Naslovnica Crkva Liturgijska godina s dom Guérangerom 18. rujna – Sveti Josip Kupertinski, ispovjednik

Liturgijska godina s dom Guérangerom 18. rujna – Sveti Josip Kupertinski, ispovjednik

Napomena: Tekst je preuzet iz djela Liturgijska godina doma Prospera Guérangera, O.S.B., te je preveden i jezično prilagođen hrvatskom jeziku. U projektu slijedimo tradicionalni rimski liturgijski kalendar prema kojem je Guéranger oblikovao svoje djelo.

Sveti Josip Kupertinski

Dok je u Francuskoj sve snažniji duh jansenizma udaljavao Boga iz srdaca ljudi, jedan ponizni sin svetoga Franje u južnoj Italiji pokazivao je kako ljubav može prijeći razdaljinu između zemlje i neba.

„A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32), rekao je naš Gospodin. Vrijeme je pokazalo koliko je to univerzalno proroštvo.

Na blagdan svetoga Križa vidjeli smo istinitost tih riječi čak i u području društvenoga i javnoga života. Jednoga ćemo ih dana iskusiti i u vlastitome tijelu, kada budemo „uzeti u oblake ususret Gospodinu u zrak“ (1 Sol 4,17).

Ali Josip Kupertinski iskusio je tu stvarnost i prije uskrsnuća tijela. Brojni svjedoci potvrdili su njegov život neprekidnih mističnih zanosa, tijekom kojih su ga često vidjeli uzdignuta u zrak. A sve se to događalo u vremenu koje ljudi nazivaju „punim svjetlom povijesti“.

Pročitajmo sada životopis koji nam daje sama Crkva.

Od jednostavnosti prema Bogu

Josip je rođen 1603. godine od pobožnih roditelja u Kupertinu, gradu u Salentinskoj zemlji, u biskupiji Nardò.

Od najranijih je dana bio obuzet ljubavlju prema Bogu te je svoje djetinjstvo i mladost proveo u velikoj jednostavnosti i nevinosti.

Bogorodica ga je oslobodila od dugotrajne i teške bolesti koju je podnosio s velikim strpljenjem. Nakon toga Josip se potpuno posvetio djelima pobožnosti i rastu u krepostima.

Ali Bog ga je pozvao na nešto veće.

Želeći se još tješnje sjediniti s Bogom, Josip je odlučio stupiti u serafinski red svetoga Franje. Nakon mnogih kušnja konačno je ostvario svoju želju. Primljen je među franjevce konventualce u samostanu Grotella.

Najprije je bio primljen kao brat laik, jer nije imao dovoljno znanja. No Bog je imao drukčije naume te je Josip poslije primljen među klerike. Nakon što je položio svečane zavjete, zaređen je za svećenika i započeo novi život još savršenijega predanja Bogu.

Život skriven s Kristom

Josip se odrekao zemaljskih navezanosti i svega što je pripadalo ovomu svijetu, gotovo sve do onoga što je potrebno za sam život.

Svoje je tijelo podvrgavao strogim pokorama, a svoj je duh hranio slatkoćom svete molitve i dubokoga razmatranja.

Tako je ljubav prema Bogu, koja je od njegova djetinjstva bila izlivena u njegovu srcu, iz dana u dan sve snažnije sjala.

Njegova goruća ljubav osobito se očitovala u mističnim zanosima koji su njegovu dušu uzdizali prema Bogu.

Pa ipak, ovdje se pojavljuje nešto još čudesnije.

Koliko god bio uronjen u Boga, poslušnost bi ga odmah vratila njegovim svakodnevnim dužnostima i svijesti o svijetu oko njega.

Josip je bio izvanredno revnan u poslušnosti. Govorio je da ga ona vodi poput slijepca koji se potpuno prepušta onomu koji ga vodi. Radije bi, rekao je, umro nego neposlušnošću uvrijedio Boga.

Tu se nalazi jedna od najvažnijih pouka njegova života.

Bog ne traži od čovjeka samo izvanredne milosti. Mnogo mu je važnije srce koje je spremno poslušati.

