Naslovnica Crkva AI može oponašati čovjeka, ali ne može biti čovjek: što nas uči...

AI može oponašati čovjeka, ali ne može biti čovjek: što nas uči teologija tijela

Svatko tko išta zna o „teologiji tijela“ pape Ivana Pavla II. „zna“ da je riječ o seksu. Svatko tko o teologiji tijela zna nešto više od površnog poznavanja razumije da je reći kako je ona o seksu pomalo kao reći da je Knjiga Postanka rasprava o moralnosti konzumiranja voća.

Teologija tijela opsežna je vježba u antropologiji utjelovljenja. Ona govori o ljudskoj tjelesnosti. Upravo zato ima mnogo toga za poučiti nas i izvan područja ljudske spolnosti.

Konkretno, teologija tijela nudi zapanjujuće, a nedovoljno prepoznato polazište za naše promišljanje o umjetnoj inteligenciji.

Velik dio naše fascinacije umjetnom inteligencijom (kao i naše zabrinutosti zbog nje) razumljivo se usredotočio na sposobnost umjetne inteligencije da oponaša ljudski um. Stoga se velik dio rasprave o umjetnoj inteligenciji usredotočuje na našu sposobnost da pouzdano razlikujemo „razmišljanje“ umjetne inteligencije od ljudskog mišljenja.

U svojoj enciklici Magnifica humanitas, papa Lav XIV. razlikuje neke od zamamnih sposobnosti umjetne inteligencije od autentično ljudskih sposobnosti koje je umjetna inteligencija osmišljena oponašati:

Takozvane umjetne inteligencije ne proživljavaju iskustva, nemaju tijelo, ne osjećaju radost ni bol, ne sazrijevaju kroz odnose i iznutra ne znaju što znače ljubav, rad, prijateljstvo ili odgovornost. Također nemaju moralnu savjest jer ne prosuđuju dobro i zlo, ne shvaćaju konačni smisao situacija niti snose odgovornost za posljedice. Mogu oponašati jezik, ponašanje i analitičke sposobnosti, pa čak i simulirati empatiju i razumijevanje, ali ne razumiju ono što proizvode jer im nedostaje osjećajna, odnosna i duhovna perspektiva kroz koju ljudska bića rastu u mudrosti. (MH, 99)

Papa Lav odmah na početku spominje ljudsko tijelo, ali se usredotočuje na razlikovanje sposobnosti umjetne inteligencije da oponaša ljudski jezik i učenje od naše ljudske sposobnosti za isto.

Sve su to, bez sumnje, važne razlike. No očite, objektivne razlike između umjetne inteligencije i ljudskog uma nisu jedina – a možda čak ni najvažnija – razlika između čovječanstva i umjetne inteligencije.

Stare skolastičke kategorije forme i materije odjednom ponovno postaju važne. Biti čovjek znači biti tijelo i duša, a ne jednostavno biti duša u tijelu. Naše su duše forma i počelo naših tijela. Jedno ne može postojati neovisno o drugome, osim nadnaravnim putem. Zato smo smrtni i zato smo stvoreni za uskrsnuće.

Biti čovjek znači, na neki način, biti sam po sebi nedovršen. Stvoreni smo za zajedništvo, a upravo su naša tijela, muško i žensko, znak te stvarnosti. Biti čovjek znači biti društveno i političko biće, a za jedno i drugo potrebno je tijelo. Biti čovjek znači biti, da tako kažemo, biće određeno za bračnu zajednicu. Ništa se od toga ne bi moglo ostvariti jednostavnim „učitavanjem“ uma u stroj (čak ni u biološki stroj), čak i kada bi tako nešto bilo moguće.

Vrijedi primijetiti da i mi ljudi jezik učimo oponašanjem. Na vrlo sličan način učimo „ponašanje i analitičke sposobnosti“, „empatiju i razumijevanje“. Ako želimo utvrditi što nas razlikuje od umjetne inteligencije, morat ćemo prodrijeti dublje od tvrdnje da su sposobnosti umjetne inteligencije tek „simulacija“ ljudskih osobina, koliko god ta imitacija bila vjerna.

Naša se savjest oblikuje (ili izobličuje) učenjem kroz oponašanje. Zahvaljujući savjesti možemo razlikovati dobro od zla, ali to ne činimo uvijek. Možemo glumiti moralni sud i moralno uvjerenje.

Zapravo, mi ljudi toliko dobro glumimo određene prosudbe i ponašanja da možemo druge, pa čak i same sebe, prevariti glede svojih istinskih motiva i osjećaja. Iako možemo biti dobri suci vlastitih autentičnih namjera (pod uvjetom da nam je savjest dobro oblikovana), često smo prilično loši u procjenjivanju istoga kod drugih.

Svatko od nas izravno poznaje vlastita osobna iskustva svijesti i savjesti. Ali ta iskustva u drugim ljudima, iako na neki način priopćiva, ipak nam ostaju u određenom smislu potpuno nedostupna. Nikada ne možemo biti „u umu“ druge osobe onako kako smo „u“ vlastitom umu.

Drugim riječima, moja sposobnost da razlikujem ljudsku osobu od „umjetne inteligencije“ ne bi se trebala temeljiti na pretpostavci da mogu razlikovati subjektivno iskustvo drugog čovjeka od „subjektivnog iskustva“ umjetne inteligencije.

Jer činjenica je da ni jedno ni drugo ne mogu izravno spoznati.

Najtrajnija i izvana najprepoznatljivija (ne kažem najvažnija) razlika između ljudskih bića i umjetne inteligencije stoga nije sposobnost za jezik ili „mišljenje“ ili privid emocija – što možda nećemo moći razlikovati kao „stvarno“ ili „simulirano“ – nego upravo naša tijela, koja su, ponovimo, mnogo više od bioloških strojeva.

Naša tijela, osobito kada ih razumijemo u svjetlu teologije tijela, otkrivaju i ono što jesmo i ono za što smo stvoreni. Štoviše, naša tijela otkrivaju mnogo toga o stvorenju kao cjelini i o Bogu koji nas je stvorio i koji je sam postao čovjekom.

To nas ponovno vraća Ivanu Pavlu II. i teologiji tijela:

Tijelo, i samo ono, sposobno je učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Ono je stvoreno kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od vječnosti u Bogu i tako postalo njegovim znakom. Tako je, na neki način, upravo u čovjeku stvorenom na sliku Božju otkrivena sakramentalnost stvorenja, sakramentalnost svijeta.
(Istaknuto u izvorniku.)

Upravo je to srce teologije tijela, u kojoj nam je Ivan Pavao II. ponudio snažno promišljanje o tome što nam ljudska tjelesnost govori o nama samima, o svijetu i o Bogu. To je poruka koju današnji ljudi očajnički trebaju čuti – možda nitko više od onih u Silicijskoj dolini, koji kao da su u opasnosti izgubiti iz vida čovječnost upravo dok je pokušavaju ponovno stvoriti.

Izvor