Naslovnica Crkva Što smo izgubili nestankom kvatri? Zaboravljeni katolički ritam posta i molitve

Što smo izgubili nestankom kvatri? Zaboravljeni katolički ritam posta i molitve

Među najstarijim pobožnostima Rimskoga obreda nalaze se kvatre: post srijedom, petkom i subotom koji se održava četiri puta godišnje, na prijelazima godišnjih doba. Iako su ih današnji katolici uglavnom zaboravili, nekoć su ti dani bili među najvažnijim redovitim pokorničkim danima Crkve. Ujedinjavali su molitvu, post, zahvaljivanje, ređenja, plodove zemlje i posvećenje ljudskoga rada u jedinstven liturgijski obrazac.

Njihov je pad osobito važan u nizu tekstova o rimskom obredu prije 1955. godine jer pokazuje da reforme 20. stoljeća nisu samo uklonile pojedine blagdane ili obrede. One su također oslabile stariji način na koji je Crkva živjela i posvećivala vrijeme. Kvatre su ostale u Misalu iz 1962., ali je disciplina koja ih je okruživala već bila oslabljena, njihovo je računanje u određenim godinama izmijenjeno, a nakon Drugoga vatikanskog sabora obvezni je post gotovo posve nestao. Ono što je ostalo u imenu sve se više odvajalo od liturgijskog i asketskog okvira koji mu je nekoć davao smisao.

Što su kvatre?

Hrvatski naziv kvatre povezan je s latinskim izrazom Quatuor Tempora, odnosno „četiri vremena“. Ta četiri sezonska posta održavaju se zimi, u proljeće, ljeti i u jesen. Prema tradicionalnom rimskom računanju, padaju u srijedu, petak i subotu nakon blagdana svete Lucije u prosincu, nakon Čiste srijede, nakon Duhova te nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa u rujnu.

Njihova je svrha bila trostruka: zahvaljivanje, prošnja i ređenje. Crkva je zahvaljivala Bogu za blagoslove proteklog godišnjeg doba, zazivala njegovo milosrđe za ono koje dolazi te molila za one koji će primiti sveti red. Angelus Press 1962 Roman Catholic Daily Missal dobro sažima njihovu svrhu navodeći da su kvatre ustanovljene „kako bi se različita godišnja doba u prirodi posvetila Bogu“ i „kako bi se pokorom pripravili oni koji će biti zaređeni“.[1]

Ta povezanost s ređenjem od ključne je važnosti. Kvatre nisu bile samo poljoprivredni postovi. Bili su to svećenički postovi. Vjernici su postili i molili dok se Crkva pripravljala za podjelu svetoga reda. Kanon 1006. Zakonika kanonskoga prava iz 1917. sačuvao je tu drevnu povezanost određujući da se ređenja trebaju održavati subotama kvatri, Velikom subotom i subotom prije Nedjelje muke, premda je biskup iz ozbiljna razloga mogao zaređivati i drugim danima.[2]

Kvatre su tako povezivale stvorenje, rad, pokoru i svećeništvo. Plodovi zemlje prinosili su se Bogu u zahvalnosti, a muškarci koji će prinositi svetu Žrtvu povjeravali su mu se kroz post i molitvu.

Drevne, rimske i pokorničke

Kvatre su rimskoga podrijetla i vrlo su drevne. Katolička enciklopedija navodi da je Rim u početku slavio sezonske postove u lipnju, rujnu i prosincu, a točne je dane određivalo kler. Liber Pontificalis pripisuje zakonsko uređenje kvatri papi Kalistu početkom 3. stoljeća, dok ih je papa sveti Lav Veliki smatrao apostolskoga podrijetla.[3] U vrijeme pape svetoga Grgura Velikoga četiri sezonska posta već su bila dio rimskoga obreda, a kasnije su ih srednjovjekovni propisi vremenski preciznije odredili.

Dom Prosper Guéranger također je povezao kvatre sa sezonskim postovima Staroga zavjeta, pišući da se one mogu smatrati jednom od onih praksi koje je Crkva preuzela iz sinagoge i preobrazila u štovanju Krista.[4] Kvatre tako pokazuju crkveni instinkt da se ono što je prirodno i ljudsko posveti. Prolazak godišnjih doba, žetva, berba grožđa, zimske zalihe i ljudski rad nisu bili prepušteni svjetovnim običajima. Crkva ih je prisvajala za Boga kroz post.

