Nastavljamo sa četvrtim dijelom intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera, koji je objavljen na portalu Catholic Family News, u kojem raspravlja o Sinodi o sinodalnosti:
Mislite li da je točna tvrdnja da papa Franjo „slijedi trag svojih prethodnika” kada tvrdi da „sinodalnost opisuje oblik Crkve koja proizlazi iz Evanđelja”?
Biskup Athanasius Schneider: Ova tvrdnja pape Franje sigurno nije točna, budući da su njegovi prethodnici, uključujući Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., naglašavali važnost vjernosti i poštenja u pogledu onih istina dogme i morala koje je Učiteljstvo neprestano predlagalo tijekom mnogih stoljeća. Treba spomenuti Apostolsko pismo „Solemni Hac Liturgia“ Pavla VI., te uvodnik o Božjem narodu, u kojemu se kaže sljedeće: „Najviše se mora paziti, ispunjavajući nužnu dužnost istraživanja, da se ne povrijedi nauk kršćanske doktrine. Jer to bi izazvalo, kako se nažalost vidi ovih dana, uznemirenost i zbunjenost u mnogim vjernim dušama” (br. 4).
Papa Ivan Pavao II. iznio je u svojim enciklikama „Veritatis Splendor“ i „Evangelium Vitae“ vrlo jasan moralan nauk. Ivan Pavao II. naučavao je da „svatko od nas zna koliko je važno učenje koje predstavlja središnju temu ove enciklike i koje se danas iznova potvrđuje autoritetom Petrovog nasljednika. Svatko od nas može uvidjeti ozbiljnost onoga što je uključeno, ne samo za pojedince nego i za cijelo društvo, uz reafirmaciju univerzalnosti i nepromjenjivosti moralnih zapovijedi, posebno onih koje zabranjuju uvijek i bez iznimke suštinski zle radnje” (Enciklika Veritatis Splendor, br. 115).
Neposredno prije konklava, papa Benedikt XVI. je izjavio: „Danas se vjera utemeljena na vjerovanju Crkve često označava kao fundamentalizam. Čini se da je relativizam, odnosno dopuštanje da se promjeni doktrina, jedini stav koji se želi promovirati u modernom vremenu. Gradimo diktaturu relativizma koja ništa ne priznaje kao definitivno i čiji se konačni cilj sastoji isključivo od vlastitih ega i želja”. [iv] I opet, nekoliko godina nakon njegova pontifikata: „Evangelizacija kulture sve je važnija, napose u našem vremenu, kada ‘diktatura relativizma’ prijeti da zamagli nepromjenjivu istinu o čovjekovoj naravi, njegovoj sudbini i njegovom konačnom dobru” [5].
Ide li papa Franjo doista i ozbiljno stopama svojih neposrednih prethodnika, kada promiče svojevrsni prezir prema načelima tradicije i čuvanja onoga što smo primili od svetaca (npr. od utemeljitelja redovničkih zajednica) govoreći uvijek iznova: „Danas postoji napast da se vratimo, radi sigurnosti, straha, očuvanja vjere ili karizme utemeljitelja… te to predstavlja iskušenje. Napast da se vratimo i očuvamo ‘tradicije’ s krutošću. Trebamo shvatiti kako je krutost perverzija…” [6].
Uz „ekleziologiju Drugog vatikanskog koncila”, još jedna tema koja se nalazi u pozadini „sinodalnosti” je ona o „sensus fidei“ („osjećaju vjere” kod pojedinca) i „sensus fidelium“ („osjećaj vjernika” kod cjeline), potonji se ponekad naziva „sensus fidei fidelium“ („vjernički osjećaj vjere”).
Na primjer, u jednom od pripremnih dokumenata Sinodalnog puta se primjećuje (br. 9): „U skladu s učenjem „Lumen Gentiuma“, papa Franjo posebno primjećuje da nam sinodalnost ‘nudi najprikladniji okvir za razumijevanje same hijerarhijske službe’ (govor pape Franje – 17. listopada 2015.) i da su, na temelju doktrine „sensus fidei fidelium“, svi članovi Crkve nositelji evangelizacije”.
Slično tome, u pripremnim dokumentima Sinode o sinodalnosti se tvrdi da (br. 9): „U plodnoj vezi između sensus fidei Božjeg naroda i upraviteljske funkcije pastira postoji jednoglasni konsenzus cijele Crkve o istoj vjeri. Svaki sinodalni proces, u kojem su biskupi pozvani da razaznaju što Duh Sveti govori Crkvi, ne sami, nego slušajući Božji narod, koji ‘sudjeluje u Kristovoj proročkoj službi’ (Lumen Gentium, br. 12), je evidentan oblik tog ‘zajedničkog putovanja’ zbog kojeg Crkva raste”.
Isto tako, u Sinodalnom priručniku (1, 3) se tvrdi da je „Drugi vatikanski koncil ponovno osnažio osjećaj da su svi kršteni, i kler i laici, pozvani biti aktivni sudionici u spasiteljskom poslanju Crkve (LG, 32-33)… Dakle, autoritet Pape i biskupa se ostvaruje u dijalogu sa sensus fidelium, živim glasom Božjeg naroda (usp. sensus fidei u životu Crkve, br. 74). Put sinodalnosti nastoji donijeti pastoralne odluke koje odražavaju Božju volju što je bliže moguće, temeljeći ih na živom glasu Božjeg naroda (ITC, Syn., 68).“
