Katolička Crkva oduvijek je bila kontroverzna; u svakom je razdoblju izazivala svijet učenjima koja je teško prihvatiti. U današnje vrijeme najviše kontroverzi izazivaju učenja vezana uz „pitanja ispod pojasa” — kontracepciju, pobačaj i homoseksualnost. No tvrdio bih da jedno učenje posebno stavlja na kušnju vjernost današnjih najgorljivijih katolika, jer je upravo ono u najvećoj suprotnosti s današnjim duhom vremena, duhom koji prožima Crkvu jednako kao i svijet. Koje je to najkontroverznije katoličko učenje?
Extra Ecclesiam nulla salus.
Izvan Crkve nema spasenja.
Prvi put formulirano u ranoj Crkvi (prvi poznati pisani primjer potječe od Sveti Ciprijan Kartaginski u trećem stoljeću), malo je katoličkih doktrina koje su bolje posvjedočene i potkrijepljene od Extra Ecclesiam nulla salus-a. Nijedan crkveni otac nije joj se protivio, a mnogi su je naširoko naviještali. Sveti Augustin napisao je: „Nitko ne može pronaći spasenje osim u Katoličkoj Crkvi.” Atanazijevo vjerovanje iz šestog stoljeća kaže: „Tko god želi biti spašen, prije svega mora držati katoličku vjeru.” Crkveni oci — uključujući Sveti Ciprijan Kartaginski, Sveti Jeronim i Sveti Augustin — često su uspoređivali Crkvu s Noinom arkom, izvan koje se čovjek ne može spasiti.
To je učenje naposljetku potvrđeno kao obvezujuće za vjernike 1215. godine na Četvrti lateranski sabor, koji je proglasio: „Postoji doista jedna opća Crkva vjernika, izvan koje se nitko ne spašava.” Firentinski sabor ponovno je 1442. godine naglasio važnost toga nauka. Sveci, pape i teolozi nastavili su tijekom stoljeća isticati ovo temeljno katoličko vjerovanje. Zapravo, među svim učenjima Katoličke Crkve malo ih je bilo tako dosljedno naučavano kroz njezinu povijest kao extra Ecclesiam nulla salus.
Pa ipak, danas, ako prosječnog katolika — čak i praktičnog, „pravovjernog” katolika — upitate slaže li se s tvrdnjom „Izvan Crkve nema spasenja”, u najboljem ćete slučaju dobiti mnogo oklijevanja i neodređenih odgovora, a vrlo vjerojatno i otvoreno odbacivanje.
Ne tako davno održao sam predavanje skupini konzervativnih katolika o temama svoje knjige Deadly Indifference, koje se vrte upravo oko toga nauka. Nakon izlaganja, tijekom rasprave, jedna starija žena iz publike bila je očito uznemirena. Žalila je zbog, kako je rekla, moje uporabe „taktike zastrašivanja”, prijeteći nekatolicima paklom. Ja zapravo nisam rekao ništa slično, ali jesam rekao da katolici moraju prihvatiti Extra Ecclesiam nulla salus kao katolički nauk te da bi upravo to trebalo poticati naše misionarsko i evangelizacijsko djelovanje.
Drugi sudionik rekao je da izraz „izvan Crkve” danas znači nešto sasvim drugo nego što je značio u srednjem vijeku, implicirajući da pripadnost Katoličkoj Crkvi više nije toliko važna za spasenje.
Ponovno naglašavam: radilo se o publici konzervativnih katolika — ne o klubu obožavatelja o. Jamesa Martina niti o skupini sljedbenika kardinala Cupicha. Pa ipak, barem su neki od njih zazirali od tvrdnje da izvan Crkve nema spasenja.
Moglo bi se pomisliti da je takav nehajan odnos prema Extra Ecclesiam nulla salus -u ograničen na katolike koji nisu dobro poučeni ili obrazovani u vjeri. Međutim, samo tijekom proteklog tjedna vidio sam još dva primjera, ovoga puta među iznimno upućenim katolicima koji također kao da imaju poteškoća s tim naukom.
