Nedavno sam, istražujući članak o Augustu Del Noceu, naišao na jedan citirani odlomak Étiennea Gilsona koji me potaknuo na razmišljanje za koje vjerujem da bi moglo zanimati i druge. Taj je citat prethodio Del Noceovoj tvrdnji da je međunarodni katolički pokret poznat kao Kršćanska demokracija imao svoje korijene u enciklici Lava XIII. Aeterni Patris, ali da je stotinu godina poslije spoznaja o tom izvoru postala iznimno rijetka.
Njegova šira tvrdnja bila je da je podrijetlo onoga što danas uobičajeno nazivamo Katoličkim socijalnim naukom zapravo u poznatoj Leonovoj enciklici o filozofiji, koja se sama po sebi nije izravno bavila društvenim poretkom.¹ Još konkretnije, pozivajući se na Gilsona, istaknuo je važnost promatranja znamenite enciklike Rerum Novarum u kontekstu devet enciklika koje je sam Lav XIII. naveo prigodom dvadeset i pete obljetnice svojega pontifikata u enciklici Vigesimo Quinto Anno.² Gilson smatra da se tih devet enciklika može nazvati „Corpus Leoninum“ kršćanske filozofije.³ Na početku enciklike Aeterni Patris Gilson naglašava:
Duboka misao Lava XIII. naviještena je na početku enciklike i ona je društvena misao, budući da se poredak svih društava temelji na spoznaji istine koju prihvaćaju oni koji upravljaju političkim tijelom. Kršćanska je religija… jedina sposobna naučavati istinu i ništa drugo osim istine. Ipak, ne treba zanemariti naravna sredstva koja je božanska mudrost predvidjela kako bi olakšala djelo vjere. Glavno je među njima ispravna uporaba filozofije. Jer Bog nije uzalud postavio svjetlo razuma u ljudski um; i nadnaravno svjetlo vjere nije dano da ugasi ili umanji moć razuma, nego je, naprotiv, upotpunjuje i, dodajući joj snagu, čini sposobnom za veće stvari.⁴
Kako Gilson kaže, „problem o kojem je riječ u Aeterni Patris jest vrijeme društvenih nemira izazvanih intelektualnom pomutnjom, a koje treba riješiti pozivanjem na ljudsko znanje kako bi se narodi vratili na put spasenja. Bez obzira na to što netko mislio o pojmu ‘kršćanske filozofije’… ona bi trebala označavati apostolsku uporabu filozofije shvaćene kao pomoćnice u djelu otkupljenja.“⁵
Drugim riječima, društveni nered ukorijenjen je u lošim idejama, koje se u konačnici vraćaju na pogreške u filozofiji. Crkva je tu da ispravi filozofske pogreške ponovnim izlaganjem istinitih filozofskih načela. To se događa samo kada je predložena filozofija sama po sebi praeambulum fidei – uvod, odnosno priprava za vjeru.⁶
Potreba za filozofijom i ispravnim kontekstom
Nestanak svijesti o tome da postoji konačno i mjerodavno tijelo mišljenja koje možemo nazvati „Katoličkim socijalnim naukom“, njegovo raspadanje na „liberalne“ i „konzervativne“ tabore koji slijepo slijede mišljenje vladajućih političkih ideologija, najtješnje je povezano s gubitkom bilo kakve konačne filozofije čiji je on dio. S tim gubitkom nestala je i svijest o potpuno organskoj naravi te misli kao jedinstvene cjeline.
Štetu su dodatno povećali prodor suvremenih „analitičkih“ i „znanstvenih“ trendova koji su poticali razgradnju jedinstva mišljenja. Društvenu je stvarnost trebalo razlomiti na dijelove koji će se proučavati zasebno. S vremenom se ti dijelovi počinju shvaćati izolirano jedni od drugih, pa možemo čitati „katoličke“ rasprave o „slobodi“, „vlasti“, „državi“, „pravima“, „demokraciji“, vlasništvu, ali često tako izolirane da na kraju dolaze u napetost jedna s drugom, upravo kao što je to slučaj u sekularnom mišljenju.
