Naslovnica Crkva Tipični zahtjevi liberalnog katolicizma

Tipični zahtjevi liberalnog katolicizma

Sve ove želje imaju jednu zajedničku osobinu, a to je da traže usklađenost katolicizma sa svijetom, što se ostvaruje, prema riječima sv. Johna Henryja Newmana, „pogrešnim podvrgavanjem ljudske prosudbe onim novootkrivenim doktrinama koje u svojoj naravi nisu ontološke i neovisne“.

Zahtjevi vjere u Isusa Krista uvijek su stavljali katolike u napetost sa svijetom. Moramo biti u svijetu, a ne od njega, kako se kaže u Svetom pismu. Ovo je teška ravnoteža, a malo tko je to učinio bolje od svetaca misionara koji su napustili obitelj i utjehu kako bi ljudi koje nikada nisu upoznali mogli biti spašeni. Naše građanstvo u nebeskom gradu, uče nas, prethodi našem građanstvu u bilo kojem zemaljskom gradu.

Ali kada god dajemo prioritet ovom svijetu nad nadnaravnim svijetom, bilo u malim stvarima poput izbjegavanja pokore ili kroz filozofske obveze, naša vjera neizbježno postaje ustajala. „Ne možete služiti dvojici gospodara”, upozorio nas je Gospodin. Ako svjetovne dogme stavimo iznad vjerskih, možda nećemo prezreti svoju vjeru, ali možemo se suzdržavati od nje dok sebe uvjeravamo da je svijet u pravu, a Crkva u krivu.

To je, u biti, bio liberalni katolički projekt od Drugog vatikanskog koncila. Umjesto da „uključuje suvremeni svijet“ kako se koncil nadao, liberalni katolicizam je pokušao „ažurirati“ vjeru tako da se pridržava dogmi suvremenog progresivizma.

Razmotrimo tipične zahtjeve liberalnog katolicizma. Po njima su ženske svećenice izdanak ženskog pokreta za oslobođenje. Dok su posljedice seksualne revolucije umjetna kontrola rađanja, ukidanje celibata za svećenike i prihvaćanje istospolnih brakova. Svođenje katolicizma na religiju jednaku bilo kojoj drugoj dovodi do moralnog relativizma. Stvaranje pogrešne dihotomije između doktrine i pastoralnog djelovanja Crkve, gdje je prvo „opresivno“, a drugo „Isusov put“, znači da se na katolički život primjenjuje prosvjetiteljsko odbacivanje apsolutne istine i uzdizanje etike stavljajući je na mjesto Boga.

Sve ove želje imaju jednu zajedničku osobinu, a to je da traže usklađenost katolicizma sa svijetom, što se ostvaruje, prema riječima sv. Johna Henryja Newmana, „pogrešnim podvrgavanjem ljudske prosudbe onim novootkrivenim doktrinama koje u svojoj naravi nisu ontološke i neovisne“.

Nasuprot tome, katolički misionari poput sjevernoameričkih mučenika, slijedeći Isusov primjer, nastojali su konvertirati svijet na katoličanstvo istražujući ljudske stavove u svjetlu Božje objave.

Podrediti svete dogme sekularnim, znači da služimo materijalnom, a ne Bogu. Kada svjetovne dogme zahtijevaju izmjenu ili sterilizaciju svetih uvjerenja, znamo da onda prve ne vode spasenju nego propasti.

Brojna učenja našeg Gospodina zahtijevaju da njega izaberemo umjesto svijeta:

„Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 33).
„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik“ (Lk 14, 26).
„Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao“ (Mt 5, 30).
„Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ (Mt 8, 22).
„Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“ (Mk 10, 21).

Sjevernoamerički mučenici su izabrali Krista umjesto svijeta i vlastitih života, jer su tada vjerovali u ono što bi i mi sada trebali vjerovati – da spasenje dolazi kroz vjeru u Krista. U evangelizaciji su pokazali veće milosrđe prema Indijancima nego što je bilo koji progresivni plan ikada mogao pružiti. Preobraziti njihovu svetost i nesebično herojstvo u molbu za oproštenje grijeha kolonizatora, ili ustvrditi da prelazak na katoličku vjeru više nije potreban, znači podrediti, namjerno ili nesvjesno, svetu vjeru svjetovnosti.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Vjera mučenika — a ne „progresivaca“ — je vjera kršćana. Vjera mučenika je ta koja spašava.

Izvor