Promatrači ističu mnoge ozbiljne probleme: pad broja brakova i nadolazeću demografsku krizu; paralelni pad broja mladih koji prihvaćaju poziv za svećeništvo i redovnički život; sve veću fragmentaciju obitelji; dugotrajne posljedice otkrića o seksualnom zlostavljanju svećenika iz prošlih desetljeća; skandal uzrokovan istaknutim katolicima koji otvoreno proturječe temeljnim moralnim istinama; nedostatak jasnoće u predstavljanju crkvenog učenja o osjetljivim pitanjima našeg vremena i podjele koje iz toga proizlaze; te uspon društvenih mreža kao alternativnog učiteljstva, koji zamjenjuje roditelje i župe kao primarne odgojitelje djece. I popis ide dalje.
Sve su to važni problemi. Ali ako mene pitate, temeljni problem koji leži u osnovi svih ovih jest gubitak osjećaja za sveto — odnosno u načinu na koji katolici slave bogoslužje.
Što znači taj gubitak? Vidimo ga pred vlastitim očima: nesposobnost evangelizacije sljedeće generacije mladih katolika u našim klupama, što dovodi do sve većeg pada katoličke vjere i prakse, kao što svjedoče pad broja misa, brakova, krštenja i zvanja. Prema istraživanju Pew Researcha iz 2015., najmanje 40% odraslih koji tvrde da su odgojeni kao katolici napustilo je Crkvu, a 10 godina kasnije brojke se ne popravljaju.
Jasno je da previše sljedeće generacije katolika ne susreće Isusa u Euharistiji. Da ga susreću, ne bi ga napustili da bi se pridružili drugim religijama ili se jednostavno stopili sa sekularnom kulturom. U često citiranoj rečenici iz Sacrosanctum Concilium, oci Drugog vatikanskog sabora saželi su važnost liturgije u našim kršćanskim životima na divno sažet način:
„[L]iturgija je vrhunac prema kojemu teži djelovanje Crkve; ujedno je izvor iz kojega teče sva njezina snaga.“
Ponekad se pitam shvaćamo li doista presudnu važnost ovog načela: ono znači da jednostavno ne postoji važnije pitanje u Crkvi ili u svijetu od obnove ovog izvora i vrhunca vjere u Isusa Krista. Vjerujemo li uistinu u to?
Neki od nas vjeruju, i upravo je to razlog zbog kojeg sam pozvao istaknute katoličke prelature, svećenike, teologe, znanstvenike i laičke katoličke vođe da mi se pridruže od 1. do 4. srpnja na Fons et Culmen liturgijskom summitu održanom u sjemeništu sv. Patrika u Menlo Parku (u organizaciji Katoličkog instituta za sakralnu glazbu i Instituta Benedikta XVI.).
Kardinal Robert Sarah, prefekt emeritus Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, sudjelovat će i podijeliti svoju duboku mudrost o krizama s kojima se Crkva suočava, formalno s govornice i neformalno u razgovorima s sudionicima između prezentacija i liturgija. (Kad je kardinal Sarah posljednji put sudjelovao na liturgijskom summitu u sv. Patriku, mladi Peter Carter iz Projekta katoličke sakralne glazbe započeo je prijateljstvo; sada će Carterov intervju s kardinalom Sarahom biti objavljen u studenom u izdanju Ignatius Pressa.)
Na summitu će sudjelovati i kardinal Seán O’Malley, nadbiskup emeritus Bostona, koji će nastaviti tamo gdje je Dorothy Day slavna stala, ukazujući na važnost ljepote i reda u liturgiji za duše i psihu siromašnih, koji najteže zadovoljavaju ovu osnovnu ljudsku glad. Njegovo predavanje, „Gospodin čuje vapaj siromašnih: Molitva, liturgija i siromaštvo“, obećava da će znatno doprinijeti dubljem razumijevanju važnosti i relevantnosti dostojnog bogoštovlja u životu Crkve i svakog pojedinca.
Radujem se što ću iz prve ruke čuti što će Dom Benedict Nivakoff, benediktinski opat iz Norcie, reći o temi „Obnova asketske baštine iza mise: Tradicionalni euharistijski post.“ Isus nas je često učio da postimo i molimo. No, zašto je post toliko važan u ovom dobu obilja? Monastička mudrost pružit će nam odgovor na to pitanje.
Također se radujem čuti biskupa Earla Fernandesa iz Columbusa, Ohio, uzornog biskupa „JP II generacije“ (i prvog indijsko-američkog prelata), snažnog vođu s dobrom vizijom i voljom za odlučnim djelovanjem.
Osim slušanja ovih i drugih velikih vođa, zajednički ćemo slaviti bogoslužje, slaveći mise prema viziji koju je artikulirao i unaprijedio Drugi vatikanski sabor, s posebnim naglaskom na gregorijanski koral i sakralnu polifoniju. Tijekom četiri dana zajedno će se održati tri svečane pontifikalne mise i tri svečane pontifikalne večernje. Ova bogoslužja, koja uzdižu duše k Bogu, pokazuju nam što je moguće u životu Crkve danas.
Iako će okupljeni prelati i drugi katolički vođe donijeti svoje jedinstvene perspektive o tome kako se suočiti sa suvremenim izazovima Crkve, svi smo jedinstveni u mišljenju s Drugim vatikanskim saborom da je budućnost liturgije ključna za buduće napore Crkve u evangelizaciji, kako katolika u klupama, tako i onih koji su daleko od Krista.
