Kako pandemija COVID – a postupno odlazi u zaborav (postaje endemična), vrijeme je – zapravo je davno prošlo vrijeme – da razmislimo o lekcijama za život iz iskustva koje smo proživjeli u posljednje dvije godine. Jedan element koji bi bio najšokantniji za prethodne generacije je koliko smo drastično preuredili naše društvo – zatvaranje škola, poduzeća, prihvaćenje odredbi za odredbom koju su donijeli političari – zbog našeg straha od smrti.
U gotovo svakoj ljudskoj kulturi, smrt je oduvijek sadržavala element tajanstvenosti. S jedne strane, to je normalan dio našeg iskustva; svatko od nas će to u nekom trenutku doživjeti. Prema kršćanskom vjerovanju, čak je i sam Bog prošao kroz to. Ipak, nešto tako normalno, ostaje, na neki način, neprirodno, nevjerojatno, pa čak i strašno. Ovaj osjećaj straha je još gori kada ljudi nemaju nade za ono što slijedi poslije.
Grci su bili toga svjesni; njihov pogled na smrt i zagrobni život odrazio se u Homerovoj Odiseji. Odisej je bio prisiljen otputovati u podzemlje kako bi potražio vodstvo za svoje putovanje kući. Tamo pronalazi Ahileja, najvećeg grčkog heroja, koji pita Odiseja zašto je došao među mrtve. Odisej pokušava utješiti Ahileja zbog njegove sudbine, hvaleći ga kao vladara nad svim mrtvima. Ali, Ahilej odgovara Odiseju da bi on „radije bio plaćeni sluga u siromašnoj kući… nego kralj nad kraljevima među mrtvima”. Židovska biblijska tradicija donosi sličnu priču. Psalam 88 govori o mrtvima kao o „sjenama”, odsječenima od Boga, a o podzemnom svijetu kao o „zemlji zaborava”.
Ovaj pogled na smrt bio je uobičajen u cijelom antičkom svijetu, ne samo u književnosti, nego i u životu čovjeka. Rimski običaji i zakon nalagali su pokop mrtvih izvan gradova, vjerojatno iz straha od smrti i mrtvih. Taj se strah najjače vidio u kugi koja je zahvatila Rim tijekom drugog i trećeg stoljeća poslije Krista, ali je takav strah bio u suprotnosti sa stavom nove religijske skupine u društvu, a to su bili rani kršćani. Prema Rodneyju Starku, smrtonosna i široko rasprostranjena kuga ubila je između dvadeset pet do trideset tri posto Rimskog Carstva. Rimsko društvo borilo se s ovom epidemijom, njihovi svećenici (magi) to nisu mogli objasniti, njihovi filozofi nisu imali odgovore, svi su bježali od bolesnika i napuštali ih, a liječnici su bili bespomoćni. Čak je i veliki rimski liječnik Galen pobjegao iz Rima na seosko imanje sve dok opasnost nije prošla.
Za razliku od Rimljana, prvi kršćani su njegovali bolesne, čak i u opasnosti za vlastito zdravlje, i brinuli se ne samo za siromašne i bolesne kršćane nego i za siromahe i bolesne koji su bili pogani. Primjerice, biskup Dionizije iz Aleksandrije pohvalio je kršćane koji su se brinuli za bolesnike, hvaleći njihovu pobožnost i vjeru do smrti, nazivajući to oblikom mučeništva. Ta ranokršćanska hrabrost i milosrđe pred smrću bila je čudna Rimljanima. Galen se čudio kršćanima: „Njihov prezir prema smrti očigledan nam je svaki dan”. Ono što je za Galena bilo čudo, bilo je jednostavno za sv. Pavla, koji je rekao: „Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15, 54 – 55). Kršćanska nada daje razloge da se ne bojimo smrti, dok kršćanski moral pruža dužnost skrbi za bolesne i umiruće.