Svetac kojega je vodila poslušnost

Josip je tako nasljedovao siromaštvo svetoga Franje da je na samrtnoj postelji mogao svome poglavaru iskreno reći kako nema ništa što bi prema običaju mogao ostaviti iza sebe.

Bio je mrtav svijetu i sebi te je u vlastitome tijelu pokazivao život Isusa Krista.

Njegova čistoća bila je osobito velika. Dugo je bio izložen snažnim kušnjama, ali je, uz pomoć Božje milosti, sačuvao neokaljanu čistoću.

U tome mu je osobito pomagala Presveta Djevica Marija.

Josip ju je nazivao svojom Majkom i častio je s nježnošću najodanijega sina. Želio je da je i drugi ljube i štuju, jer je vjerovao da će po njezinu zagovoru primiti velike milosti.

Njegova ljubav prema Mariji nije bila samo pobožni osjećaj. Iz nje je izrastala ljubav prema bližnjemu.

Ljubav prema siromašnima i onima koji trpe

Josip je gorio revnošću za spasenje duša.

Njegova je ljubav obuhvaćala siromašne, bolesne i sve koji su trpjeli. Tješio ih je koliko je god mogao.

Ali nije ljubio samo one koji su mu uzvraćali ljubav.

Nije isključivao ni one koji su ga vrijeđali, ponižavali i nanosili mu nepravdu.

Sve je to podnosio s istim strpljenjem, blagošću i vedrinom lica.

Čak je i onda kada je morao često mijenjati mjesto boravka, prema naredbi svojih poglavara ili crkvenih vlasti, ostajao miran i poslušan.

To je možda i najljepši ključ za razumijevanje njegovih nadnaravnih darova.

Izvanredne milosti nisu bile središte njegova života. Središte je bila ljubav prema Bogu koja se očitovala u poniznosti, poslušnosti, čistoći, strpljenju i ljubavi prema bližnjemu.

Što je svetac mislio o svojim darovima?

Ljudi i knezovi divili su se njegovoj svetosti i neobičnim darovima koje mu je Bog udijelio.

Ali Josip je bio toliko ponizan da je sebe smatrao velikim grešnikom.

Čak je molio Boga da mu oduzme te izvanredne darove.

A od ljudi je tražio da nakon njegove smrti njegovo tijelo polože na mjesto gdje bi njegov spomen mogao potpuno nestati.

No Bog, koji uzvisuje ponizne, proslavio je svoga slugu.

Josipu je darovao mudrost, proroštvo, sposobnost prodiranja u ljudska srca, dar ozdravljanja i druge milosti.

Njegova je smrt bila dragocjena, a njegov grob proslavljen.

Umro je u Osimu, u Picenumu, u šezdeset i prvoj godini života, na mjestu i u vrijeme koje je sam prethodno navijestio.

Nakon smrti bio je poznat po mnogim čudesima. Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim, a Klement XIII. svetim. Klement XIV., koji je također pripadao njegovu redu, proširio je njegov časoslov i misu na cijelu Crkvu.

Što nam govori sveti Josip Kupertinski?

Guéranger nas ovdje vodi prema jednoj vrlo važnoj istini:

svetost se ne mjeri neobičnim pojavama.

Čovjek može imati velike darove, duboka iskustva molitve ili čak mistične milosti, ali ništa od toga samo po sebi nije dokaz svetosti.

Pravi dokaz nalazi se u plodovima.

Kod Josipa su to bili:

  • poslušnost,
  • poniznost,
  • strpljivost,
  • čistoća,
  • siromaštvo duha,
  • ljubav prema Mariji,
  • ljubav prema siromašnima i bolesnima,
  • podnošenje nepravde bez mržnje,
  • revnost za spasenje duša.

Zato Guéranger kaže da su upravo njegove kreposti bile čudesnije od njegovih zanosa.

Crkva može biti oprezna prema nadnaravnim pojavama. Ali poniznost, poslušnost i ljubav teško je odglumiti.

„Samo ponizna čovjeka ne može oponašati“

Guéranger završava svoje razmatranje snažnom mišlju.

Dok zahvaljujemo Bogu za čudesne darove koje je udijelio svetom Josipu, moramo priznati da su njegove kreposti bile još čudesnije.

