u raskolu; ali surađivati na bilo koji način koji bi vas mogao dovesti izvan Crkve sagrađene na Petru jednostavno nije vrijedno rizika.
Vrlo sam svjestan da su pojedine osobe u hijerarhiji izazvale zbunjenost i sablazan kod mnogih vjernika, uključujući i mene. Dijelim frustraciju zbog očitog dvostrukog mjerila u primjeni kanonskih kazni na različite crkvene skupine. Mogu se diviti revnosti Bratstva za spasenje duša; ali molim vas, nemojte ugroziti niti dovesti u pitanje vlastito spasenje. Postoji strašan potop, čak i na najvišim razinama crkvene vlasti. U potpunosti razumijem da Bratstvo neće smatrati raskol valjanim; ali kada ta neizbježna deklaracija bude proglašena, molim vas, nemojte napustiti Petrovu lađu.