Istodobno, desetljeća sekularnog mišljenja snažno su utjecala na politički svijet, do te mjere da je katoličkim političarima postalo lako selektivno se pozivati na Katolički socijalni nauk. Postalo je još jednostavnije jednostavno izostaviti riječ „katolički“ i tvrditi da je cilj socijalnog nauka uskladiti katolike s tendencijama „suvremene demokracije“ kako bi se osigurali najbolji uvjeti za uživanje vremenitih dobara.
To je nužno dovelo do sve veće sklonosti proglašavanju „neutralnosti“ u odnosu na religijsku, kulturnu i moralnu sferu – neutralnosti koja uvijek ide u korist sekularnih tumačenja. U konačnici, svaki osjećaj da je Katolički socijalni nauk religijski nauk potpuno se gubi, a Katolički socijalni nauk postaje samo metafora za „društveni napredak“, koji je uglavnom neodređen, ali ga uvijek tumači progresivno stajalište.
U posljednjoj fazi njegova raspadanja, Katolički socijalni nauk postaje dijelom ideologije „postkršćanskog“ doba.⁷
Ono što ovdje treba posebno naglasiti jest da je to propadanje nužan put kojim Katolički socijalni nauk mora krenuti kada se prekine njegova povezanost s konačnom filozofijom. Oni koji u Katoličkoj socijalnoj misli traže predah od političkog i društvenog ludila nalik su „konzervativcima“ koji su godinama spas Sjedinjenih Država tražili u Ustavu.
Ono što obje strane ne prepoznaju jest da se pozivanje na Katolički socijalni nauk ili na Ustav temelji na pretpostavci da svi na isti način razumiju riječi koje se u njima nalaze. Ali one imaju isto značenje samo onda kada ljudi dijele zajedničku filozofiju koja usmjerava njihovo tumačenje.
Kada toga više nema, nestaju i izvorna značenja, pa dolazimo do toga da „konzervativci“ podupiru čitavu lepezu „transrodnih prava“, a katolici podržavaju istospolni brak. Neće biti obnove Katoličkog socijalnog nauka bez nužnog intelektualnog konteksta u kojem je on nastao.
Intelektualni kontekst
Ovdje je primjereno ponovno razmotriti nužni intelektualni kontekst misli Lava XIII., odnosno ranije spomenuti Corpus Leoninum.
Moramo započeti s Aeterni Patris, gdje je Katolička socijalna misao doista rođena. Da bismo odmah došli do srži stvari: Lav je naturalizam smatrao filozofskim korijenom koji vodi svim društvenim neredima od Francuske revolucije nadalje i odlučno ga osuđuje.
Naturalisti naučavaju da „ljudska narav i ljudski razum u svemu trebaju biti gospodar i vodič… [T]eško mare za dužnosti prema Bogu ili ih izopačuju pogrešnim… mišljenjima. Jer niječu da je Bog išta objavio; ne dopuštaju nijednu vjersku dogmu ni istinu koja se ne može razumjeti ljudskim razumom, niti učitelja kojemu treba vjerovati zbog njegova autoriteta.“⁸
Odavde prelaze na nijekanje bilo kakve uloge Crkve u građanskim pitanjima i proglašavaju svoju privrženost potpunom odvajanju Crkve i države.⁹ Premda pod krinkom vjerske slobode ispovijedaju ravnodušnost prema religiji,¹⁰ prema Crkvi zapravo postupaju s neograničenim prezirom, napadajući same njezine temelje, ograničavajući njezinu slobodu djelovanja kada se ona suprotstavlja njihovim doktrinama, namećući kleru „teške zakone“ i podvrgavajući crkvena dobra „najstrožim uvjetima“.¹¹
Filozofski gledano, nauk „indiferentizma“, koji podupire većinu suvremenog razmišljanja o odnosu Crkve i države, mora se logično primijeniti i na nevjeru i ateizam. Ako postojanje Boga postane pitanje prema kojemu smo ravnodušni, tada moraju pasti i sve istine povezane s Bogom kao krajnjim temeljem – „naime, da je sve stvoreno slobodnom voljom Boga Stvoritelja, da svijetom upravlja Providnost, da duše ne umiru, da će nakon ovoga čovjekova zemaljskog života uslijediti drugi i vječni život“.¹²
Odavde papa Lav primjećuje nužno i odgovarajuće opadanje privatnog i javnog morala.
