Shvaćanje da su muškarac i žena stvoreni na sliku Božju (Imago Dei), s komplementarnim darovima koji se ostvaruju u plodonosnoj bračnoj ljubavi, nastavlja nestajati iz zapadnog društva, a s njime raste i ljudska patnja.
Ovaj slom kršćanske antropologije i njezina zamjena antropološkom anarhijom potiču bijeg od braka. To predstavlja prijetnju budućnosti kršćanske vjere, budućem zdravlju Crkve i njezinu poslanju.
Da bismo jasnije pokazali o čemu je riječ, uzmimo u obzir da je 80 posto svih osoba koje u Sjedinjenim Državama redovito nedjeljom sudjeluju na misi odraslo u cjelovitoj obitelji s vjenčanim roditeljima, a taj je trend ujednačen među onima u dobi od 20 do 60 godina. To je jedan od glavnih razloga zašto na nedjeljnim misama u prosjeku nema više muškaraca i žena u dvadesetima. Jednostavno je mnogo manje mladih odraslih koji odrastaju u domu u kojem su roditelji trajno u braku.
A budući da svećenička zvanja proizlaze iz sakramentalnih brakova, ova bračna kriza danas je neposredni uzrok krize svećeničkih zvanja. U posljednje dvije generacije zaređenih svećenika u Sjedinjenim Državama, 88 odnosno 89 posto njih odrastalo je u cjelovitoj obitelji s vjenčanim roditeljima. Nećemo vidjeti mjerljiv porast svećeničkih zvanja među onima koji nisu imali primjer kršćanskoga braka. Doista, čini se da je to dokaz Božjega normativnog nauma u pozivu na zvanje.
Nakon što sam posljednjih godina imao priliku razgovarati s mnogim svećenicima, bogoslovima i biskupima, stekao sam dojam da postoji nedovoljno razumijevanje samih razmjera bračne krize. Podaci organizacije CARA pokazuju da se broj sakramentalnih brakova, u apsolutnim brojkama, smanjio za 75 posto od 1970. godine. I to u vrijeme kada je broj katolika porastao za 20 milijuna.
Stvarnost je, međutim, još nešto gora. Kada to grubo izračunamo kao stopu sakramentalnih brakova na svakih 1.000 katolika u stanovništvu, ta je stopa od 1970. do danas pala čak 82 posto.
Usporedimo li krizu bračnih zvanja s krizom svećeničkih zvanja tijekom istoga razdoblja, vidimo da je apsolutni broj svećeničkih ređenja pao za 47 posto. Kada uzmemo u obzir rast katoličkog stanovništva, stopa svećeničkih zvanja na milijun katolika u Sjedinjenim Državama pala je za 62 posto.
To znači da Crkva u Americi ostvaruje značajno više svećeničkih zvanja nego što bismo očekivali s obzirom na to koliko je manje parova koji žive u sakramentalnom braku.
Moj je apostolat 2019. naručio istraživanje od skupine Barna. Ustanovili smo da 82 posto katoličkih župnika navodi kako godišnje ne izdvaja ni jedan dolar za pastoral braka, a 91 posto svih katoličkih župa navodi da nema nikakav pastoral koji podupire samce u razlučivanju bračnog poziva.
U istraživanju nismo postavili to pitanje, ali pretpostavljam da bi malo svećenika navelo da drži propovijedi u kojima se daje praktično duhovno i pastoralno ohrabrenje za razlučivanje braka — najčešćega sakramentalnog poziva u Crkvi.
Tomu nedvosmisleno treba dodati da se suočavamo s temeljnom krizom svjetonazora.
Za ovu bi krizu možda bio dovoljan samo jedan noviji pokazatelj. Istraživanje Pew Researcha pokazuje da devet od deset američkih roditelja kaže da je važno da njihova djeca budu financijski neovisna i imaju ispunjavajuću karijeru. Samo jedan od pet smatra važnim da se njihova djeca vjenčaju i imaju djecu.
