Uloga tradicije može nam biti teško prepoznatljiva, jer je tradicija toliko rasprostranjena i o njoj je danas teško raspravljati jer prihvaćeno javno viđenje stvari ne daje način da se ona shvati.
Spor oko trajne vrijednosti tradicionalne latinske mise skrenuo je pozornost sa pitanja tradicije i njezine uloge u Crkvi.
To je komplicirana stvar. Tradicija je važna, ali nije najvažnija stvar. Ima snažnu ljudsku komponentu pa božanska Objava i naravni zakon ograničavaju njezin autoritet. Kada su farizeji pitali Isusa zašto su njegovi učenici prekršili tradiciju, odgovorio je: „A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?“ (Mt 15, 1 – 3).
S druge strane, kroz tradiciju se prenosi Objava i razvija se naše razumijevanje naravnog zakona. Zato je Juda pozvao braću „da vojuju za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 1, 3), a Pavao je Solunjanima rekao da „čvrsto stoje i drže se predaja u kojima su poučeni bilo našom riječju, bilo pismom“ (2 Sol 2, 15).
Nakon što su apostoli preminuli, sveci, koncili, pape, biskupi, teolozi i svi vjernici prihvatili su razvoj i prenošenje vjerovanja i običaja koji čine tradiciju Crkve. Živimo po vjeri, ali i po katoličkoj tradiciji koja je utjelovljuje.
Povjesničari nam mogu pomoći razumjeti specifičnosti kako se sve to dogodilo. No, postoji jedan aspekt koji nije izazvao mnogo stručnih rasprava jer je previše otvoren, a to je uloga tradicije u ljudskom životu općenito. Uloga tradicije može nam biti teško prepoznatljiva, jer je tradicija toliko rasprostranjena i o njoj je danas teško raspravljati jer prihvaćeno javno viđenje stvari ne daje način da se ona shvati.
U Americi na primjer, stranci su davno primijetili da „novo“ označava „dobro“. Novus ordo seclorum (hrv. prijevod „novi poredak vjekova“), čak je i jedan od nacionalnih mota. Mogli biste reći da su takvi stavovi dio američke tradicije, ali to nije samo u Americi. Suvremeni svijet definirao se odbacivanjem tradicije, a šezdesete su ga lišile ostataka društvenog autoriteta. Ako „duboko ukorijenjeni društveni stereotip“ označava „destruktivnost i pogrešnost“, kao što je od tada, onda funkcija tradicije može biti samo da nam pokaže što ne treba činiti.
U novije vrijeme ta je tendencija duboko utjecala na Crkvu. Aggiornamento („osuvremenjivanje“) i „novi Duhovi“ su izrazi koji se koriste za opisivanje ciljeva Drugoga vatikanskog koncila te nisu prijateljski nastrojeni prema tradiciji. Dok je sam Koncil trebao odraziti uzbuđenje u Crkvi, ipak je u razdoblju neposredno nakon njegova završetka često bivao prilično radikalan.
Promjene u liturgiji su primjer. Pristup koji je zauzet u konstituciji Sacrosanctum Concilium bio je prilično umjeren– na primjer zadržavanja latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja– i namjera da neće biti „nikakvih inovacija osim ako ih dobro Crkve istinski i zasigurno ne zahtijeva“. Ono što je učinjeno, a vjernicima je nametnuto gotovo preko noći, bilo je naravno radikalnije.
Nema sumnje da se to tada činilo kao dobra ideja. No, uzbuđenje nestane, a veliki planovi utemeljene na nadama i neprovjerenim teorijama često ne uspijevaju. Isto tako, modernost ima svoje duboko ukorijenjene stereotipe koji nisu nužno istiniti, od kojih se neki bave ulogom tradicije.
O pitanjima vrijedi raspravljati. Općenito govoreći, tradicija je iskustvo napisano u sustavu stavova, praksi i simbola koji se poštuju i žive umjesto da se analiziraju. Kao takvo, potrebno je baviti se situacijama koje su previše suptilne, komplicirane ili sveobuhvatne da bi se sažele u jasne poredane izjave. Drugim riječima ako suvremena koncepcija stručnosti uzima samo modernu prirodnu znanost za svoj model, onda je ona neadekvatna.
Ako je iskustvo potrebno da se učini dobro, onda je potrebna tradicija. Zato je tradicija temelj našeg modela kojim se bavimo ljudskim životom u cjelini i njegovim glavnim problemima. Čak i prirodne znanosti zahtijevaju uspješan nastavak tradicije. Znanost je složena i zahtjevna praksa koja zahtijeva uvid i prosudbu pa ne može učiniti sve uvijek savršeno znanstvenim. Zato se to dijelom uči naukovanjem, te je važno tko je istraživača školovao.
