Prije nekoliko godina, tijekom posebno mračnog i uznemirujućeg vremena, jedan američki Židov koji živi u inozemstvu napisao je svome katoličkom prijatelju u Sjedinjenim Američkim Državama da suosjeća s njime: „Gledajući preko mora moju rodnu zemlju, vidim da su barbari (divljaci) preuzeli sve. Imaš sreće, jer za vas (katolike) očajanje je grijeh“.
Između ponovnog lockdowna zbog COVIDa 19, bolnog „Izvještaja o McCarricku“ i post-izborne groznicu kojoj smo bili svakodnevno podvrgnuti, zaključka sam kako su događanja bila teška u posljednje vrijeme. Više sam puta pomislio da smo mi katolici doista sretni što je očajanje grijeh. Baš u ovakvim trenucima mala promjena perspektive i humor puno znače.
Istina, situacija je bila teška za čovjeka od početka trećeg poglavlja knjige Postanka, kada su naši preci (kradljivci voća) izbačeni iz Edena i ostavili nas ostale na cjedilu. Autor knjige Propovjednika podsjeća nas: „ Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem“. Takva rezignacija pred silama palog svijeta možda ne bi bila očaj, ali joj je slična.
Humor nam ponekad može pokazati granicu između rezignacije i očaja. Papa Ivan Pavao II jednom je zalupio prste na vratima od automobila. Netko u njegovoj blizini čuo ga je kako tiho govori: „Hvala ti, Gospode, što me voliš na ovaj način“. Ta mi je molitva jedna od najdražih otkada sam prvi put čuo priču, jer je to jedina molitva za koju znam da se može moliti simultano uz dozu pobožnosti i sarkazma.
Kada je naš Gospodin darovao blagoslov manjih poteškoća sv. Tereziji Avilskoj (pala je u blato), karmelićanka je slavno obavijestila Gospodara svemira: „Ako ovako tretiraš svoje prijatelje, nije ni čudo što ih imaš tako malo!“
U toj vrsti šaljivog prijekora ima ljubavi. Veze prijateljstva ne samo da dopuštaju takve prijekore, nego u prijateljskim odnosima takvi su razgovori znak istinske bliskosti, pa čak i oduševljenja. Znak snažnog prijateljstva je kada se netko može zafrkavati s drugim, a rezultat je jačanje prijateljstva, a ne njegovo raskidanje.
Nije sve u životu šala. Znamo da se svijet nalazi u lošem stanju i ispunjen je patnjom. Postoji više nego dovoljno razloga da se osjećamo izdano, cinično i ljutito. Opet se vraćam na knjigu Propovjedniku: „Taština nad taštinama, sve je taština“.
Početak pouzdanja u Božju providnost započinje (našim) gubitkom osjećaja kontrole. Presudna je spoznaja da nemamo kontrolu, da nismo bogovi. Morali bismo biti zahvalni Gospodinu što nismo odgovorni za spašavanje ovog slomljenog i bijednog svijeta. Da je Njegovo spasenje na nama, svijet bi bio potpuno bez nade.
Kao što sam rekao, tako je bilo (otprilike) od početka. Kada su Adam i Eva sagriješili, kazna im je bila patnja, muka i smrt. Kazna im je bila pravedna i ujedno predstavlja znak Božjeg milosrđa.
Zatim reče Bog: „Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.“ (Post 3,22-23)
Adam i Eva su protjerani iz Edenskog vrta, što je bila kazna za njihov grijeh, ali i zato da ne bi zauvijek ostali u palom stanju. Smrt je put koji nam Bog daje da pobjegnemo iz ove doline suza. Božja milost nije samo prisutna u dolini suza, već je aktivno transformirala najgoru vražju manipulaciju i najodvratnije naše grijehe u sama sredstva našega spasenja. Milost je bila u Getsemanskom vrtu, pri padovima Isusa Krista i na Kalvariji.
Koja je granica između rezignacije i očaja, između napuštanja (našeg) ponosa i gubitka nade? Linija razdvajanja je oznaka Božje providnosti za svakog čovjeka.
Mi znamo da ćemo patiti i umrijeti. Upravo znajući to, svjesni smo da su najgore nesreće koje bi nas ikad mogle zadesiti ništa u usporedbi s mogućnosti da Bog izlije svoje milosrđe na nas i svijet. Bog (u svemu) djeluje na dobro onima koji ga vole.
Ne mogu se sjetiti niti jedne misli koja bi bila utješnija od toga. Ne mogu se sjetiti većeg razloga da budem zahvalan. Nema boljeg načina, nego da uskliknem: „Hvala ti, Gospodine, što nas voliš na ovaj način“.