Evo dobre vijesti: provođenje praksi koje potiču veće poštovanje tijekom mise ne mora izazvati kontroverze i podjele koje su mnogi od nas, iskusni katolici, doživjeli u godinama nakon Sabora — pod uvjetom da se to čini uz odgovarajuću katehezu i pastoralnu osjetljivost. Upravo je nedostatak takvog pastoralnog razuma učinio godine „promjena“ tako traumatičnima za mnoge.
To je bilo moje osobno iskustvo, kao i iskustvo drugih svećenika koje poznajem. Poduzimanje takvih koraka na ovaj način u dvjema vrlo različitim župama u kojima sam služio kao župnik — uključujući jednostavne prakse poput strogo definiranog kodeksa odijevanja za laike koji sudjeluju u liturgiji i postavljanje redara na postaje za pričest kako bi se osiguralo da nitko ne ode s posvećenom hostijom — na kraju je stvorilo mnogo veću svijest među župljanima o posebnom poštovanju koje se duguje štovanju jedinog, pravog Boga.
Ali ovo je moguće i s još značajnijim praksama — što sam osobno iskusio u našoj katedrali u San Franciscu, sv. Marije Uznesenja.
Primijetili smo da sve više ljudi kleči tijekom pričesti, što je stvaralo logističke poteškoće. Rektor katedrale, otac Kevin Kennedy, razgovarao je sa mnom o tome, i nakon našeg razgovora odlučio je postaviti duge klecavce ispred svetišta (svaki od njih može primiti oko osam ljudi), kako bi vjernici (uključujući starije i bolesne, a ne samo pobožne mlade s zdravim koljenima) mogli klečati za primanje svete pričesti ako to žele.
Rezultat? Kada se ponudi mogućnost klečanja za primanje pričesti, mnogi ljudi to prirodno čine. Ovo je dobar primjer organskog razvoja: pružiti priliku ljudima da iskuse liturgijsku praksu duboko ukorijenjenu u našoj tradiciji, bez nametanja obveze svima, ali ostavljajući prostor za legitimnu raznolikost gdje to Crkva dopušta. Iz toga možemo razlučiti kretanja Duha kroz najpobožnije.
Drugi, i još značajniji korak prema većem poštovanju, bio je uvođenje ad orientem orijentacije, tj. svećenik na oltaru okrenut u istom smjeru (prema istoku, barem simbolički) kao i vjernici u klupama tijekom liturgije Euharistije.
Otac Kennedy posvetio je vrijeme i trud u katehiziranju vjernika. Najprije je objasnio praksu onima koji pohađaju dnevne mise. Zatim ju je uveo na nedjeljnu misu na španjolskom jeziku, gdje su naši vjernici hispanskog podrijetla pokazali veću spremnost za razumijevanje takvog poteza. Na kraju je promjenu implementirao na dvije glavne nedjeljne mise, dok je dvije preostale nedjeljne mise (barem za sada) zadržao versus populum — okrenut prema narodu.
Bijes koji bi neki očekivali zbog ovoga nikada se nije pojavio, i to s dobrim razlogom: ponovno, zato što je promjena provedena uz odgovarajuću katehezu i pastoralnu osjetljivost. Na primjer — i iznenađujuće je koliko svećenika to ni ne zna — Drugi vatikanski sabor nije rekao ništa o promjeni orijentacije oltara, štoviše, Misal za preuređenu misu izdan nakon Sabora uključuje upute svećeniku da se okrene prema narodu na tri različite točke tijekom liturgije Euharistije.
Uobičajena fraza koju često čujemo, „svećenik s leđima okrenut vjernicima“, simbol je gubitka osjećaja za sveto jer potpuno promašuje gdje bi fokus trebao biti: ne na svećeniku, već na hodu Crkve prema susretu s uskrslim Kristom, koji je simboliziran smjerom prema istoku, izvoru svjetlosti. Svećenik koji slavi misu ad orientem nije ništa više okrenut leđima narodu nego što je učiteljica, koja predvodi učenike u izgovaranju Zavjeta vjernosti, nepristojna prema njima kad se okrene prema zastavi zajedno s njima. Okrećući se simboličnom „istoku“ prema oltaru i križu, svećenik vodi svoje stado u štovanju Gospodina, zajedno.
Svakog korizmenog razdoblja, mi katolici postimo, dajemo milostinju i činimo pokoru kako bismo se prisjetili kako je Isus žrtvovao samog sebe bolnom smrću na križu zbog naših grijeha, da bismo mogli biti s Bogom u raju zauvijek. Zajedno s našom protestantskom braćom i sestrama vjerujemo da je Isus uskrsnuo iz groba nakon tri dana, svjedočeći Božju pobjedu nad smrću.
No mi katolici vjerujemo u nešto više: da je svake nedjelje Isusova žrtva na križu prisutna na oltaru, da nam ponovno dolazi pod prilikama kruha i vina te se nudi nama, ispunjavajući svoje zapovjedne riječi: „Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina Čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate života u sebi“ (Ivan 6:53).
Za mene je ohrabrujuće koliko su mladi ljudi privučeni klasičnim katoličkim praksama koje tako učinkovito izražavaju transcendentne stvarnosti. Klasično katoličko djeluje. Vrijeme je da s povjerenjem ponovno gradimo na čvrstom temelju, uključujući klečanje u poštovanju pred našim Gospodinom Isusom Kristom.
nadbiskup Salvatore Cordileone