Sve to čini iznimno kompliciranim odnos između tradicije i stručnosti kako se sada shvaća. Potonja je često iznimno moćna, ne samo u tehničkim područjima, već i općenito u poslovnom svijetu. Suvremena javna uprava je, na primjer, revolucionirala politiku i vlast.
No, moć suvremene stručnosti nije uvijek najbolja. Koja pitanja pri tom postavljamo te kako tumačimo odgovore i uklapamo ih u obrazac ljudskog života? Iznad svega, zanosimo li se njezinom moći i na kraju uništavamo ono što bismo trebali njegovati, jer moć nije moć ako ne učinimo upravo ono što je potrebno? Lančana pila moćan je način obrade drveta, ali ne čini nekoga boljim tesarom.
Arhitektura daje primjer onoga što može poći po zlu. Novi materijali, suvremeni inženjering i novi koncepti dizajna omogućili su promijenili arhitekture, ali ne uvijek na bolje.
Što treba učiniti s takvim stvarima? Moderna industrija stvorila je modernu civilizaciju, pa mnogi dizajneri smatraju da arhitekturu i urbano planiranje treba preurediti na industrijski način. Ornamentika bi se ukinula. Zgrade bi bile čelične konstitucije s fasadama i pregradama raspoređenim i preuređenim tako da tlocrt odgovara svrsi. Uredi, tvornice, maloprodajni objekti i rezidencijalna područja bi bili odvojeni i povezani brzim željezničkim prugama, autocestama i elektroničkom komunikacijom.
Sve ostalo – kuće sa zabatima, ugodne blagovaonice i tradicionalna europska sela – djeluje sentimentalno i nepošteno jer je „kičasto“, kako kritičari govore. Ljudima bi se takve stvari mogle svidjeti, a arhitekti su bili sretni dok su živjeli u njima sve dok nisu postali dovoljno zreli da budu „autentični“, dok su dizajneri mislili da su ovi nemoralni zbog poricanja vremena u kojemu živimo.
Profesionalci su nas uvjeravali da će se rezultati na kraju ipak vidjeti i da ćemo zavoljeti ono na što su nas prisilili. Ali javnosti se nisu svidjeli rezultati. Odgovor vrhunskih stručnjaka je trebao doći kroz promišljaje stvara li njihov pristup doista okruženje prikladno za ljudski život. Umjesto toga, postali su sukobljeni. Javnosti je trebalo pokazati tko je gazda. Tako je elegancija u zgradama poput Lever Housea i Seagram Buildinga ustupila mjesto agresivnoj umjetnosti u prikazima poput Tilted Arc-a, odvratne „prestižne“ skulpture u obliku zahrđalog zida koji je presjekao trg u donjem Manhattanu, čime je uništen trg.
Moderna arhitektura htjela je ponovno stvoriti zgrade i gradove kao prikaz strojeva za život. To je bila loša ideja jer život nije mehanički stroj, no stručnjaci su mislili da će nas to dovesti do utopije. Nisu shvatili da ne postoji utopija, samo bezbroj dogovora i praksi koji olakšavaju i usklađuju ljudske potrebe, ljubavi i težnje. Takve stvari razvijaju se kao sustav kroz razvoj tradicije.
Taj je proces doveo do stvaranja klasične i pučke arhitekture koja nam je dala izgrađene forme koje ljudi još uvijek vole: francuski dvorac, europsku katedralu, zeleno selo u New Englandu, kao i njihove ekvivalente drugdje u svijetu. Ali nikome danas nije dopušteno graditi takve stvari. Građevinski propisi uglavnom im ne dopuštaju, a dizajneri misle da su takvi stilovi gradnje pogrešni. Teoretičari poput Christophera Alexandera nude drugačije teorije tvrdeći da bi se izgrađene forme trebale modelirati na živim oblicima, a ne na strojevima, ali zasad takve teorije daju malo rezultata.
Ne mogu, a da ne pomislim da nešto isto takvo postoji u Crkvi. Ideje koje su se nekad činile naprednima, jer se za njih mislilo da odražavaju točno poznavanje funkcija i načina kako ih postići, pokazale su se neučinkovite jer su temeljna promišljanja bila zanemarena. Umjesto „novog proljeća”, nove ideje dovele su do raspada, ali umjesto racionalnog odgovora oni koji su podržali promjene su se zakopali u svojim stavovima. Ono što javnost želi je pogrešno i mora im se pokazati što je ispravno.
Nema sumnje da će službena tvrdoglavost na kraju omekšati. Ako se umovi ne promijene, onda će se osobe promijeniti. U međuvremenu oni koji vide probleme u službenom nauku Crkve moraju se stalno prisjećati prošlosti radeći za budućnost kako bi za cilj imali poboljšanje našega razumijevanja ljudskog života i uvjeta koji pomažu čovjeku da napreduje. To se odnosi i na arhitekturu i na liturgiju. U konačnici, kada se stare bitke zaborave, nesumnjivo će prevladati ono što život čini boljim.