To se nastavilo kroz srednji vijek. Kršćanska su groblja sve više bila unutar granica grada, često u dvorištima župnih crkava ili drugih vjerskih objekata. Dok su Rimljani svoje mrtve pokapali izvan gradskih granica, kršćani su svoje mrtve pokapali u gradovima. I dok Rimljani nisu nudili mrtvima nadu, dotle su je kršćani pružili. Molitve, pokore i oprosti bili su načini na koji su živi mogli pomoći mrtvima. U svijetu u kojem je smrt bila posvuda, srednjovjekovna umjetnost i duhovnost kao da su gotovo uvijek podsjećale pojedinca na smrt; a slike „memento mori“ bile su sveprisutne. Smrt je bila dio života; nije bilo razloga da je izbjegavamo.
U nekom trenutku, ovo se promijenilo. Nejasno je kada i zašto točno, ali je prosvjetiteljstvo u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću predloženo kao vjerojatna razlazna točka, uz određene argumente. Groblja su se opet počela graditi izvan gradova; zajednica živih i mrtvih bila je razdvojena; mrtvi su postali uzrok straha. Sam Voltaire pisao je o „ratu mrtvih protiv živih“, nečemu što bi kršćani ranijih razdoblja smatrali apsurdnim.
Počeo se razvijati novi, sekularni pogled na smrt, dovodeći nas do sadašnjeg društva u dvadeset prvom stoljeću. Za razliku od srednjovjekovnog kršćanskog društva, naše moderno društvo uvelike je umanjilo smrt i umiranje iz vidokruga. Smrt je uglavnom prebačena u bolnice, staračke domove i hospicije, bolje je da nam ostane nevidljiva. Stara praksa umiranja kod kuće u krugu članova obitelji koji se mole, pa čak i obiteljskog svećenika, postala je neobičan relikt iz prošlih vremena.
U današnje vrijeme razmišljati o smrti se smatra morbidnim. Tako je i kod ljudi koji nemaju kršćansku nadu. Bolje je ne misliti na smrt; bolje je da se zabavljamo ili ometamo tehnologijom, popularnom kulturom i slavnim osobama. Bolje je držati smrt izvan vidokruga i, stoga, izvan vidokruga uma.
Ipak, upravo nam to COVID više nije dopustio. Dvije godine smrt više nije bila prognana u staračke domove i bolnice, izvan našeg vidokruga. Umjesto toga, više nismo mogli pobjeći kako ne bi gledali i slušali o njoj. Te je ovo razdoblje za nas bilo šokantno. Mislili smo da smo protjerali smrt iz našeg modernog društva; umjesto toga, samo smo je ignorirali. A pošto smo je ignorirali, više nismo znali kako se nositi s njom kada je postala sveprisutna.
Mons. Charles Pope, svećenik Nadbiskupije Washington, zadivio se „strahu” koji je osakatio društvo i ljudima koji su izgledali kao da se nalaze „u ropstvu zbog straha od smrti”. Strah od smrti postao je toliko intenzivan da smo dvije duge godine bili spremni žrtvovati sve i svašta u nadi da ćemo spriječiti smrt. Zatvorili smo škole, uskratili djeci smisleno obrazovanje, važne trenutka odrastanja, prijateljstva i ljudski kontakt. Ostavili smo ljude da umiru sami u bolnicama i staračkim domovima, ponekad čak i bez utjehe i pomoći obitelji i svećenika.
Poput odgovora na kugu u starome Rimu, Crkva danas ima odgovor na taj strah, samo kada bi ga se usudila iznijeti u javnost. U tami kuge i straha od smrti, straha koji je porobio naše društvo, kršćanska nada, kao i prije tisuću osamsto godina, najsjajnije svijetli. Kruna slijedi križ; Uskrsna nedjelja slijedi nakon Velikog petka; i ako moramo ići putem do križa, znamo da je Bog prvi prošao njime. Kada Crkva naviješta Kristovo uskrsnuće, smrt ne prestaje biti tajanstvena, ali će prestati biti zastrašujuća. Gdje je, o smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, o smrti, žalac tvoj? Nadom u čin uskrsnuća, kršćanin se više ne mora bojati smrti. Znanost može ponuditi jednu vrstu lijeka, ali Crkva ima drugu, daleko važniju; a upravo je zadaća Crkve da je ponudi svijetu koji je u strahu.