Stoljećima su kvatre bile obvezni dani posta i nemrsa. Disciplina se razlikovala prema vremenu i mjestu, ali je bitna činjenica ostala ista: promjena godišnjih doba trebala je biti obilježena pokorom. Katolici nisu samo promatrali prirodu i divili joj se. Postili su dok su ulazili u novo godišnje doba, priznajući da plodnost zemlje ovisi o Božjoj providnosti.

Slabljenje discipline kvatri sredinom 20. stoljeća

Kvatre nisu ukinute 1955. godine. To je važno jasno naglasiti. Njihov je pad došao kroz niz postupnih slabljenja, prije i nakon reformi sredine stoljeća. U liturgijskim knjigama iz 1962. kvatre su još uvijek postojale, a zadržale su i svoj pokornički karakter, ali je starija disciplina već bila narušena.

U Sjedinjenim Američkim Državama značajna je promjena nastupila 1949. godine, kada su američki biskupi, slijedeći odluku Svete kongregacije Koncila, izmijenili disciplinu nemrsa. Djelomični nemrs zamijenio je potpuni nemrs na srijede i subote kvatri, dok su petci kvatri ostali danima potpunoga nemrsa.[5] Tako je, čak i prije promjena Velikoga tjedna 1955. i liturgijske reforme iz 1960., asketska snaga kvatri već bila praktično oslabljena.

Početkom 1960-ih disciplina je još postojala, ali u oslabljenom obliku. Moralna teologija oca Heriberta Jonea, prilagođena zakonima i običajima Sjedinjenih Država, sažimala je tadašnju praksu: potpuni nemrs držao se petkom, na Čistu srijedu te uoči Bezgrešnoga začeća i Božića; djelomični nemrs na srijede i subote kvatri te uoči Duhova; a dani posta uključivali su korizmene radne dane, kvatre i bdjenje uoči Duhova.[6]

To znači da su se kvatre u razdoblju Misala iz 1962. još uvijek smatrale danima posta, ali je starija jednostavnost i strogost discipline već bila ublažena. Vjernicima se još uvijek govorilo da su ti dani važni, ali način na koji se od njih tražilo da ih obdržavaju već je bio oslabljen.

Reforma iz 1955. i gubitak konteksta

Reforma Velikoga tjedna iz 1955. nije izravno ukinula kvatre, ali je izmijenila jedan od liturgijskih konteksta koji je s njima bio najtješnje povezan: bdjenje uoči Duhova.

U starijem rimskom obredu bdjenje uoči Duhova bilo je vrlo slično Velikoj suboti. Sadržavalo je krsne elemente i pripravljalo vjernike za silazak Duha Svetoga. Nakon Duhova slijedile su kvatre unutar Duhovske osmine, tvoreći bogat i slojevit slijed: Crkva je primila Duha Svetoga, slavila osminu njegova dolaska, a zatim postila i molila za posvećenje novoga godišnjeg doba i za one koji će biti zaređeni.

Reforma iz 1955. godine drastično je skratila drevno bdjenje uoči Duhova, uklonivši obrede koji su ga činili jednim od velikih krsnih bdjenja liturgijske godine. Kvatre nakon Duhova ostale su, ali su liturgijska vrata koja su vodila prema tom tjednu bila sužena. Struktura je preživjela, ali je njezina okolna arhitektura bila oslabljena.

To je obrazac koji se ponavlja u reformama sredine 20. stoljeća. Neka praksa možda nije bila izravno ukinuta, ali je njezin kontekst toliko izmijenjen da je njezino značenje postalo manje vidljivo. Kvatre nakon Duhova još su postojale u Misalu iz 1962., ali su stajale u liturgijskom svijetu koji je već bio promijenjen smanjenjem bdjenja uoči Duhova. Kasnije će, ukidanjem Duhovske osmine nakon Sabora, još veći dio toga konteksta nestati.

Promjena računanja 1960. godine

Najkonkretnija razlika između kalendara prije 1955. i liturgijskih knjiga iz 1962. odnosi se na računanje rujanskih kvatri.

