Danas nudimo članak iz ‘zlatnog doba’ katoličkog novinarstva u Hrvatskoj zahvaljujući novom blogu Murus inexpugnabilis, gdje je preslika originalnog članka prvotno i objavljena.
Druga je osnovna sloboda liberalizma vjerska sloboda.
“Svaki je čovjek u savjesti svojoj posve slobodan, koje li će se vjere držati!”– tako uči liberalno novinstvo svoje čitatelje. Doživjeli smo, nije tomu još dugo, da se i na jednoj mjesnoj raspravi po zakonu o štampi govorilo: Vjersko pitanje spada u drugi red (zapravo u deveti… op.ur.). Ono ne smije smetati drugim važnim pitanjima. Dakako, jer je čovjek glede vjere „u savjesti posve slobodan”!
Što nas uči zdrav razum o toj stvari?
Ili je Bog čovjeku objavio vjerske istine ili nije. Ako nije, onda uopće nema objavljene vjere, i svaka je „vjera“ u pravom smislu te riječi laž. No ako je Bog čovjeku, pošto ga je za Sebe i za istinu stvorio, objavio prve i najpotrebnije istine- vjerske istine- onda je neiskazana ludost govoriti o slobodi savjesti glede vjere. Tko do sad nije mogao naći prave vjere, taj dakako nje kriv; ali tko je mogao, a nije htio, taj ima teški grijeh na svojoj savjesti. Zato, jer neće da Bogu vjeruje, ne će da Stvoritelju svome služi onim načinom, koji je On sam objavio i zahtijevao.
Kakva je dakle frivolna igra s najvećim dobrima čovječanstva: govoriti o „vjerskoj slobodi“ u smislu liberalizma!
Naši liberalci (slobodoumnici) obično umiju zaodjeti svoju nauku o vjerskoj slobodi u poznate lijepe fraze o toleranciji, snošljivosti. Tako je radio i onaj najintolerntniji apostol tolerancije- Voltaire. Tako rade i danas slobodnozidarska loža i savkoliki liberalizam.
I doista, lijepa je riječ snošljivost. Samo je treba i u lijepom smislu razumjeti. Može se naime razumjeti o naukama ili o sobama. Čitamo li n.pr. onu glasovitu dramu Lessinigovu “Mudri Nathan”, koja se zove “evanđelje tolerancije” ili također “evanđelje slobodnoga zidarstva”: to će nam biti jasno, u kojem smislu liberalizam razumije “snošljivost”: “Sve vjeroispovijesti treba jednako cijeniti, štovati, ljubiti, snositi“.
To stanovište u pogledu vjere su zauzela i neka naša “kulturno-nacionalna” društva. A što će to reći? To će reći ili: Sve vjeroispovijesti treba jednako cijeniti, i ako su sve krive- ili: treba ih jednako cijeniti, svejedno jesu li prave ili krive. Evo, to je tolerancija nauka, tolerancija u smislu liberalizma, kada pojmove malo točnije pretresemo, te im otkinemo sjajni omot milozvučnih fraza. No ne treba ni spomenuti, da je to golema besmislenost. Istina može biti samo jedna. Sve, što joj se protiv je zabluda. A zabludu ne možemo ni ne smijemo jednako cijeniti, ljubiti, snositi, kao i istinu. To tvrditi i to zahtijevati: tako je ogromno protivuslovlje. Te ni luđak ne može veće izmisliti. No to se protivuslovlje prikriva lijepim riječima, pa zato kod lakomišljenih ljudi i dostiže onaj cilj, što ga je Lesssing označio, pišući svome bratu, da je svoga “Nathana” sastavio baš s nakanom eda promakne vjerski indiferentizam.
U drugom smislu razumije katolička Crkva riječi: tolerancija, snošljivost.
Taj smisao izrazio je već veliki sv. Augustin pišući “Occidite erores, diligite errantes: ubijte zablude, ali ljubite zabludjele.”
Kršćansko evanđelje zahtijeva ljubav i snošljivost prema ljudima, dok slobodno zidarstva i liberalizam traži ljubav i snošljivost prema zabludi. Reći će tko: Katolička je Crkva progonila i kaznila ljude, što su n.pr. otpali od kršćanske vjere. Jest, kad su oni širili zabludu; jer blagost prema vuku je okrutnost prema ovcama. No čim će se liberalizam opravdati, što je od početka do danas uvijek i svagdje, gdje je mogao, progonio vjerne katolike. U tom pogledu je povijest liberalizma upravo krvlju napisana, počevši od Voltaire-a, Rousseau-a i četrdeset i četiri tisuće giljotina francuske revolucije sve do naših dana, kad su slobodnozidarske vlade u Francuskoj (g. 1903.) i Meksiku (prošlih godina) dale strijeljati i ubijati građane, koji su branili svoje svećenike, redovnike i redovnice, a i najnoviji događaji u Španjolskoj tomu su dokazom.
Međutim se vidi i ovdje liberalna snošljivost gledom na vjerske nauke u pravom svijetlu: Sve naime nauke valja trpjeti, snositi, osim katoličke. Isti smisao ima i “vjerska sloboda” kao i “sloboda savjeti”: Slobodna je svaka vjeroispovijest, osim katoličke. I ne valja nikoga uznemiravati zbog njegove savjesti, osim kad je njegova savjest katolička. Uzor liberalac Roberspierre dao je smaknuti ljude zato, što su u svojoj sobi držali sliku Isusovu.
No “sloboda savjesti” se razumije u liberalnom taboru u još širem smislu, u smislu naime potpune slobode od ćudorednog zakona. “Ne priznajemo zakona osim, što smo si ga sami dali.” To se zna, da možemo taj zakon, što smo si ga sami dali, po volji i promijeniti i ukinuti. Drugim riječima: “Sve je slobodno!” Kako veli Nietzsche. Evo savršenoga antinomizma- bezakonja, kako su mnogi s pravom nazvali liberalizam. No ne treba ni dokazivati, da je ova “sloboda” najgore ropstvo; jer čovjek bez ćudorednoga zakona pada pod nemilo, nedostojno silništvo svojih živinskih strasti.
To je ono Luciferovo:”Non serviam: Neću služiti!” Ne ćeš da služiš Stvoritelju Bogu svome! Zato ćeš služiti najgorim svojim neprijateljima! Sveto Pismo je na raznim mjestima unaprijed reklo, da će ljudski rod do toga doći, i svi nam znakovi jasno govore, da smo pokročili velik koracima prema tom cilju, o kojem govori sv. Pismo- otpadu većine roda ljudskoga od Boga svoga i od svakoga Božjeg zakona.
Katolik (24. svibnja 1931., br. 21.)
