17. rujna – Svete stigme svetoga Franje
Napomena: Tekstovi iz ove serije temelje se na djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) Doma Prospera Guérangera i prate liturgijski kalendar tradicionalnoga rimskog obreda. Pojedini liturgijski dani i blagdani stoga se mogu razlikovati od kalendara koji se danas primjenjuje u rimskom obredu.
Veliki Patrijarh iz Asiza uskoro će se još jednom pojaviti u svetoj Liturgiji i mi ćemo slaviti Boga zbog čudesnih djela koja je njegova milost učinila u njemu. Današnji blagdan, premda je osobna slava svetoga Franje, ima još veće značenje u svom mističnom smislu.
Čovjek-Bog i dalje živi u Crkvi neprestanim ponavljanjem svojih otajstava u ovoj svojoj Zaručnici, čineći je vjernom slikom samoga sebe.
U trinaestom stoljeću, dok se ljubav mnogih ohladila, kako kaže Zborna molitva ovoga blagdana, božanski je oganj s još većim žarom gorio u srcima nekolicine izabranih. Bilo je to vrijeme Muke Crkve; započinjalo je dugo razdoblje društvenih otpadništava, sa svim njihovim nijekanjima, izdajama i porugama, koje će naposljetku dovesti do progona kojemu svjedočimo.
Križ je već bio uzdignut pred očima svijeta. Sada je Zaručnica trebala biti pribijena na isti križ zajedno sa svojim božanskim Zaručnikom, nakon što je s njime stajala u pretoriju, izložena uvredama i udarcima mnoštva.
Sveti Franjo – slika Raspetoga
Poput umjetnika koji bira dragocjeni mramor, Duh Sveti izabrao je tijelo Asiškoga Serafa kao sredstvo kojim će izraziti svoju božansku zamisao.
Po njemu je svijetu pokazao poseban smjer koji je namjeravao dati svetosti duša. Nebu je ponudio prvi potpuni uzor novoga djela koje je pripravljao: savršeno sjedinjenje, upravo na križu, otajstvenoga Tijela s njegovom božanskom Glavom.
Franjo je bio prvi koji je izabran za tu čast. Ali nakon njega trebali su slijediti i drugi; i od tada će se, tu i tamo po cijelome svijetu, u Crkvi pojavljivati svete rane našega Gospodina.
U tom svjetlu čitajmo divnu povijest toga događaja koju je Serafski naučitelj, sveti Bonaventura, sastavio u čast svome svetom ocu Franji.
Na gori Alverni
Dvije godine prije svoje smrti, Franjo se povukao na samotnu goru Alvernu. Ondje je, u čast svetoga arkanđela Mihaela, započeo četrdesetodnevni post. Obuzet neobičnom slatkoćom nebeskoga razmatranja, sve je snažnije osjećao želju za nebeskim stvarima.
Dok ga je žar serafskih želja uzdizao prema Bogu i dok se njegova duša, puna suosjećanja, sve više preobražavala u Onoga koji je iz neizmjerne ljubavi prema ljudima htio biti raspet, jednoga jutra, otprilike u vrijeme blagdana Uzvišenja svetoga Križa, Franjo je molio na padini gore.
Tada je ugledao lik serafa sa šest krila, sjajnih i ognjenih, kako silazi s neba.
Seraf mu se približio brzim letom i Franjo je vidio da nije samo krilat nego i raspet: imao je ruke i noge ispružene i pričvršćene na križ. Krila su mu bila na čudesan način raspoređena: dva su se uzdizala iznad glave, dva su bila raširena za let, a preostala dva obavijala su cijelo tijelo.
Franjo je tada iznutra shvatio ono što mu je Bog pokazivao izvana: premda patnja tijela nije spojiva s besmrtnošću serafskoga duha, ova mu je vizija bila dana kako bi spoznao da će se, kao Kristov prijatelj, morati preobraziti u živu sliku Krista raspetoga — ne mučeništvom tijela, nego ognjem ljubavi u svojoj duši.
Nakon što je viđenje nestalo poslije tajanstvenoga i prisnog razgovora, Franjina se duša iznutra rasplamsala serafskim žarom, a njegovo je tijelo izvana postalo slično Raspetomu.
Kao da je nakon topline ognja uslijedio pečat koji je ostavio njegov lik.
Odmah su se na njegovim rukama i nogama počeli pojavljivati znakovi čavala. Glave čavala vidjele su se s unutarnje strane njegovih ruku i na gornjoj strani njegovih stopala, dok su vrhovi stršili na suprotnoj strani.
Na njegovu desnom boku pojavila se i crvena rana, kao da je proboden kopljem; iz nje je često tekla sveta krv i natapala njegovu tuniku i donje rublje.
Slika Krista u živome tijelu
Tako je Franjo postao novi čovjek, obilježen novim i zadivljujućim čudom.
Primio je povlasticu kakva u prethodnim stoljećima nije bila dana nijednome čovjeku: bio je urešen svetim Kristovim ranama.
Silazeći s gore, nosio je sa sobom sliku Raspetoga — ne sliku koju je ljudska ruka načinila na kamenu ili drvu, nego sliku koju je prst živoga Boga urezao u njegovo tijelo.
Serafski je čovjek dobro znao da je dobro čuvati kraljevu tajnu. Zato je, kao onaj koji je bio uveden u kraljevo otajstvo, nastojao koliko god je mogao sakriti svete znakove.
Ali Bogu je vlastito objavljivati velika djela koja je sam učinio.
Onaj koji je te znakove tajno utisnuo u Franjino tijelo počeo je po njima javno činiti čudesa, tako da je skrivena i čudesna snaga stigmi postala vidljiva po znakovima koje je Bog po njima pokazivao.
Ovaj je čudesni događaj, tako dobro posvjedočen i tako visoko počašćen u papinskim poveljama, papa Benedikt XI. odredio slaviti svake godine.
Kasnije je papa Pavao V. proširio blagdan na cijelu Crkvu, želeći da se srca vjernika zapale ljubavlju prema Kristu raspetomu.
„Hvalit ću se samo križem Gospodina našega“
Kristov stjegonošo i stjegonošo njegove Crkve, željeli bismo zajedno s Apostolom i s tobom ne slaviti ništa osim Križa Gospodina našega Isusa Krista.
Željeli bismo u svojim dušama nositi svete stigme koje su krasile tvoje sveto tijelo.
Onome čija je jedina želja uzvratiti ljubav za ljubav, svaka je patnja dobitak, a progonstvo nema straha. Jer učinak progona i patnji jest da se on, zajedno sa svojom majkom Crkvom, suobličuje Kristu koji je bio progonjen, bičevan i raspet.
Zato se svim srcem molimo zajedno s Crkvom:
Gospodine Isuse Kriste, koji si, kad se svijet hladio, obnovio svete znakove svoje Muke na tijelu blaženoga Franje, da zapališ naša srca ognjem svoje ljubavi, milostivo udijeli da po njegovim zaslugama i molitvama uvijek nosimo križ i donosimo plodove dostojne pokore. Ti koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
