- Nikada se nisam osjećao tako drugačije kao sada. Ja sam jedan od necijepljenih.
Dok pišem ovaj tekst u Sydneyju, gdje se stopa cijepljenih približava na devedeset posto, a necijepljene treba izbjegavati dok (i ako) ne dosegnemo devedeset i pet posto, lako se osjećati usamljeno. Dakle, dok su gotovo svi moji prijatelji i poznanici „slobodni“ prema zakonima naših represivnih vlada, ja nisam slobodan… Za razliku od mojih prijatelja koji mogu slobodno raditi stvari koje mi više ne nedostaju ja sam uistinu slobodan.
Više ne mogu ići raditi u ured, jer se veliki broj mojih suradnika ne osjeća ugodno što sam tamo — a naša vlada ih podržava. Nikakva znanost, podaci, argumenti ili logika neće ih uvjeriti da ne predstavljam opasnost za njih. Ljudi koje poznajem desetljećima jednostavno se osjećaju nesigurno i neugodno u mojoj blizini, kao da sam štakor ili žohar.
Ali ništa od toga me zapravo ne rastužuje.
Ono što me žalosti, što je uistinu moj križ, jest da su mnogi ljudi za koje sam mislio da istinski vole Krista i da ga traže u siromašnima, bolesnima i napuštenima jednostavno zatvorili oči da vide Krista u nerođenima. Možda zbog straha, neznanja ili razumljive želje da se uklope, čini se da su zatvorili oči pred činjenicom da su sva trenutna cjepiva koristila tkiva fetalnih stanica pobačenih beba u razvoju ili testiranju cjepiva. Čini se da su mnogi klerici, barem ovdje u Sydneyju, također zauzeli ovaj stav, iako priznajem da se mnogi dobri svećenici bore protiv ovih cjepiva i da su dali sve od sebe kako bi se informirali i slijede svoju savjest.
Koliko god bilo nezgodno za mene, moju obitelj i moje prijatelje, neću zatvoriti oči pred Kristom niti pred tim pobačenim bebama, niti onim bebama koje će biti pobačene neizravno ili možda čak izravno zbog stava Katoličke Crkve u ovom slučaju. Čelnici velikih farmaceutskih kompanija moraju biti začuđeni i oduševljeni što se Katolička Crkva distancirala od bolesti s tako niskom stopom smrtnosti od infekcija kao preplašeni miš. „Koliko daleko se može ići sljedeći put?“ je sigurno pitanje u glavama direktora farmaceutskih kompanija dok broje zaradu od ove tragedije.
Moja savjest mi neće dopustiti da krenem laganim putem slijedeći većinu i da samo napravim „ispravnu“ stvar „i primim cjepivo“, posebno za bolest s tako malom vjerojatnošću smrti za više od devedeset i devet posto stanovništva i za koju se čini da proizvedena cjepiva ne sprječavaju infekciju i mogućnost prenošenja samog COVID – a drugoj osobi.
Meni se čini da nema apsolutno nikakvog razloga da zanemarim upotrebu fetalnih stanica pobačenih beba u testiranju i/ili razvoju dostupnih cjepiva, bez obzira na to je li se stvarni pobačaj dogodio prije nekoliko desetljeća (što je moralno irelevantno kada je Krist izvan vremena) ili zato jer su sporne okolnosti oko pobačaja navedene bebe i motiva sudionika. Moje šanse da umrem ili čak budem hospitaliziran od COVID – a 19 su izuzetno niske, a ima malo dokaza koji pokazuju da će mogućnost da zarazim nekoga kada budem bolovao od COVID – a 19 značajno smanjiti ako uzmem cjepivo. Dakle, zašto uzimati moralno upitno cjepivo, pogotovo kada ću na taj način dati zeleno svjetlo za daljnju upotrebu fetalnih stanica pobačenih beba radi „potreba“ društva?
Pročitao sam svaki dokument o cjepivima koji je objavio Vatikan, uključujući onaj iz 2005. godine koji je napisan u vremenu s manje zbunjujućim papinstvom. Razgovarao sam i čitao članke vodećih katoličkih bioetičara, od kojih me jedan šokirao kada je komentirao kako mu se čini da se ovo pitanje shvaća preozbiljno! Pregledao sam javno dostupne podatke vlada iz cijelog svijeta, za koje se osjećam kvalificiran da ih razumijem, budući da imam doktorat. Uostalom, veliki dio mog doktorskog rada odnosi se na statistike u području financijske ekonometrije. Osjećam da je moja savjest dobro oblikovana, i iako nisam toliko arogantan da sugeriram kako Vatikan i stručnjaci nisu ispravno primijenili etičke okvire katoličkog nauka… Osobno vjerujem da nisu ispravno razumjeli činjenice na koje su primijenili te okvire, osobito sada, kada je bolest bolje shvaćena nego početkom 2020. godine.
