Danas prenosimo uvod u članak Razgovor katolički s pobudnicom Amoris Laetitia, autora Petra Radelja napisanog za Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, koji donosi opsežnu analizu problematike nastale papinom apostolskom pobudnicom Amoris Laetitia.
Prateći ovu temu iz različitih perspektiva i izvora diljem svijeta, mogu reći da je ona u ovom djelu vrhunski obrađena i preporučujem svim čitateljima da pogledaju link na Vjera i djela gdje članak mogu čitati u potpunosti.
Godine 56. nakon Krista sveti je Luka u Efezu na svoje oči vidio, čuo, doživio i u Djela apostolska 19, 32 zapisao: „ἦν γὰρ ἡ Ἐκκλησία συγκεχυμένη [ēn gàr he Ekklēsía synkekhyménē]“. Sveti je Jeronim to prenio u Vulgati: „erat enim Ecclesia confusa“, a isusovac Bartol Kašić 1625. preveo na hrvatski: „Bijaše bo Carkva smetena“.[1] Ta je rečenica, sama po sebi, bez obzira na odlomak u kojem se nalazi – aktualna, globalno i životno istinita.
Eksplozija relativizma, medijsko pojednostavnjivanje činjenica, veličanje poluistina i zanemarivanje onoga što Katolička Crkva[2] jasno i postojano vjeruje i uči izazivaju zabrinutost, zbunjenost, smetenost i posramljenost. Tjeskoba je prožeta zebnjom kad se prate primanje, odjek i način tumačenja nekih misli i izričaja u naučavanju Svetoga Otca Franje i njegove znakovite šutnje.
Nakon jasnoće učenja Lava XIII., sv. Pija X., Pija XI. i XII., bl. Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.[3] mnogim se katolicima teško naviknuti na pjesnički nježan, ali teološki neprecizan i nedorečen stil govora i pisanja Rimskoga Biskupa kojega su, kako je sam istaknuo 13. ožujka 2013., „braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta“. Ima se dojam da se ne oslanja na Predaju ili kako dovoljno ne poznaje baštinu svojih prethodnika koji su na konačan način razriješili neke dvojbe koje se ponovo otvaraju; da ne traži mišljenje najbližih suradnika po profesiji u Rimskoj kuriji, od teologa Papinskoga doma nadalje, ili da mu oni ne pružaju savjete, ili da ih on ne uzima u obzir.
Ima ih koji smatraju da Papa posuvremenjuje, osvježava Crkvu, čini je naprednom, i da ide „u korak s vremenom“. Drugi drže da takvi ustupci, od uporna pozdravljanja s „Dobra večer“ ili „Dobar dan“, namjesto s „Hvaljen Isus i Marija“, do probirljive sakramentologije i moralke razvodnjavaju, okolišaju i iskrivljuju istine vjere i praksu Crkve posvećenu svetačkim primjerima. Smatraju da je takva prilagodba loš nadomjestak, a ne pravi i potpuni sadržaj katoličke vjere i da je kao pristup pogrješna, jer Apostol nalaže: „Ne suobličujte se ovomu svijetu“ (Rimljanima 12, 2). „Suobličuje se ovomu svijetu – tumači sv. Toma Akvinski taj redak – i onaj tko oponaša život onih koji svjetovno žive“ i to potkrjepljuje drugom Pavlovom rečenicom: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive“ (Efežanima 4, 17). Uvjereni su da je ignoriranje kanona Tridentskoga sabora o sakramentima, učenja sv. Alfonza Marije Liguorija o naravi grijeha protiv Šeste i Devete zapovijedi ili odredaba vrijedećega kanonskoga prava i Katekizma Katoličke Crkve o pričešćivanju građanski prevjenčanih osoba nesuglasno na Svetom Pismu utemeljenu i baštinjenu pologu vjere kao i crkvenoj stezi.
Zbunjenost i uskomešanost koje je uzbibala apostolska poslijesinodna[7] pobudnica Amoris laetitia o ljubavi u obitelji (datirana s 19. ožujka 2016., javnosti predočena 8. travnja 2016.) u Crkvi nisu viđene od protivljenja okružnici Humanae vitae bl. Pavla VI. o ispravnoj regulaciji rađanja (25. srpnja 1968.). Oba su spisa izazvala podjele među čuvarima apostolske i katoličke vjere, teolozima i kršćanskim supružnicima, samo zbog drukčijih strahova i sa suprotnih polazišta. Humanae vitae napadalo se iz liberalističkih tabora, a AL trpi prigovore zbog neodređenosti koja vodi laksizmu i odkatoličenju, zbog nedorečenosti koja neobrazloženo navodi na odstupanje (diskontinuitet) Učiteljstva, zbog višeznačnosti, zbog neuzimanja u obzir kanonskih normi i jasnih izričaja Katekizma Katoličke Crkve. Rasprava o Humanae vitae bila je ograničena na područje ćudoređa i sakramenta pomirenja, a AL zapljuskuju valovi dvojbi na području dogmatike, ćudoređa, kanonskoga prava, pastorala i sakramenata: pomirenja, Pričesti i ženidbe. Više nije riječ o pukim teološkim raspravama, nego o posve oprječnu postupanju mjesnih Crkava.
„Ustanova ženidbe izložena je ‘oluji’ kakvu povijest još nije vidjela. U tom preokretu nije riječ samo o morfogenetičkim mutacijama (promjenama u stvaranju oblika), nego se mijenja i genom same ženidbe“.[8] Slična bi se dramatična teza mogla izreći i o mogućim učincima AL-a na učenje i praksu Katoličke Crkve.
Što su tomu mogući uzroci?
nastavi čitati
