Papa Lav XIV. zasigurno ima mnogo obveza. A svojim nedavnim uspješnim posjetom Španjolskoj i objavom svoje prve enciklike počinje oblikovati vlastitu viziju Katoličke Crkve i svijeta.
Svaki papa suočava se s delikatnim balansiranjem između kontinuiteta s prethodnim pontifikatima i potrebe da, možda, „ispravi“ ili barem izmijeni i nijansira odluke svojih prethodnika.
Jedno od pitanja koje je papa Lav naslijedio od pape Franje, a koje se čini da zahtijeva dodatno nijansiranje i prilagodbu, jest mnogo raspravljan, ali rijetko jasno definiran pojam „sinodalnosti“.
Papa Lav nekoliko je puta spomenuo sinodalnost, pa bi se moglo činiti da jednostavno nastavlja ono što je njegov prethodnik započeo. Međutim, pomnijim promatranjem mnogi su uočili da papa Lav, kada govori o sinodalnosti, vrlo često povezuje taj pojam s konceptom biskupske kolegijalnosti više nego s idejom „Crkve koja sluša“, utemeljene na „konkretnim iskustvima“ neke neodređeno definirane apstrakcije zvane „Božji narod“.
Kolegijalnost je, naravno, bila jedno od najvažnijih postignuća Drugoga vatikanskog koncila. Ukratko, Koncil je odbacio ideju da su biskupi svojevrsni voditelji podružnica „Katoličke korporacije d.d.“, dok je papa njezin glavni izvršni direktor. Također je odbacio shvaćanje da sva biskupska vlast dolazi biskupima preko pape, kao da on s njima na neki način „dijeli“ svoju vlast.
Umjesto toga, Koncil je potvrdio da biskupi svoju vlast primaju izravno od Boga po sakramentu ređenja. Papa nije apsolutni monarh, a biskupi nisu vazali toga monarha. No papa također nije tek simbol jedinstva bez stvarne vlasti. To je često teško uskladiti, ali Crkva to čini već stoljećima.
Tri munera (službe ili zadaće) biskupa jesu poučavanje, posvećivanje i upravljanje. One se uvijek trebaju vršiti u zajedništvu s papom i pod njegovim autoritetom. Ipak, biskupi te službe primaju od samoga Boga, a ne delegiranjem od pape. Kanonska zakonitost njihova biskupskog ređenja doista ovisi o primanju papinskoga mandata — mandata koji je također teološki utemeljen na Petrovoj službi kao glavnom jamcu crkvenoga jedinstva. No jednom kada su zakonito zaređeni, munera im pripadaju po božanskom pravu.
Stoga se čini da papa Lav, povezujući sinodalnost s kolegijalnošću, unosi važnu prilagodbu u pojam sinodalnosti te premješta njezino težište s modela nalik „raspravama u krugu“ iz 1970-ih, u kojima Crkva navodno „napokon“ sluša glas Duha Svetoga kroz pomno organizirane „susrete slušanja“.
Pozivajući se na koncilski nauk o kolegijalnosti, a ne na neprestanu zloupotrebu metafore „Božjeg naroda” od strane sinodalnih vođa, papa Lav preusmjerava sinodalnost prema autentičnom koncilskom učenju o zajedničkom biskupskom upravljanju, umjesto prema posve pogrešnoj ideji da je „Božji narod” zapravo laikat, promatran kao neka vrsta političkog tijela koje se često suprotstavlja „hijerarhijskoj Crkvi”.
Lumen gentium vrlo jasno ističe da su „Božji narod” svi članovi Crkve — laici, redovnici i klerici — koji zajedno hodočaste prema Kraljevstvu Božjem. Tek nakon što potvrdi tu stvarnost, Lumen gentium prelazi na razlikovanje između laika i hijerarhije.
Zapravo, riječ „sinoda” potječe od grčke riječi koja znači „zajedničko putovanje”. Ono što je Koncil želio potvrditi jest da je cilj Crkve, kao i jedini razlog njezina postojanja, nadnaravan te da i laici i hijerarhija zajedno imaju zadaću usmjeravati sebe i Crkvu prema tom nadnaravnom cilju.
Stoga na Koncilu nije postojalo shvaćanje da bi autentična ekleziologija trebala praviti razliku između ustanove i duha, tako da se „subjektivno iskustvo Duha” suprotstavlja hladnom i nemilosrdnom naglašavanju istine samih doktrina.
Takve smo retorike vidjeli i previše tijekom sinodalnog procesa, pa i tijekom cijelog pontifikata pape Franje. Pozivajući se na kolegijalnost, makar usputno i neizravno, papa Lav daje do znanja da će prava sinodalnost biti ukorijenjena u autentičnoj koncilskoj ekleziologiji, a ne u povratku kulturnom ozračju nalik „šećernoj vati” iz 1970-ih.
No, kako netko ne bi pomislio da sam nepravedan prema dosadašnjem tijeku sinodalnog procesa, dopustite mi da navedem primjer takvog „ozračja” iz nedavno objavljenog izvješća sinodalne „Studijske skupine 9” o homoseksualnosti. Valja odmah napomenuti da je papa Franjo za voditelja Sinode postavio kardinala Jean-Claudea Hollericha iz Luksemburga, premda je on javno izražavao neslaganje s crkvenim naukom o homoseksualnosti, pa čak i s crkvenim naukom o ljudskoj spolnosti općenito. Štoviše, organizatori Sinode pozvali su poznatog zagovornika uključivanja LGBTQ osoba, isusovca o. Jamesa Martina, te mu dali pravo glasa na Sinodi.
