Nakon šoka i nevjerice koje smo doživjeli prošle nedjelje na svetoj misi u lokalnoj župnoj crkvi, ove subote navečer supruga i ja smo potražili liturgijsko slavlje koje je barem malo tradicionalnije od onog prethodnog, a da ipak nije u katedrali.
Tako, nakon zanimljivog opisa mise na jednom blogu pod kategorijom ‘reform of the reform masses’, uputili smo se u crkvu Svete Marije Zvijezde mora (Saint Mary Star of the Sea) u blizini centra grada. Pročitavši na internetu da je crkva nedavno renovirana, a župnik je još i svećenik Opusa Dei, znali smo da smo na dobrom putu i ovoga puta nije bilo razočaranja. Dapače, interijer crkve je renoviran tako da crkva izgleda točno onako kako je izgledala kada je izgrađena prije 130-ak godina, a kako se tada nije štedjelo na gradnji, ova investicija je sigurno puno koštala. A vrijedi svaki utrošeni dolar, da ne znam koliko su radovi došli (zato se i ovdje dvaput skuplja lemozina). Poseban je osjećaj kada na drugom kraju svijeta naiđeš na stare znance: malu Tereziju, padra Pia, Thomasa Moora, Sv. Franju… Kako reče moja žena- lijepo je kada se u jednoj takvoj crkvi ne osjećaš kao u muzeju već u živom i dobro poznatom prostoru. I upravo to je ljepota Katoličke Crkve i Općinstva svetih- samo nažalost ne osjeti se uvijek. Ili je možda razlog upravo u kilometrima koji nas dijele od doma i prošlotjednog šoka pa više cijenimo ono što imamo.
Glede liturgije, opis ‘reforme reformi’ pape Benedikta XVI mi se vrtio u glavi tijekom mise i razmišljao sam da je baš ovakva misa ono na što su oci Drugog vatikanskog koncila ciljali s njihovom liturgijskom reformom i moram priznati- da se zadržalo na ovom stanju u Crkvi bi bilo puno bolje nego što je danas. Razlozi zbog kojih su pojedini župnici dobili otvorene ruke kako bi mijenjali što i kako ih je volja, čemu smo bili svjedoci prošli tjedan, već je druga priča. Kada bih u životu mogao birati u kojoj župi bih želio živjeti, ova u West Melbourne-u bi bila sasvim odgovarajuća. Za vrijeme mise pomislio sam kako bi ovdje svakako trebao doći svaki mladi svećenik da vidi kako se slavi liturgija: sve je bilo po propisu: od službe riječi, Euharistijske molitve, vremena za šutnju pa sve do položaja svećenikovih prstiju za vrijeme molitve. Priznajem da nekad nisam posebno na to obraćao pažnju, pa ni nakon što mi jedan prijatelj, sada svećenik, oduševljeno o tome pričao dok mu je sve još bilo novo i dok se tek spremao za đakonat, no u zadnje vrijeme mi se vratilo sve što je govorio. Sve više uviđam kako ima smisla sve što se radi tijekom mise i vrijednost istinske liturgije. Svaki svećenikov pokret bio je molitva i slavljenje Boga.
Inače, župa je bogata sadržajem: cjelodnevna klanjanja četvrtkom uz duhovnu obnovu, ispovijedi, molitva krunice, vjeronauk za djecu i mlade, obiteljski vjeronauk, teološka predavanja…, a svake druge nedjelje u mjesecu imaju nakon mise druženje i roštilj za mlade obitelji i parove. Sve to doprinosi osjećaju prisnosti i dobrodošlice za razliku od prošlotjednog događanja gdje se svećenik toliko trudio postići ovaj cilj ali bezuspješno.