U vrlo stvarnom smislu čini se da odrasla djeca slijede prioritete za koje su im njihovi roditelji rekli da su važni.
Naravno, roditeljske sklonosti važan su čimbenik koji potiče ovaj slom, ali nisu jedini. Duboko su se ukorijenili dominantni konzumeristički i feministički svjetonazor. Raste otuđenost između spolova, dok mladi muškarci u svojim političkim opredjeljenjima i dalje uglavnom slijede povijesne obrasce, a mlade žene sve snažnije naginju političkoj ljevici. A budući da mnogi danas kažu da neće izlaziti s nekim tko ima drukčija politička uvjerenja niti se za njega vjenčati, ta podjela dodatno potiče pad broja brakova.
Osim toga, rast materijalnih očekivanja, nedostatak vjerodostojnih bračnih uzora, propust da se mladima pomogne u razlučivanju zvanja i davanju prvenstva braku, sve raširenije mišljenje da djecu nije potrebno odgajati u braku te Crkva koja je velikim dijelom prestala pratiti i oblikovati bračne parove nakon vjenčanja — sve je to zajedno pridonijelo smanjenju broja brakova. Još temeljnije, time je povijesna kršćanska antropologija zamijenjena nečim drugim.
Preokretanje sloma sakramenta ženidbe mora postati najveći evangelizacijski fokus Crkve ako želimo dočekati novo proljeće. Sve to možda dobro zvuči u teoriji, ali pronalaženje izlaza iz ove krize može djelovati obeshrabrujuće. Taj izazov moramo u molitvi prinijeti Gospodinu, vjerujući da će nam u svojoj providnosti osvijetliti put.
Usred takvih mračnih sila podsjeća me to na priču o vodu marinaca koji je bio prikovan u dubokoj džungli. Poručnik zamoli narednika da izvidi njihovu okolinu. Nakon što je neko vrijeme promatrao tamu oko njih, narednik se vratio i veselo rekao: „Dobre vijesti, poručniče. Možemo napasti u svim smjerovima.“
Trebali bismo biti takvi radosni ratnici. Da, Crkva i evanđeoski pogled na ljudsku osobu pod opsadom su Kraljevstva ovoga svijeta. Ali ta bi nas stvarnost trebala potaknuti i na mudro i na hrabro djelovanje u širenju Evanđelja.
Kako bismo razmislili o najboljoj strateškoj mogućnosti djelovanja, poslužimo se još jednom vojnom analogijom.
Poznato je da je u bitci kod Trafalgara britanska strana bila brojčano slabija od španjolske i francuske flote, koja se pripremala predvoditi Napoleonovu invaziju na Britaniju.
Umjesto da se postavi usporedno s većom flotom i napadne na uobičajen način, britanski zapovjednik Horatio Nelson podijelio je svoju flotu u dva stupca i udario u neprijateljsku liniju na dvjema točkama, stvarajući vlastitu brojčanu prednost upravo na mjestu napada.
Strategija je, kako je poznato, uspjela. HMS Victory, na kojem se nalazio lord Nelson, predvodio je jedan od stupaca i primio najžešći udarac španjolske i francuske paljbe. Nelson je zadobio smrtonosnu ranu, ali Britanci su odnijeli pobjedu toga dana — potopivši ili zarobivši 18 brodova, a da nisu izgubili nijedan.
Poslužimo li se ovom analogijom, Crkva ne bi trebala pastoralno uzvraćati napad na svim frontama. Ono što nam sada treba jest da Crkva usmjeri svoj pogled na određene točke na kojima ima brojčanu prednost kako bi pokrenula protunapad i ponovno uspostavila kršćansku antropologiju. Stoga je najhitnije bojište na kojemu ta obnova treba započeti — unutar župe.
Postoje tri konkretna područja pastoralnog djelovanja:
Propovijed
Praktični pastoral unutar župe
Praktična pouka unutar župne škole
Apostolat koji sam osnovao podupire župe i župne škole u razvoju praktičnog pastorala. Međutim, u ovom ću se tekstu potpuno usredotočiti na propovijed, jer je ona vjerojatno najlakše dostupno područje u kojem i mala količina truda može donijeti veliki duhovni učinak. Mnogi roditelji i djedovi i bake koji nedjeljom sjede na misi tiho promiču antropološku anarhiju, a često toga nisu ni svjesni.