Jer da nije bilo tih kreposti, njegove bi mistične pojave mogle izazvati sumnju.

Ali njegova poslušnost, strpljivost i ljubav rasle su upravo onda kada je bio kušan.

I tu Guéranger izgovara jednu od najupečatljivijih rečenica svoga razmatranja:

„Sotona može podići Šimuna Maga u zrak; ne može učiniti ponizna čovjeka.“

To je snažna poruka za svakoga kršćanina.

Nije najvažnije koliko ćemo biti „visoko“ u svojim duhovnim iskustvima.

Važnije je koliko smo duboko ukorijenjeni u Kristu.

Nije najvažnije da nas drugi vide.

Važno je da nas Bog vidi.

Nije najvažnije imati izvanredne darove.

Najvažnije je imati srce koje zna reći:

„Gospodine, vodi me. Ja ću poslušati.“

Život skriven s Kristom

Sveti Josip Kupertinski bio je poznat po tome što je, prema svjedočanstvima, tijekom svojih mističnih zanosa bio uzdizan u zrak.

Ali Guéranger nas poziva da gledamo dublje.

Pravo „uzdignuće“ svetoga Josipa nije bilo ono tjelesno.

Pravo uzdignuće bilo je uzdignuće duše prema Bogu.

Zato završava riječima svetoga Pavla:

„Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu.“
(Kol 3,3)

To je možda najljepši opis svetosti.

Svetac ne mora biti velik u očima svijeta.

Njegov život može biti skriven.

Može izgledati malen, jednostavan, čak nevažan.

Ali ako je skriven s Kristom u Bogu, tada je već dosegnuo ono prema čemu cijeli ljudski život treba težiti.

✦ Duhovna misao za danas

Ne moramo biti uzdignuti u zrak da bismo se približili Bogu.

Ponekad nas Bogu najviše približava ono što izgleda sasvim obično:

prihvatiti svoju dužnost,
poslušati,
prešutjeti uvredu,
strpljivo podnijeti teškoću,
pomoći bolesnome,
utješiti tužnoga,
pomoliti se kada nam se ne moli,
učiniti dobro djelo koje nitko neće vidjeti.

Sveti Josip Kupertinski pokazuje nam da se put prema nebu ne sastoji od traženja izvanrednih iskustava.

Put prema nebu sastoji se od vjernosti u malome.

A kada je čovjek doista sjedinjen s Kristom, tada njegov život, kako kaže sveti Pavao, postaje skriven u Bogu.

Molitva svetomu Josipu Kupertinskom

Sveti Josipe Kupertinski,
ponizni franjevački svećeniče i ljubljeni Božji slugo,

izmoli nam od Gospodina
srce koje neće tražiti vlastitu slavu,
nego samo njegovu.

Nauči nas poslušnosti
koja ne pita uvijek zašto,
nego s povjerenjem prihvaća Božju volju.

Nauči nas poniznosti
koja se ne boji biti mala.

Nauči nas strpljivosti
kada nas drugi ne razumiju.

Nauči nas ljubavi prema Presvetoj Djevici Mariji
i povjerenju u njezin majčinski zagovor.

Moli za sve koji teško uče,
za one koji se osjećaju nesposobnima,
odbačenima ili neshvaćenima.

Moli za učenike pred ispitima,
za one koji se boje neuspjeha
i za sve koji nose teret vlastitih slabosti.

Izmoli nam da ne tražimo izvanredne znakove,
nego da vjerno živimo ono što nam je Bog danas povjerio.

I kada jednom napustimo sve zemaljsko,
izmoli nam milost da naš život bude
skriven s Kristom u Bogu.

Amen.

✦ SUTRA U „LITURGIJSKOJ GODINI“

  1. rujna – Sveti Januarije, biskup i mučenik, i njegovi drugovi

Nakon svetoga Josipa Kupertinskoga liturgijski nas kalendar vodi prema svetom Januariju, biskupu i mučeniku, te njegovim drugovima koji su za Krista položili svoj život.

U sljedećem razmatranju vidjet ćemo kako se Guéranger zaustavlja pred svjedočanstvom mučenika i pred otajstvom krvi prolivenе za Krista.