Kada je u pitanju katolički seksualni moral, kakva je razlika između prirodnog planiranja obitelji (NFP – natural family planning) i kontracepcije?
Budući da se takva i slična pitanja često postavljaju – čak i među tradicionalistima, od kojih neki tvrde da je svaka uporaba NFP nedopuštena jer je suprotna primarnom cilju braka – moramo što jasnije i jednostavnije objasniti razliku.
Par koji koristi NFP odlučuje se ne upuštati u bračne odnose u razdoblju plodnih dana; par pomoću kontracepcije to čini, ali pokušava spriječiti prirodne posljedice tog čina. Iza ove ontološke razlike postoji moralna razlika. Korisnik NFP-a namjerava izbjeći trudnoću, a korisnici kontracepcije namjeravaju spriječiti trudnoću. Ovi prvi, vjerojatno zbog dobrih razloga, poštuju ritam svojstven prirodi. Drugi pak, pretpostavimo čak i za jednako dobre razloge, koriste tehnologiju koja ometa narav prirode. NFP je utemeljen na stavu poniznosti u svjetlu otajstva plodnosti, pri čemu ljudska stvorenja surađuju s Bogom u stvaranju besmrtnog bića predodređenog za Nebo.
Kontracepcija, u potpunoj suprotnosti, rezultat je mentaliteta koji čovjeka stavlja na Božje mjesto. Za njega je čovjek taj koji određuje značenje, funkciju i cilj seksualnog čina: ako želi da on bude samo za njega i njegovu partnericu, isključujući dijete, naći će način da izvrši svoju namjeru.
Unatoč svom izvoru u zakonu ljudske prirode i potvrde u Božanskom zakonu koji Katolička crkva dosljedno slijedi 2000 godina, poruka Humanae Vitae pape Pavla VI. se sustavno ignorira do dana današnjega. Kombinacija izravne neposlušnosti i kukavičke šutnje obavila je istinu velom neprobojne tame.
Kontracepcija je “kobna za vjeru” i “smrtonosna za spasenje”.
Upotreba kontracepcije je težak grijeh. Oni koji se upuštaju u ovu praksu u opasnosti su da izgube svoju besmrtnu dušu… Kršćanstvo je uvijek smatralo, smatra i sada, i uvijek će smatrati da kontracepcija predstavlja ozbiljno djelo protiv Boga. Bez potrebnog pokajanja, kažnjivo je vječnim lišavanjem motrenja i ujedinjenja s Bogom.
Stoga je nedopustivo da Crkva stoji pasivno po strani dok ogroman broj njezinih članova, koji doseže stotine milijuna duša, vodi živote koji ih guraju u vječnu propast.
Može li itko poreći da je ignoriranje ove važne enciklike od strane velikog broja pastira u Crkvi od 1968. godine, njihovo odbijanje da preuzmu odgovornost svoje službe da “propovijedaju istinu bilo zgodno ili nezgodno vrijeme“” (2 Tim 4, 2), zapravo prepuštanje povjerenih im ovaca divljim vukovima modernog egoizma i hedonizma? Ovo je glavni uzrok velike krize braka i obitelji.
Danas se suočavamo s pogoršavanjem situacije: pored uobičajeno široko rasprostranjenog odbijanja naučavanja istine Humanae Vitae, sada postoji i novi napad ‘moralnih’ teologa, potaknut “novom paradigmom” koja se pripisuje Amoris Laetitia.
U jednom djelu Humanae Vitae, Pavao VI. nam govori:
“Ako se želi očuvati mir duše i jedinstvo kršćanskog naroda, tada je od najveće važnosti potreba da u moralnoj i dogmatskoj teologiji svi poštuju Učiteljstvo Crkve i govore kao jedan glas” (28).
Pavao VI. poziva da se bez ikakve dvosmislenosti izlaže nauk o braku. U vršenju svoje službe biskupe potiče da budu prvi koji će svojim primjerom svjedočiti odanost te unutarnju i vanjsku poslušnost crkvenom Učiteljstvu. Biskupima upućuje hitan poziv da sa svojim suradnicima i vjernicima bez predaha rade na zaštiti ženidbe i naglašavanju njene svetosti. Označava to kao poslanje koje trebaju smatrati jednim od najprečih zadataka koji podrazumijeva usuglašenu pastoralnu akciju u svim područjima ljudske djelatnosti. (30)
I ne smijemo zaboraviti, Duh Sveti nadahnjuje radosnu poslušnost prema svakoj moralnoj istini koju Katolička crkva tradicionalno podučava. Sljedeći put žrtvene ljubavi, kršćani donose dobre plodove u izobilju za slavu Božju, dok u isto vrijeme Duh Sveti nadahnjuje i neumoljivu mržnju prema grijehu, đavlu i herezi.