Jer među istinama koje okružuju postojanje Boga nalazimo vječne i naravne zakone koji upravljaju čovjekom. Bez njih nema čvrstog temelja na kojem bismo mogli odlučiti što je pravedno, a što nepravedno, niti postoji ikakav moralni temelj osim promjenjivih hirova javnog mnijenja određenoga trenutka.¹³ Na kraju dolazimo do nijekanja one najtemeljnije istine o čovjekovu palom stanju – istočnoga grijeha.
Bez te svijesti čovjek brzo odustaje od mukotrpne borbe protiv svoje niže naravi, borbe koju su čak i poganski moralisti prepoznavali kao nužnu u nastojanju za krepošću. Jasno je da će pod takvom filozofijom prevladati društvo moralne razuzdanosti i poroka, koje neprestano teži udobnom životu.¹⁴
Pogreška naturalizma sastoji se u tome što se priroda proglašava konačnim ciljem, a razum vrhovnim sucem ljudskih stvari. Država je vezana naravnim zakonom, ali naravni zakon svoje podrijetlo nalazi u vječnom Božjem zakonu. Samo Bog daje prirodi i njezinu svrhovitost i njezinu razumljivost.
Postoje istine metafizičkog poretka, ali i istine moralnog poretka. Razum shvaćen kao sposobnost koja nije vezana ni naravnim ni vječnim zakonom nikada ne može ostvariti moralno i političko jedinstvo koje je društvu potrebno.
Kada se razum odvoji od tih viših zakona, preostaje samo sila koja može očuvati javno jedinstvo. Štoviše, kako piše Lav, „sila je vrlo slaba kada se ukloni bedem religije, a budući da je sklonija rađanju ropstva nego poslušnosti, u sebi nosi klice sve većih nemira“.¹⁵ Ni razum odvojen od Boga ni sila ne mogu ostvariti društveno jedinstvo.
Lav jasno razlikuje odgovarajuću ulogu naroda u vlasti od temelja građanske vlasti. Naglašava da vlast koja upravlja, ništa manje nego samo društvo, svoj izvor ima u prirodi i stoga joj je Bog Autor. Iz toga slijedi da javna vlast mora dolaziti od Boga, „jer je samo Bog istinski i vrhovni Gospodar svijeta. Sve bez iznimke mora Njemu biti podložno i Njemu služiti, tako da onaj tko ima pravo upravljati, to pravo ima iz jednoga i jedinoga izvora, naime od Boga, vrhovnog Vladara nad svime“.¹⁶
Sloboda i zakon
Upravo u tom kontekstu možemo razumjeti kako treba shvatiti dva središnja pojma političke filozofije: slobodu i zakon.
Lav najprije govori o naravnoj slobodi. To je čovjekova sposobnost izbora pod vodstvom razuma. Čovjek nije određen da djeluje okolnostima ili vlastitim nagonima. U tome otkrivamo čovjekovu duhovnu narav, njegovu besmrtnu dušu, koja nije određena materijalnim silama bilo koje vrste.
Crkva je uvijek odbacivala svaku filozofiju koja naučava determinizam ili fatalizam.¹⁷ Sloboda pripada samo onima koji imaju razum. Ona je svojstvo volje, ali njome mora upravljati razum. Izabrati dobro znači izabrati u skladu s razumom. Izabrati zlo znači izabrati protiv razuma i izgubiti svoju slobodu. Tada počinjemo biti određeni okolnostima ili nagonima.
Stoga je i samoj slobodi potreban zakon koji će čovjeka usmjeriti prema njegovu dobru i tako očuvati njegovu slobodu.¹⁸ Lav naglašava:
Ništa se besmislenije ne može izreći ni zamisliti od tvrdnje da je čovjek, zato što je po naravi slobodan, stoga oslobođen zakona. Kada bi to bilo tako, slijedilo bi da, želimo li postati slobodni, moramo biti lišeni razuma; dok je istina upravo suprotna: zakonu smo podložni upravo zato što smo po svojoj naravi slobodni.¹⁹
Odavde Lav izlaže nauk svetoga Tome o zakonu iz Summa Theologiae. Naravni je zakon dio Božjega vječnog zakona koji možemo razumjeti darom razuma. Naravni je zakon usađen u nas i razum prepoznaje da se određeni moralni zakoni odnose na nas.