Prvi je George Weigel, poznati katolički komentator i službeni biograf Sveti Ivan Pavao II.. Njegova najnovija kolumna bavi se „Izjavom katoličke vjere” koju je objavilo Društvo svetog Pija X.. Weigel piše:
Izjava dalje tvrdi da „svaki čovjek mora biti član Katoličke Crkve kako bi spasio svoju dušu, te da postoji samo jedno krštenje kao sredstvo po kojem se u nju uključuje. Ta nužnost odnosi se na cijelo čovječanstvo bez iznimke i obuhvaća bez razlike kršćane, Židove, muslimane, pogane i ateiste.” Pakao prema SSPX-u stoga je prilično dobro popunjen i uključuje vaše luteranske, anglikanske, židovske, muslimanske i nevjerničke prijatelje i rođake. Međutim, upravo je to krajnje iskrivljenje stare maksime extra ecclesiam nulla salus („izvan Crkve nema spasenja”) zbog kojega je o. Leonard Feeney bio izopćen 1953. godine, pri čemu je teološki temelj za tu sankciju postavljen izjavom Sveti Oficij iz 1949., koju je odobrio Pio XII..
Weigel nastoji potkopati Extra Ecclesiam nulla salus poistovjećujući svako snažno prihvaćanje toga nauka sa stajalištima o. Feeneyja. Weigel je u pravu kada kaže da je Vatikan odbacio apsolutističko Feeneyjevo shvaćanje spasenja — prema kojemu se može spasiti samo vodom kršteni katolik. Međutim, Weigel odlazi u drugu krajnost i lišava Extra Ecclesiam nulla salus svakog stvarnog značenja, pretvarajući ga u mrtvo slovo na papiru. Sam Drugi vatikanski sabor kaže da je „[Krist] izričito potvrdio nužnost vjere i krštenja te time potvrdio i nužnost Crkve, jer ljudi po krštenju kao kroz vrata ulaze u Crkvu” (Lumen Gentium 14).
Kakvo god bilo vaše mišljenje o kontroverznom Društvo svetog Pija X., tvrdnja da „svaki čovjek mora biti član Katoličke Crkve kako bi spasio svoju dušu, te da postoji samo jedno krštenje kao sredstvo po kojem se u nju uključuje. Ta nužnost odnosi se na cijelo čovječanstvo bez iznimke i obuhvaća bez razlike kršćane, Židove, muslimane, pogane i ateiste” ne bi bila kontroverzna ni u jednom razdoblju crkvene povijesti osim u današnjem. Istina je da se izjava SSPX-a može tumačiti na apsolutistički način koji ide predaleko, ali isto se može reći i za tvrdnju „izvan Crkve nema spasenja”. Međutim, olako odbacivanje toga nauka, kao što to čini Weigel, danas je mnogo češće i, iskreno govoreći, mnogo opasnije, jer Extra Ecclesiam nulla salus čini besmislenim.
Weigel nije jedini poznati konzervativni katolik koji potkopava Extra Ecclesiam nulla salus. U nedavno objavljenoj knjizi, Peter Kreeft — kojega smatram jednim od najboljih i najpametnijih katoličkih apologeta našega vremena i kojemu mnogi katolici, uključujući i mene, mnogo duguju — također kao da dovodi taj nauk u pitanje. U knjizi The Two Greatest Novels Ever Written piše:
„Ova ideja Sveti Justin Mučenik, da su dobri pogani ‘anonimni kršćani’, više je od spekulativne filozofije; ona je božanska objava. Jer Ivan 1,9 poistovjećuje Krista s onim koji ‘prosvjetljuje svakoga čovjeka’. Još konkretnije, u Novom zavjetu upravo su pogani, neznabošci — koji nemaju Božju posebnu objavu danu Židovima — oni za koje Krist često kaže da imaju najviše vjere, premda je ta vjera ‘anonimna’: rimski satnik (Mt 8,5–10), milosrdni Samarijanac (Lk 10,30–37), poganin gubavac koji se vratio zahvaliti (Lk 17,16–19) i Sirofeničanka (Mk 7,24–30).”