Prema starijem računanju, jesenske su kvatre bile povezane s blagdanom Uzvišenja svetoga Križa 14. rujna. Zato stara mnemotehnička formula govori „Crucy“: rujanske kvatre slijede nakon Križa. U reviziji iz 1960. način računanja je izmijenjen tako da rujanske kvatre padaju nakon treće nedjelje u rujnu prema novoj metodi računanja nedjelja u mjesecu.

Razlika se čini tehničkom, ali ima praktične posljedice. Prije 1960. „prva nedjelja“ rujna u liturgijskim se knjigama računala kao nedjelja najbliža 1. rujnu, čak i ako je ta nedjelja padala krajem kolovoza. Nakon revizije iz 1960. prva nedjelja rujna uvijek je bila prva nedjelja koja se stvarno nalazi unutar kalendarskoga mjeseca.[7]

To znači da u pojedinim godinama katolici koji slijede kalendar prije 1955. i oni koji slijede liturgijske knjige iz 1962. slave rujanske kvatre na različite datume.

Primjerice, kada 31. kolovoza pada u nedjelju, starije računanje taj dan može smatrati prvom nedjeljom rujna. Treća nedjelja rujna tada je 14. rujna, a kvatre padaju 17., 19. i 20. rujna. Prema računanju iz 1962., međutim, prva nedjelja rujna bila bi 7. rujna, treća nedjelja 21. rujna, a kvatre bi pale 24., 26. i 27. rujna.

Ta promjena nije samo kalendarska zanimljivost. Ona otkriva promjenu u načinu na koji se pristupalo liturgijskom vremenu. Stariji je sustav bio povezan sa strukturom Časoslova i s naslijeđenim liturgijskim računanjem. Novi je sustav kalendar uredio prema jednostavnijoj logici građanskoga mjeseca. Kao i kod drugih reformi toga razdoblja, naslijeđeno liturgijsko vrijeme bilo je pojednostavljeno i standardizirano, ali je pritom nešto od njegove starije unutarnje logike izgubljeno.

Kasnija pomutnja

Ta promjena i danas izaziva pomutnju. Tradicionalni katolici mogu govoriti o „rujanskim kvatrama“, a pritom misliti na različite datume, ovisno o tome slijede li kalendar prije 1955. ili liturgijske knjige iz 1962. Ista je pobožnost sačuvana u oba sustava, ali se više ne održava uvijek u isto vrijeme.

Pomutnju dodatno povećava činjenica da većina katolika danas uopće ne poznaje kvatre. U kalendaru nakon Sabora „Četiri vremena“ spominju se samo u znatno smanjenom i prilagodljivom obliku. Misal iz 1970. govori o danima u kojima Crkva moli za različite ljudske potrebe, osobito za plodove zemlje i ljudski rad, ali njihovo uređenje prepušta biskupskim konferencijama. U praksi je to značilo da je jedna od najstarijih redovitih pobožnosti Rimskoga obreda postala neobvezna, lokalizirana i široko zaboravljena.

Apostolska konstitucija pape Pavla VI. Paenitemini iz 1966. dovršila je praktični slom starije discipline uklanjanjem opće obveze posta na kvatre. Kasniji Zakonik kanonskoga prava iz 1983. sačuvao je Čistu srijedu i Veliki petak kao opće dane posta u Latinskoj Crkvi, ali ne i kvatre. Ono što je nekoć bilo tromjesečni ritam pokore za cijelu Rimsku Crkvu postalo je, za većinu katolika, nevidljivo.

Kvatre su tako prošle kroz tri stupnja propadanja: najprije slabljenje discipline posta i nemrsa prije Sabora; zatim promjenu njihova računanja u rujnu 1960.; i naposljetku, nakon Sabora, uklanjanje obveznoga pokorničkog obdržavanja. Rezultat nije bilo jedno dramatično ukidanje, nego postupno rasplitanje.

Što je izgubljeno?

Gubitak kvatri nije samo gubitak dvanaest dana posta. To je gubitak jednog katoličkog načina posvećivanja prirode i rada.

Tradicionalni rimski obred nije smatrao godišnja doba duhovno neutralnima. Obilježavao ih je postom. Učio je vjernike zahvaljivati Bogu za žetvu, moliti njegov blagoslov za buduće usjeve, umjereno koristiti stvorena dobra, pomagati siromašnima i moliti za svećenike. Prirodna godina bila je uključena u crkvenu godinu.

