Na svetkovinu Krista Kralja 2013., papa Franjo završio je rad Biskupske sinode 2012. sa objavom apostolske pobudnice, Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja), uputivši poziv cijeloj Crkvi da „krene u novo poglavlje evangelizacije”. Katoličanstvo, pozvao je Papa, mora prijeći s održavanja na misiju: ”od pastoralne službe pukog očuvanja do izrazito misionarske pastoralne službe”. I ta služba trebala bi osnažiti sve ljude Crkve za poslanje, jer se Crkva 21. stoljeća mora shvatiti kao “zajednica učenika misionara” koji su “stalno u stanju misije”, jer Crkva ne živi za sebe, nego „za evangelizaciju današnjeg svijeta“.
I što se u međuvremenu dogodilo.
Osam godina kasnije, kardinal Mario Grech, glavni tajnik Biskupske sinode, otkrio je složeni – neki bi mogli reći, zamršeni – plan za opsežan niz konzultacija na biskupijskoj, nacionalnoj, kontinentalnoj i međunarodnoj razini u pripremi za Sinodu o „sinodalnosti“ koja će se održati u Rimu u listopadu 2023. Ovaj je dvogodišnji proces jedan komentator opisao kao „najvažniji globalni katolički projekt od Drugog vatikanskog sabora“.
Moje osobno mišljenje – temeljeno na trenutnom njemačkom “Sinodalnom putu” – jest da će ljudi koji će biti u potpunosti uključeni u mnogobrojne konzultativne “faze” kardinala Grecha prije Sinode 2023., biti jedino oni koji vole ići na sastanke kako bi sa istomišljenicima podijelili svoje žalopojke zbog trenutnog stanja u katoličanstvu. Ostatak Crkve, ili barem njezini živi dijelovi, na drugi će način biti okupirani, odnosno krenuti u zadatak na koji nas je papa Franjo jednom pozvao: na „evangelizaciju današnjeg svijeta“.
Od Crkve u misiji do Crkve na sastancima nije korak naprijed.
To što Crkva mora biti u misiji, uključujući i misiju prema loše katekiziranim katolicima koji se udaljavaju od vjere, ne bi trebalo biti sporno. Pandemija je nesumnjivo ubrzala pad broja katolika koji aktivno prakticiraju svoju vjeru. No, taj egzodus iz klupa bio je u tijeku prije nego što je svijet uopće čuo za Institut za virusologiju u Wuhanu i COVID-19. Egzodus djelomično odražava učinak kulture koja u svojim ljubaznijim trenucima može tolerirati katoličku vjeru i praksu kao izbor stila života, ali koja se odlučno protivi shvaćanju da je katoličanstvo nositelj trajnih evanđeoskih istina koje vode do osobne sreće i društvene solidarnosti.
Egzodus je također nuspojava desetljeća nesposobne kateheze i mlitavog propovijedanja, tako da u velikom dijelu današnjeg zapadnog svijeta, doba u kojem je broj obrazovanih katolika viši nego ikada u povijesti, oni vjerojatno znaju manje o katoličanstvu – i stoga manje vjeruju – od svojih djedova i baka.
Neki nedavni podaci istraživanja iz Italije ilustriraju dubinu problema. Godine 1995. 41% ispitanika u Italiji ispovijedalo je vjeru u život nakon smrti; Danas 28,6% vjeruje u život nakon smrti. U tom istom vremenskom razdoblju gotovo se udvostručio broj onih koji glatko negiraju postojanje života nakon smrti, sa 10,4% na 19,5%. Ostatak je, vjerojatno, agnostički na tu temu. Zamislite pak što u praksi znače ove brojke- samo tri od 10 Talijana čvrsto vjeruju u život nakon smrti.
Anglikanski bibličar N.T. Wright, koji je sjajno branio povijest uskrsnuća, također je napisao da nema nikakvih dokaza da bi postojao neki oblik ranog kršćanstva koji nije snažno potvrdio da je Isus iz Nazareta uzdignut u novi i savršeni oblik života- života dostupnog svima onima koji su vjerovali u njega i živjeli kao njegovi prijatelji i učenici. Ono što je bilo istina prije dva tisućljeća vrijedi i danas: Ako nema vjere u Uskrs ili u uskrsnuće na vječni život onih koji su umrli u Kristu, nema kršćanstva. Točka. A ako je danas Italija post-kršćansko društvo i kultura, stvari su vjerojatno još mračnije u drugim zemljama nekad zapadnog kršćanskog svijeta.
Nije baš jasno kako će dvogodišnje samo-referentno katoličko brbljanje u predsinodalnim crkvenim grupama, provedeno pod rubrikom “razlučivanja” o “sinodalnoj Crkvi”, zacrtati put izvan ovog napuštanja temelja kršćanskih uvjerenja, koja su u korijenu današnje brzo opadajuće prakse većine vjernika. Ovo nije vrijeme za Crkvu na sastancima. Vremena zahtijevaju Crkvu u misiji, koja naviještaju Isusa Krista kao odgovor na pitanje koje se tiče svakog ljudskog života.