Što najviše brine, čvrsto vjerujem da Vatikan nije ispravno procijenio moguće posljedice njihove očite želje da odobre cjepivo s obzirom na sav svjetski pritisak koji im je bio upućen. Napose vjerujem da su Katolička Crkva i njezini bioetičari izgubili sva prava da ih medicinska i farmaceutska istraživačka industrija shvaća ozbiljno pošto nisu tražili da se u medicinskim istraživanjima koriste alternativnim staničnim linijama. Ostavljajući po strani slabašni argument da su se relevantni pobačaji dogodili prije nekoliko desetljeća (što su desetljeća u usporedi sa vječnosti?) i pitanja oko motiva onih koji su uključeni u relevantni pobačaj, potpuni neuspjeh institucionalne Crkve da iskoristi ovu priliku da svjedoči o apsolutnom zlu pobačaja dovoljno govori.
Stav Katoličke Crkve me rastužio, kao i činjenica da je tako malo katolika koje poznajem razmišljalo o ovom pitanju. Umjesto toga, cijepili su se nakon što su pročitali u novinama i župnim listovima župa oko Sydneya, da Papa „kaže“ da se svi trebaju cijepiti. Naravno, drugi su pročitali najnoviji dokument Kongregacije za nauk vjere ili nečiji komentar na njega i dali sve od sebe da se informiraju. Ali razumljivo je da je na mnoge i njihovu savjest utjecao pozitivan stav Katoličke Crkve oko cijepljenje. Zapravo, ovdje u Australiji postojao je konstantni izvor propagande o potrebi cijepljenja unutar same Crkve – a to je bilo porazno.
Osjećam se napuštenim od sadašnjeg vodstva Crkve. Osjećam se zbunjeno zbog ovog napuštanja od strane Crkve, a ovo je moj križ danas. Više nisam ljut— već žalostan i tužan. Ne postoji ništa što mi, očito korumpirana i nesposobna, australska vlada može učiniti što bi se ikad moglo usporediti s boli koju mi je nanio ovaj osjećaj napuštenosti.
Srećom, Krist me nije napustio. Kroz moju patnju i zbunjenost tijekom ovog vremena, Krist i njegova Blažena Majka došli su do mene na načine za koje sam sramotno mislio da nisu mogući. Kroz molitvu, čitanje duhovne literature, pokoru, post i kroz primanje sakramenata od strane dobrih svećenika koji su došli u moju kuću kada su naše crkve dobrovoljno zatvorili naši crkveni poglavari, pronašao sam dubok mir u Kristu tijekom ovog razdoblja i jasnoću rješenja što prije nisam smatrao mogućim. Slično tome, vodila me je Riječ Božja (Sveto Pismo), s riječima i djelima mučenika poput Eleazara i sv. Stjepana.
Iako su naše crkve dobrovoljno zatvorene, sadašnji crkveni poglavari kažu da nisu imali izbora. Uvijek imamo izbor. Da su crkveni poglavari jednostavno rekli „ne” i poveli nas u opravdanu građansku neposlušnost poput starih velikih crkvenih vođa; onda bi stvari funkcionirale drugačije. Da su nam crkvene vođe pokazale da istinski vjeruju da je Krist prisutan u Euharistiji i da nas – Kristovu malu djecu kojoj je očajnički potreban – ne bi trebali odbiti, što bi bio rezultat?
Ali takvih crkvenih vođa danas više nema, jer svjedočimo skandalima i razočaranjima koje sadašnje crkveno vodstvo dopušta. Primjerice, nakon zatvaranja naših crkava, ubrzo je uslijedio nemilosrdan pritisak i potpora cijepljenju od strane naših crkvenih vođa; razumljivo je da se mnogi od nas osjećaju napušteno.
Srećom, Krist nas nikada nije napustio, i nikada me neće napustiti – čak ni kad sam sumnjao. On je jedini pravi Kralj i vođa koji nas nikada neće iznevjeriti.
Nikada neću napustiti Katoličku Crkvu, čak i ako se danas toliko njezinog klera ponaša tako očajno želeći biti u skladu s duhom vremena, ostajući nesvjesni duhovnog pokolja koji ostavljaju za sobom. Čine se tako očajnima u nastojanju da budu umjereni, razumni i da se uklope; što nisu osobine svetaca! Ali ja ću zasigurno pridavati daleko manje težine onome što sadašnje vodstvo Crkve kaže ili čini – pažljivo ću to procijeniti u odnosu na vjeru naših otaca. Srećom, postoje skromni svećenici koji jasno vole Krista; koji Ga vide u Euharistiji i u najranjivijima; koji bi umirli za svoje stado, i za koje diktati sitnih birokrata i korumpiranih političara malo znače u usporedbi s riječima našeg Gospodina i pružanje pomoći vjernicima da dođu do spasenja. Mi, (koji smo) ovce poznajemo prave pastire i volimo ih.
Za one katolike na koje je vršen pritisak ili su ih nasamarili da uzmu cjepivo, još nije kasno. Probudite se, potražite Istinu i recite ne cijepljenju. Otkrite vlastito jastvo i pronađite načine da donesete Kristovo svjetlo u svijet kako se ovo ne bi ponovilo. Uvjeren sam kako u svom srcu znate da ćete čineći ovo, učiniti više za opće dobro nego što biste učinili uzimanjem ovih sumnjivih cjepiva.