To je bilo važno jer katolicizam nije bestjelesna religija. Pšenica, vino, ulje, voda, vosak, vatra, sol, pepeo, palme i ljudski rad ulaze u bogoslužje Crkve. Kvatre su podsjećale katolike da je stvoreni svijet usmjeren prema žrtvi i posvećenju. Ista zemlja koja hrani čovjeka daje i tvar za sakramente i blagoslovine.

Kvatre su također učile da rad treba biti posvećen. Poljoprivrednik, obrtnik, roditelj, učenik, trgovac i svećenik – svi rade pod Božjom providnošću. Posteći na prijelazu godišnjih doba, katolici su priznavali da njihov rad ovisi o milosti. Nisu samo radili, a zatim sami sebi pripisivali zaslugu za rezultat. Postili su, molili i vraćali plodove svoga rada Bogu.

Naposljetku, kvatre su vjernicima neprestano pred oči stavljale potrebu za svetim svećenicima. Budući da su se ređenja tradicionalno povezivala sa subotama kvatri, cijela je Crkva bila uključena u molitvu i pokoru za svećeništvo. U vremenu u kojem su duhovna zvanja i ustrajnost svećenika trajna briga, ovaj je vid kvatri osobito vrijedan ponovnog otkrivanja.

Obnova duha kvatri

Čak i ondje gdje kvatre više nisu obvezne, katolici ih mogu i danas dragovoljno obdržavati. Tradicionalna je praksa jednostavna: postiti i obdržavati nemrs prema vlastitim mogućnostima, sudjelovati na misi ako je moguće, moliti za svećenike i duhovna zvanja, zahvaljivati za plodove zemlje te moliti Božji blagoslov za godišnje doba koje dolazi.

Takva je obnova osobito prikladna za katolike koji su vezani uz rimski obred prije 1955. godine. Obdržavati kvatre prema njihovim starijim datumima i u njihovu duhu znači ponovno otkriti jedan od velikih ritmova rimskoga katoličkog života. To je također način odupiranja suvremenoj sklonosti da se prirodu promatra samo kao sirovinu, a rad kao puku produktivnost.

Kvatre uče da zemlja pripada Gospodinu. Uče da godišnja doba pripadaju Kristu. Uče da post posvećuje rad i da se molitva Crkve proteže na polja, radionicu, dom, sjemenište i oltar.

Zaključak

Kvatre su u vanjskom obliku preživjele reforme iz 1955. i 1960. godine, ali ne bez posljedica. Njihova je pokornička disciplina oslabljena, računanje rujanskih kvatri izmijenjeno, a nakon Sabora njihovo je obvezno obdržavanje gotovo nestalo. Kao posljedica toga, jedna od najstarijih sezonskih struktura Rimskoga obreda postala je nejasna i zaboravljena.

To je važno jer kvatre nikada nisu bile samo neobvezni činovi privatne pobožnosti. Bile su dio javnog posvećenja vremena koje vrši Crkva. Posvećivale su godišnja doba, disciplinirale tijelo, zahvaljivale za stvorenje, pomagale siromašnima i pripravljale za ređenja.

Gubeći kvatre, katolici su izgubili više od dana posta. Izgubili smo ritam kojim su priroda i ljudski rad bili stavljani pod Križ. A njihovim ponovnim otkrivanjem, čak i dragovoljnim, počinjemo ponovno otkrivati nešto od starijega rimskog osjećaja da sve vrijeme, sav rad, sve žetve i sva duhovna zvanja pripadaju Bogu.

Bilješke

[1] Angelus Press 1962 Roman Catholic Daily Missal.

[2] Zakonik kanonskoga prava iz 1917., kan. 1006.

[3] Catholic Encyclopedia, natuknica o kvatrama (Ember Days).

[4] Dom Prosper Guéranger, The Liturgical Year.

[5] Odluka Svete kongregacije Koncila iz 1949. godine, prema tadašnjoj disciplini u Sjedinjenim Američkim Državama.

[6] Heribert Jone, Moral Theology, prilagođeno zakonima i običajima Sjedinjenih Američkih Država.

[7] Razlika u računanju nedjelja prema reviziji liturgijskoga kalendara iz 1960. godine.

Izvor