Papina misa u Manili prošlog mjeseca privukla je velik broj vjernika, vjerojatno više od cjelokupnog stanovništva Irske (a time i Hrvatske). S obzirom na to da je natalitet u Irskoj, kao i u gotovo svim “razvijenim zemljama, ispod zamjenske razine (Irska je dodala oko 4000 ljudi u 2014. godini, a Hrvatska je u 2013. godini imala skoro 12 tisuća stanovnika manje nego godinu ranije.), dok su Filipini “i dalje iznad, lako je vidjeti zašto papa posvećuje toliko vremena i pažnje mjestima koje on naziva “periferijama”. Osim ako ne bude neke radikalne promjene u, našim naprednim društvima, ove “periferije“ – su budućnost Crkve i svijeta.
To će se dogoditi, barem ako prihvate papin savjet (na stranu gaf o zečevima) o dobrodošlici djece i velikih obitelji, a ne otrov koji im se servira iz UN-a, EU-a, ili trenutne američke administracije. Filipini su 2012. –e odobrili kontracepciju unatoč jakim otporima Crkve, pa mogu sada odabrati uobičajeni silazni put: pobačaj, razvod, raspuštanje obitelji – sve vrlo progresivno i suvremeno, ali i ravno samoubojstvu.
Franjo ovo s pravom naziva “ideološka kolonizacija“.
Na povratku iz Filipina, papa je govorio o romanu Roberta Hugha Bensona iz 1903. godine Gospodar svijeta– “čitajući ga, shvatit ćete što mislim pod ‘ideološkom kolonizacijom“. U Bensonovoj priči, svijet je podijeljen u dva velika bloka. Ali ne kao u filmovima gdje se čovjek bori protiv tehnologije. Kod Bensona, na čelu jedne strane stoji čudan mesijanski lik koji kombinira tehnološki progresivizam s religijom čovječanstva – snažan miks. Druga strana, okupljena oko pape Ivana XXIV. (dobar pogodak s imenom), je eliminirala tehnološke smetnje, tako da do izražaja dolazi pravo duhovno stanje čovjeka i Božja suverenost.
Svećenik, promatrajući ispred sebe Rim, razmišlja:
„Pred njime su na odabir ležale dvije Augustinove države. Jedna je bila svjetovna: samostvorena, samoorganizirana i samodostatna, idejno protumačena od ljudi poput Marxa i Hervea, socijalista, materijalista, naposljetku hedonista, što se sve napokon saželo i doživjelo vrhunac u Felsenburghu, Druga država je bila država Božja koja je pak ležala u prizoru koji se prostirao pred njim, svjedočeći o Stvoritelju i stvorenome, božanskome naumu, otkupljenju te nadnaravnome i vječnome svijetu iz čega sve izvire i prema čemu se sve kreće. Jedan od dvojice – Ivan ili Julian – bio je namjesnik Božji, a drugi tek oponašatelj, varalica i neprijatelj Božji.“
Kultura današnjeg zapadnog svijeta je odvojila ljude od ‘folk’ katoličanstva kojim se vjera dugo prenosila s generacije na generaciju. Obitelji su također u krizi. Dakle, i periferije su u opasnosti, gdje god se one nalazile.
Donekle je neobično, barem iz naše perspektive, što papa Franjo istovremeno vjeruje kako su rubni dijelovi svijeta mjesta koja će reformirati “centar” – ne samo društva, nego i same Crkve.
Neki čak vjeruju kako to sugerira da Latinska Amerika ima poseban ključ ove obnove. Hrabre tvrdnje, jer Crkva tamo i ne bilježi neki poseban rast. Nema sumnje da postoji veliki broj katolika u Centralnoj i Južnoj Americi – i ozbiljnih pokreta obnove. No, u nekoliko zemalja, stanovništvo će uskoro biti ravnomjerno podijeljena između katolika i evanđeoskih skupina. Osobno sam vidio adventiste i Jehovine svjedoke, pa čak i Mormonske kapelice u brazilskim prašumama gdje se ne može naći Katoličku crkvu. Mnogi koji napuštaju Crkvu žele više personalizirati duhovni život, a Francisco Bergoglio upravo to već duže vrijeme pokušava pružiti. No, ljudi često kažu, po mom iskustvu, kako žele duhovnu zajednicu, a ne još jednu instituciju koja se bavi frustrirajućom i korumpiranom politikom.
Papina vlastita domovina, Argentina, bilježi nižu stopu nataliteta i porast stope bivših katolika. Ako ste pročitali dokument Aparecida i mnoge papine izjava, uočit ćete da postoji naglasak na energičnijem propovijedanju Isusa kao našeg jedinog izvora. Istina, naravno, na svoj način, ali je upitno može li se Katolička Crkva natjecati s evangelicima samo na takvim temeljima.
Folk katoličanstvo je jedna strategija, u određenim situacijama. No, što je s bogatom katoličkom kulturom, baštinom antike, srednjeg vijeka i renesanse, i još mnogo više? Je li sve to jednostavno nevažno i neatraktivno, pa i nerazumljivo današnjem svijetu?
Crkva stagnira ili umire u razvijenom svijetu, progonjena je na Bliskom istoku, čezne za novim načinima u Latinskoj Americi, raste u Africi i Aziji – usred prijetnji i problema. Danas smo svi mi na periferijama – odnosno na rubu.