Primjetno je, međutim, da nije upućen poziv predstavnicima organizacije Courage International, najvećega katoličkog apostolata za osobe s homoseksualnim sklonostima koji potiče vjernost crkvenom nauku. To je očit propust procesa koji se predstavlja kao „slušanje svih glasova”. Naprotiv, sve upućuje na zaključak da je riječ o procesu koji je od samoga početka bio usmjeren prema unaprijed željenom ishodu, pri čemu nekolicina sinodalnih vođa odabire i filtrira „iskustva” Božjega naroda kako bi postigla željene rezultate.
To nije kolegijalnost niti prava sinodalnost. To je prije djelovanje male skupine anonimnih elita koje svojim utjecajem usmjeravaju vaganje sinodalnih pitanja.
Poznavao sam oca Johna Harveyja, oblata sv. Franje Saleškoga, koji je 1980. godine u New Yorku osnovao Courage na poticaj franjevca obnove oca Benedicta Groeschela. Od tada su nastale i druge „službe” za osobe s homoseksualnim sklonostima (primjerice Dignity i New Ways Ministry), ali one su poznate po neslaganju s crkvenim naukom.
Dobro sam poznavao oca Harveyja. Živio je na Sveučilištu DeSales, gdje sam 19 godina bio profesor teologije. Često sam razgovarao s njim tražeći njegovu mudrost kako bih ispravno usmjeravao svoje studente s homoseksualnim sklonostima.
Otac Harvey osobito je znao pronaći ravnotežu između doktrinarne pravovjernosti i razborite primjene tih načela na mlade ljude koji su često prolazili kroz osobne krize. Bio je blag, srdačan i nježan čovjek, ali istodobno čovjek željezne volje i postojane vjere kada je bila riječ o istini o ljudskoj osobi te uvjerenju da crkveni nauk nije represivan, nego oslobađajući.
Upravo zbog tih stavova otac Harvey bio je izložen grubim i nepravednim kritikama mnogih ljudi u Crkvi, uključujući brojne svećenike i redovnice.
Zbog toga ne mogu prešutjeti kritike na račun Couragea koje se nalaze u izvješću Studijske skupine 9. Ne samo da Courage nije bio pozvan na Sinodu, nego se sada u izvješću pojavljuje i dodatna uvreda u obliku „svjedočanstva” jednog „oženjenog” homoseksualca koji kritizira sastanke Couragea koje je pohađao kao „tajnovite” i „skrivene”. On također jasno daje do znanja da je najveći problem Couragea to što njegova vjernost crkvenom nauku navodno stavlja okrutne terete na osobe s homoseksualnim sklonostima.
Prvo, postoje vrlo dobri razlozi zašto su sastanci Couragea „zatvorenog karaktera”. Cilj je osigurati siguran prostor za osobe s istospolnim sklonostima kako bi se osjećale slobodnima govoriti o bilo čemu u ozračju potpune povjerljivosti. Postoje dobri razlozi zbog kojih je ispovjedna tajna nepovrediva i zbog kojih je povjerljivost psihološkog savjetovanja zaštićena zakonom. Isti razlozi vrijede i ovdje.
Drugo, zašto je sinodalna studijska skupina odlučila istaknuti samo svjedočanstva „oženjenih” homoseksualaca koji kritiziraju crkveni nauk? Odgovorit ću na to pitanje jer je odgovor očit. Sudionici sinodalne studijske skupine zagovaraju promjenu crkvenog nauka. Zato je Courage bio isključen iz Sinode i zato mu se u ovom izvješću dopušta da bude nepravedno kritiziran.
Jednako se tako moglo istaknuti brojne potresne priče mladih ljudi koji su se našli zarobljeni u „homoseksualnom načinu života”, kao i postojanje subkulture droge i promiskuiteta unutar „LGBTQ zajednice”, kojoj se protive čak i mnogi pripadnici te zajednice. Moglo se također prikazati brojna svjedočanstva ljudi koji su bili žrtve te subkulture te su pronašli oslobođenje otkrivši Krista kroz crkveni nauk i skupine poput Couragea.
Dok sam čitao ovo izvješće, sjetio sam se svoga prijatelja oca Harveyja i krv mi je uzavrela. Sjetio sam se i brojnih svojih prijatelja katolika s homoseksualnim sklonostima te bivših studenata koji su pronašli iscjeljenje, ljubav i radost živeći čisto unutar sakramentalnog života Crkve — i krv mi je ponovno uzavrela.
Vraćajući se temi sinodalnosti, vrlo sam uvjeren da će papa Lav ovom izvješću posvetiti upravo onoliko pažnje koliko zaslužuje — gotovo nikakvu. Mislim da će poštovati načelo papinskog kontinuiteta i neće ga javno kritizirati. No time što ga bude zanemarivao, zapravo će pokazati da je riječ o površnom propagandnom uratku.
Naposljetku, kako papa Lav bude nastavljao s pripremama za završni sinodalni događaj za nekoliko godina, vjerujem da će njegova učestala pozivanja na kolegijalnost kao ključ svakog autentičnog oblika sinodalnosti imati presudnu teološku ulogu.
Moj je opći dojam da su sada u prostoriji odrasli ljudi te da je vrijeme neozbiljnih igara završilo. Zato svi trebamo moliti za papu Lava. Pred njim je velika zadaća.
