Jučer je bio zimski solsticij, trenutak u kojem je, zbog varijacija u načinu na koji Zemlja kruži oko Sunca, noć najduža – „najmračniji dan u godini“. Oduvijek me pogađala rečenica iz Knjige Postanka: „I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.“ Kao da se Bog, slikovito rečeno, priprema baciti loptu. I doista to čini u nastavku: „I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.“
Mnogo toga ovisi o toj podjeli – premda, kako ćemo vidjeti u nastavku, ne u onom smislu u kojem biste možda pomislili. Na neki način i nije iznenađenje da je židovski znanstvenik, Albert Einstein, prvi otkrio temeljnu ulogu svjetlosti u stvaranju. Ništa u našem svemiru ne može nadmašiti brzinu svjetlosti. Einsteinova osobna religiozna uvjerenja predmet su rasprava, ali je li doista slučajno da je netko duboko uronjen u židovsku tradiciju mogao doći do te istine?
Cijela ta tradicija snažno je prisutna u ovom razdoblju. Rođenje djeteta jest – ili bi uvijek trebalo biti – razlog za slavlje. Ali to što je to dijete ušlo u naš svijet upravo oko njegovih najmračnijih dana zasigurno je više od puke slučajnosti. Ljudi danas takva razmišljanja često odbacuju kao „srednjovjekovna“. No, kao i u mnogim paradoksima vjere, tama nije sporedna, niti samo simbolična, niti čak – na to ćemo se vratiti – nešto što se jednostavno ostavlja iza sebe. U dubokom smislu, tama je također razlog ove svetkovine. Bi li svjetlost bila toliko važna bez nje?
Razmislite i o ovome: zašto je Isus rođen noću? To znamo samo zato što Luka donosi taj detalj: „U tom kraju bijahu pastiri: boravili su pod vedrim nebom i noću stražarili kod svojih stada.“ (Lk 2,8) To je prikladno, jer židovska proročka tradicija sugerira da je noć svakodnevna stvarnost u kojoj se nalazimo.
U Händelovu Mesiji, koji biste trebali nastojati slušati svake godine u ovo vrijeme – i radi užitka i radi duhovne izgradnje – čut ćete mnogo o Božjoj slavi i o tome kako mu trebamo biti zahvalni što nas je otkupio. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.“ (Iz 9,2) A zašto taj narod sjedi u tami?
Na izvedbi uživo prošlog tjedna, dio koji je najviše odjeknuo bio je: „A tko će opstati u dan njegova dolaska?“ koji je Händel uzeo od proroka Malahije (3,2). Moglo bi se pomisliti da bismo, nakon sve tame i patnje u svijetu, svi radosno dočekali Njega. No mutni svijet koji su istočni grijeh i osobni grijesi navukli na nas – i za koji smo tako vezani – svijet je kojeg se ne odričemo lako. Kršćanska tradicija podsjeća nas da će se mnogi od nas bojati Kristova Drugog dolaska. Čak i pri Njegovu Prvom dolasku bilo je onih, poput Heroda, a kasnije farizeja i saduceja, koji se nisu baš razveselili kad su Ga vidjeli.
Volimo Božić, onakav kakav je danas postao, iz očitih razloga. Darovi, zabave, hrana, piće, obitelj, prijatelji, dobro raspoloženje, kolendanje i barem minimalne geste dobre volje prema ljudima. Čak bi i sekularist, po strani ostavljajući neumjereni komercijalizam, u svemu tome mogao pronaći dobrodošao predah od sumornosti svakodnevice.
Pa ipak, na kraju, možda bismo trebali reći koju dobru riječ i u korist tame. Tama oko nas i u nama, u našem zemaljskom postojanju, na svoj je način dio Božjeg milosrđa. Kao i sva iskušenja i nevolje koje proizlaze iz grijeha, kako vidimo u Svetom pismu, tama je poticaj da tražimo svjetlost. Na Uskrs vidimo zašto je ovo Dijete velika svjetlost. U međuvremenu, ako ne uzmemo punu mjeru tame u sebi i oko sebe, i zašto nam je potrebno nešto što će nas osvijetliti izvana, slavlje je tek još jedna zabava.
Ali ima još. Jedan od najvećih kršćanskih mistika, sv. Ivan od Križa, napisao je Tamnu noć duše, u obliku pjesme i komentara uz nju. Shvaćena kao dio duhovne discipline, tama može biti svojevrsna vrata koja vode onkraj samog stvaranja svjetlosti – to jest, do samog Stvoritelja. Kako piše sv. Ivan:
U tamnoj noći,
ljubavlju tjeskobnom zapaljen,
o sretna zgodo!
neopažen iziđoh,
kuća mi već u miru bijaše. . . .
O, noći vodiljo;
o, noći ljepša od zore;
o, noći koja si sjedinila
ljubavnika s Ljubljenim
i nju preobrazila u Njegovu ljubav.
Na kraju, čak ni tama za Boga nije samo tama, nego izvorno Biće i kontemplativna tišina do koje danas možda možemo doprijeti – možda jedino kroz poeziju.
Kako Charles Péguy daje Bogu da kaže:
O slatka, o velika, o sveta, o lijepa noći, možda najsvetija od mojih
kćeri, noći dugog plašta, plašta od zvijezda.
Podsjećaš me na onu veliku tišinu koja je vladala u svijetu
prije početka vladavine čovjeka.
Najavljuješ mi veliku tišinu koja će nastupiti
nakon svršetka vladavine čovjeka, kad ponovno uzmem svoje žezlo.
I ponekad joj se radujem, jer čovjek doista stvara mnogo buke.
Izvor