Nedavno sam bio pozvan govoriti na panelu o braku i obitelji s Eduardom Habsburgom i katoličkim filantropom Seanom Fielerom u David Networku, organizaciji koja nastoji podupirati konzervativne studente na elitnim američkim sveučilištima.
Iako su među njima bili i židovski i muslimanski studenti, većina sudionika dolazila je iz konzervativnih kršćanskih sredina te su se izjašnjavali kao katolici ili protestanti. Stoga sam ih upitao koliko ih je od svojih roditelja, prije odlaska na fakultet, čulo nešto poput ovoga:
„Sada nije vrijeme za izlaske niti za vezu. Usredotoči se na ocjene. Započni karijeru i financijski se osamostali. Onda se možeš početi brinuti o tome da pronađeš nekoga za brak.“
Između 60 i 70 posto prisutnih podiglo je ruku. Našim modernim ušima to zvuči posve razumno. Ali vrijedi primijetiti da je taj savjet star tek otprilike trideset sekundi kada ga promatramo u odnosu na golemo prostranstvo ljudske povijesti. Vjerojatno nije mnogo stariji od 2005. godine, kada je prosječna dob stupanja u brak još uvijek bila u srednjim dvadesetima.
Rekao sam im da ne moraju upoznati budućeg supružnika na fakultetu, ali fakultet je sasvim dobro mjesto za to — možda i najbolje. Nikada u životu neće biti okruženi tolikim brojem ljudi svoje dobi koji bi mogli dijeliti njihove vrijednosti.
Shvaćaju li roditelji koji svojim studentima daju ovaj posve novi svjetovni savjet da se za svaku godinu odgađanja braka u nekoj populaciji razmjerno povećava i vjerojatnost da se osoba nikada neće vjenčati? Shvaćaju li ti studenti da, koliko god bili zaposleni s 15 kreditnih sati ovoga semestra, njihove fakultetske godine nisu ni približno toliko sveobuhvatne kao prve godine rada na izgradnji karijere? Kada uđu u svijet rada, ne samo da će imati manje vremena nego će im biti i mnogo teže pronaći ljude u sličnoj životnoj fazi i sličnih vrijednosti?
Znaju li ti roditelji koji ponavljaju takav savjet da danas najusamljeniji ljudi u Americi nisu starije osobe ni udovci i udovice, nego neoženjeni i neudane osobe u tridesetima? Jesu li svjesni da usamljenost, promatrana iz perspektive javnoga zdravstva, znači da je manja vjerojatnost da će osoba biti sretna i veća vjerojatnost da će umrijeti 15 godina ranije?
Znaju li ti roditelji također da će, ako njihova djeca slijede njihov savjet, biti mnogo manje vjerojatno da će i sami postati bake i djedovi? Ukupan udio djedova i baka u dobi od 65 i više godina pao je s 83 posto 2014. na 67 posto 2024. Taj rastući trend ne pokazuje znakove povlačenja.
To su samo neka od pitanja povezanih s posljedicama dominantnog svjetonazora. U praksi sam otkrio da iznošenje tih bolnih točaka kod slušatelja stvara otvorenost za ponovno promišljanje i razmatranje kršćanske antropologije. Vidio sam kako su mi mladi govorili da ih je takav praktičan razgovor potaknuo da zaprose i stupe u sakramentalni brak, iako su prije planirali dugo odgađati brak.
U propovijedima svećenici imaju okupljene ljude pred sobom i priliku otvoriti pitanja ljudske patnje. Sveti Ivan Bosco jednom je rekao da bi, kako bi dječaci kojima je služio susreli Kristovo milosrđe u ispovijedi, učinio dvije stvari: često bi o tome propovijedao i često bi nudio priliku za ispovijed.