Ovdje se Kreeft poziva na učenje Sveti Justin Mučenik o Logos Spermatikos (sjemenkama Riječi”), prema kojem su pogani poput Sokrat, koji su živjeli prije Krista, kroz svoju filozofiju naučavali istine te se stoga u određenom smislu mogu smatrati „kršćanima”. Međutim, Kreeftova primjena (i očito odobravanje) izraza „anonimni kršćani” na učenje svetog Justina Mučenika krajnje je nesretna, jer je taj pojam 1960-ih popularizirao isusovački svećenik Karl Rahner. Evo kako ga je Rahner opisao:
„Anonimno kršćanstvo” znači da osoba živi u Božjoj milosti i postiže spasenje izvan izričito ustanovljenog kršćanstva… budistički redovnik (ili bilo tko drugi koga mogu zamisliti) koji, slijedeći svoju savjest, postiže spasenje i živi u Božjoj milosti; za njega moram reći da je anonimni kršćanin.
(Karl Rahner in Dialogue: Conversations and Interviews, 1965–1982, str. 135)
Primijetite da, suprotno Kreeftovu nesretnom povezivanju tih pojmova, Justinove „sjemenke Riječi” nisu isto što i Rahnerov „anonimni kršćanin”. Prvi pojam objašnjava poganskom Rimu da mnoge filozofske istine koje već prihvaća zapravo imaju svoje konačno ishodište u Logosu, Isusu Kristu. Drugi pojam jednostavno pripisuje spasenje bilo kome i svima, neovisno o njihovoj povezanosti s Katoličkom Crkvom.
Justinove „sjemenke Riječi” nisu isto što i Rahnerov „anonimni kršćanin”.
Pa zašto toliko mnogo katolika danas — uključujući mnoge inače dobro poučene katolike — želi pobjeći što dalje od Extra Ecclesiam nulla salus -a? Mogu se sjetiti nekoliko razloga.
Prvo, Extra Ecclesiam nulla salus je na prvi pogled u suprotnosti s našom suvremenom slikom Boga kao dobroćudnog djeda punog ljubavi koji nikada nikome ne bi rekao ništa neugodno. Ne možemo podcijeniti koliko je taj dojam prožeo ljudsko poimanje Boga, čak i među onima koji su najprivrženiji katoličkoj vjeri. Previše smo naglašavali Božje milosrđe nauštrb njegove pravednosti, pa je svaka sugestija da se neka „dobra osoba” možda neće spasiti anatema takvom raširenom shvaćanju Božje ljubavi.
Također sam primijetio da je odbacivanje Extra Ecclesiam nulla salus -a, bilo izričito bilo prešutno, vrlo često među starijim ljudima. Mnogi od njih vjerojatno imaju voljene osobe — uključujući odraslu djecu — koje su napustile prakticiranje katoličke vjere. Stoga vrlo osobno, a možda i emocionalno, doživljavaju kada netko kaže da „izvan Crkve nema spasenja”. Njima to zvuči kao da doslovno osuđujete voljeno dijete ili prijatelja na vječnost u paklu.
Konačno, ekumenizam je svojevrsna podreligija unutar današnje katoličke religije, a ništa nije manje ekumensko od Extra Ecclesiam nulla salus -a. Osobito ovdje u Americi okruženi smo nekatolicima, pa spomenuti — ili još gore, snažno ga braniti — djeluje poput bačene smrdljive bombe na koktelu.
Naravno, postoje određene nijanse Extra Ecclesiam nulla salus -a, suptilnosti koje je Crkva osobito razradila tijekom posljednjih stoljeća. Međutim, te su nijanse posljednjih desetljeća toliko prenaglašene da su Extra Ecclesiam nulla salus pretvorile u blijedu sjenu onoga kako se taj nauk shvaćao sve do 1960-ih. Ako je svatko tko nije potpuni monstrum „anonimni kršćanin”, tada nema smisla nastojati ikoga obratiti na stvarno, prakticirajuće kršćanstvo. To je, naravno, u izravnoj suprotnosti s Kristovom izričitom zapovijedi i svjedočanstvom velikih crkvenih misionara, počevši od Sveti Petar i Sveti Pavao.
Naše je doba obilježeno postupanjem prema osjećajima više nego prema činjenicama, a malo što to bolje pokazuje od raširenog katoličkog odbacivanja načela extra Ecclesiam nulla salus. Potrebno je obnoviti snažnije razumijevanje toga nauka — razumijevanje koje su dijelili svi katolici sve do prije otprilike sedamdeset godina — kako bismo mogli ispuniti Kristov nalog:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da vrše sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19–20).
Ne smijemo dopustiti da nas nelagoda koju osjećamo prema ovom nauku spriječi u tome, jer to može imati vječne posljedice za ljude oko nas.
