Naslovnica Crkva Uloga župnika u sprječavanju pobačaja

Uloga župnika u sprječavanju pobačaja

„Postupno mi je otkriveno da linija koja razdvaja dobro od zla ne prolazi kroz države, niti između društvenih klasa, čak ni između političkih stranaka, već kroz svako ljudsko srce“, misao je to koju je izrekao ruski disident Aleksandar Solženjicin. „Ova linija se pomiče, ona u nama oscilira s godinama”.

To je ukratko pitanje i samog pobačaja. Očituje se u sukobima naizgled malih izbora u svačijem životu, koji dovode do toga da se uplašene i usamljene djevojke suočavaju s odlukom za koju se čini da nema izbora. Grijeh je takav da uljuljka osobu u gomili i napusti je kad su posljedice prevelike da bi se izbjegla odluka.

Ali ako je arena ljudsko srce, onda bi Crkva trebala uživati prednost na domaćem terenu jer, kako je rekao sveti papa Ivan Pavao II., tamo je upisan Božji moralni zakon, „vrijedan i aktualan u svakom vremenu i na svakom mjestu“.

Bitke te usamljene djevojke vodile su se u njezinu srcu i uz razvoj njezine mašte, mnogo prije njezine neplanirane trudnoće, dok je išla s gomilom, naizgled sprijateljila se, ali zapravo je ostala sama.

Je li Crkva pratila nju ili mladića koji je trebao postati otac njezina nerođenog djeteta?

Trebala je pratiti, jer je to bilo vrijeme da Crkva i roditelji te djece posade jednostavno sjeme koje će procvjetati u odgovorne i moralne odrasle osobe, koji su sigurni u svoju vjeru i u sebe, neometani “pitanjem izbora” jer nikad ne bi bili u poziciji da moraju birati. Imali bi veće, radosnije stvari za razmišljanje, neopterećeni glupostima korporativno proizvedene pop kulture.

To je bilo vrijeme za Crkvu da iskorači, znajući, kao što je znala stoljećima, da se Božji životvorni zakon ne podučava, već se apsorbira i doživljava kao način života koji omogućuje osobni odnos sa samom Istinom.

Ti su mladi ljudi trebali vjerne odrasle osobe da im pruže smjernice, dobre knjige koje će ispuniti njihovu maštu, pristojne prijatelje i srodne duše slično odgajane.

Trebali su Crkvu s odvažnošću i maštom da im pokaže da njezin moralni nauk nije samo skup pravila i zabrana kojih se pridržavaju ljudi određene kulture. Umjesto toga, postaje dio autentične radosti u ovom životu za svakoga.

Umjesto toga, u duhu „Drugoga vatikanskog sabora” Crkva je pozvala “svijet” da formira svoju djecu. Tamo je Crkva tolerirala, i to još uvijek čini, i omogućila svoj put u zaborav, dok njezina djeca žive kao ovce bez oružja koje su zaklali vukovi kulture.

Ta djevojčica s neplaniranom trudnoćom je jedna od tisuće djevojčica koje čak i danas — neke na misi nedjeljom — čekaju čuti jednostavne priče koje će joj pomoći da ostane na pravom putu.

Većina onih koji dolaze na sv. misu žalosno shvaćaju da je tipični svećenik previše plah da bi propovijedao o pobačaju. Ali svećenici Isusa Krista mogu se oduprijeti kulturološkom udaru seksualnog poremećaja čak i bez da se izravno pozabave bilo kojim gorućim problemom. Imaju alate na raspolaganju.

Zamislite da, s vremena na vrijeme, možda nekoliko puta godišnje, svećenici održe homilije o vrlinama, poput skromnosti ili čistoće. Tako da vjernicima daju osjećaj dostojanstva koji će im pomoći da razlikuju dobro od zla.

Poanta je da se takve vrline odnose na jednostavne, ali znakovite izbore i navike u vrijeme kada roditelji i svećenici još uvijek mogu ostaviti trajan dojam na djecu.

Mlada osoba koja je usvojila krepost skromnosti (koju dominikanke -sestre od Marije, Majke Euharistije definiraju kao „čistoću srca u djelovanju, posebno u pogledu odijevanja i govora“), vjerojatnije je da će napraviti dobar izbor u odijevanju, glazbi i knjigama; i on ili ona bit će oprezni kada su u blizini drugih koji donose loše odluke.

Ili, zamislite da se propovijedi bave stvarnim teškoćama u brakovima, ili izazovima i nagradama obiteljskog života, pokazujući da je čistoća dio tih temeljnih institucija.

Zamislite da svećenici propovijedaju o vjernosti, govoreći mladima da je ljubav samo mali dio osjećaja, koji je poput plime i oseke, a više je čin volje. Što da su svećenici, ali i samo župno ozračje, zaokupile maštu mladih porukama o vjernosti supružnika i prije susreta s njima?

Što ako župe ulože vrijeme u formiranje skupina mladih i odraslih, gdje bi se muškarci i žene mogli susresti, neovisno o svjetovnoj kulturi, čak ako će se okupljati u skupinama za euharistijsko klanjanje kako bi sanjali o svojoj budućnosti u prisutnosti Svemogućeg?

Sve to iziskivalo bi puno rada svećenika voljnih zasukati rukave i raditi s ovcama. No to bi isto tako značilo da manje ljudi razmišlja o pobačaju jer bi više trudnoća bilo unutar brakova u kojima supružnici djecu prihvaćaju kao blagoslov.

Zakon bi bio puno manje posljedičan. Ne bi trebalo ni spominjati pobačaj.

Izvor