Moj brat, vlč. Matt De Gance, nastoji poticati na ispovijed u 70–80 posto svojih propovijedi, a njegova župa ispovijed nudi svakodnevno. U svojoj je župi na Floridi već pet godina i plodovi su vidljivi. On i njegov župni vikar sada zajedno ispovijedaju približno 900 ljudi mjesečno.
Na temelju tog iskustva predložio bih dva praktična pravila za korištenje propovijedi u ponovnom predstavljanju kršćanske antropologije i braka.
Prvo, govorite o tome često. Ako ozbiljno shvaćamo opći poziv na svetost, moramo u propovijedanju prepoznati da je za veliku većinu vjernika laika brak životni put kroz koji smo pozvani težiti svetosti. Ako svećenici ne unose taj poziv u svoje propovijedi, onda ne govore izravno o uobičajenoj životnoj situaciji većine vjernika laika. A kako župa bude širila praktični pastoral braka, to će biti još lakše činiti na prirodan i skladan način.
Druga preporuka za homiletiku jest da, prilikom pregledavanja lekcionara, svećenike treba potaknuti da pronađu najmanje četiri nedjelje godišnje kada će glavni naglasak propovijedi biti poruka o davanju prvenstva sakramentu ženidbe i razlučivanju bračnog poziva. Takva bi poruka trebala imati dvije glavne skupine slušatelja: roditelje djece mlađe od 18 godina i samu djecu.
U takvim bi se propovijedima svećenici trebali suzdržati od naglašavanja patnje u braku na način koji stvara dojam da oženjeni i udane imaju neki poseban monopol nad patnjom. Danas živimo u vremenu u kojem premalo ljudi stupa u brak zbog straha od njegova neuspjeha. Neuspjeh i patnja doista se događaju, stoga su potrebne i suprotne poruke o radostima i darovima braka.
Stvarnost je da se u ovom životu nitko od nas neće iz njega izvući živ. Svaki životni stalež nosi svoju patnju i u tom smislu bračni život nije iznimka. Ali u prosjeku, najsretniji ljudi u Americi i dalje su ljudi koji su u braku i imaju djecu. Mladima trebamo praktično pružiti primjere zdravoga braka te konkretne vještine potrebne za razlučivanje, oblikovanje i ostvarenje takvoga braka.
Negativne ljudske posljedice našega bijega od braka pružaju nam priliku da ponovno istaknemo kršćansku antropologiju. Kada muškarac i žena žive u skladu s Božjim naumom, supružnici, njihova djeca i njihova zajednica zdraviji su duhovno, psihički i tjelesno.
Pa ipak, premalo ljudi vidi muškarca i ženu kao jednake u dostojanstvu, a komplementarne u svojim tijelima i naravi. Ljepotu bračnoga života, kao i očinstva i majčinstva, potrebno je ponovno predstaviti u ovom trenutku 21. stoljeća na način koji će potaknuti davanje prvenstva braku i težnju prema njemu.
Time ćemo se suprotstaviti duhu Lilith koji je zavladao ondje gdje žene daju prednost muškim osobinama, muškarci se udaljavaju od Božjeg poziva na kristološko poglavarstvo, a spolovi se promatraju kao međusobno zamjenjivi kotačići s malo relevantnih razlika između njih — primjerice, kao jednostavno „roditelj 1“ i „roditelj 2“.
Moramo nastojati u mašti i svijesti našega naroda ponovno oblikovati spoznaju da je majčinstvo — bilo duhovno ili tjelesno — bitan dio ženskog identiteta. Muškarci žude za smislom i prečesto odgađaju veliko poslanje svojega života: biti suprug koji nastoji položiti svoj život za svoju zaručnicu.
Ono što nam sada treba jest da prezbiterij redovito ponovno predstavlja ljepotu kršćanske antropologije te kroz svoje propovijedi normalizira i snažno promiče poziv na bračni život. Time će se početi mijenjati pogledi roditelja i mladih te će im se pomoći u daljnjoj pripravi za bračni život.