To urođeno razumijevanje naravnoga zakona omogućuje nam razlikovati dobro od zla i u skladu s tim usmjeravati svoju slobodnu volju.
Ljudski je zakon ipak potreban jer naravni zakon općenito ne sadrži pojedinosti koje su nam u društvu potrebne za usmjeravanje našega ponašanja. Naravni zakon govori nam da ne bismo smjeli voziti automobile brzinama koje ugrožavaju nas i naše bližnje, ali ljudski je zakon potreban da odredi točno ograničenje brzine i tako općim načelima naravnoga zakona dade prepoznatljive kriterije.
Sveti Toma određuje da taj ljudski zakon uvijek mora biti usmjeren prema zajedničkom dobru svih. Zakoni su, dakle, odredbe razuma usmjerene prema zajedničkom dobru. Vlast postoji radi promicanja zajedničkog dobra.
Zakoni koji to ne čine ili koji krše naravne i vječne zakone zapravo uopće nisu zakoni, kako je slavno rekao Augustin. Vlast postoji samo zato što postoji zajedničko dobro. Zajedničko dobro, sa svoje strane, ovisi o vlasti kako bi se ostvarilo.²⁰
Vlast i suverenost
Postoji određena pomutnja kada je riječ o podrijetlu političke vlasti.
U prvotnom smislu politička vlast dolazi od Boga. Budući da se to često koristilo za opravdavanje pogrešnih teorija poput teorije božanskoga prava kraljeva, bilo je potrebno razviti katoličku teoriju narodnog suvereniteta koja bi očuvala Božju vlast, a istodobno omogućila narodu da sam govori o pitanjima koja se tiču zajedničkog dobra.
Isusovci su imali ključnu ulogu u tom razvoju, osobito Francisco Suárez i Robert Bellarmin. Vrlo ukratko, branili su ideju narodnog suvereniteta protiv teorije božanskoga prava kraljeva. Tvrdili su da je izvorni nositelj političke vlasti koju je Bog dao zapravo čitav narod, koji je slobodan prenijeti tu vlast na politički poredak po vlastitom izboru, ali uvijek pod uvjetom da taj poredak bude podložan vječnim i naravnim zakonima.²¹
To je potpuno suprotno teorijama narodnog suvereniteta koje proizlaze iz francuske revolucionarne tradicije i koje su ukorijenjene u naturalizmu.
Lav navodi da Crkva u svijetu posjeduje i vlast i suverenost, podsjećajući nas na temeljnu istinu koja je pala u zaborav. Ta istina glasi:
Isus Krist dao je apostolima neograničenu vlast u svetim stvarima, zajedno s istinskom i najstvarnijom moći donošenja zakona, kao i dvostrukim pravom suđenja i kažnjavanja koje proizlazi iz te vlasti. U Mateju 28 Isus apostolima predaje svoju punu vlast… Crkvi je Bog povjerio brigu za sve što se odnosi na religiju: da poučava sve narode, širi kršćansku vjeru i slobodno upravlja svim pitanjima koja spadaju u njezinu nadležnost.²²
Štoviše, Crkva je od samih početaka držala da se mora slušati Boga, a ne ljude. Čak i u pitanjima poput sklapanja ugovora, poslovnih odnosa te slanja i primanja poslanika, „vladari i svi kojima je povjerena vlast upravljanja… običavali su postupati s Crkvom kao s vrhovnom i legitimnom vlašću. I doista, svi bi trebali smatrati da nije bez osobitoga rasporeda Božje Providnosti ta vlast Crkve bila opskrbljena građanskom suverenošću kao najsigurnijom zaštitom njezine neovisnosti“.²³
Lav nas podsjeća i na drugu istinu koja je također pala u zaborav: na gotovo nemjerljivo dobro koje je Crkva donijela poboljšanju građanskoga života.
Među ta dobra možemo ukratko ubrojiti povećanu kvalitetu građanskoga vodstva, oblikovanog Evanđeljem, koje je općenito postajalo manje okrutno i manje samovoljno, unatoč iznimkama. Imamo čak i dvojicu svetaca koji su bili kraljevi i koji su u prvi plan donijeli dobrotu, blagost i milosrđe.
Tijekom stoljeća ropstvo je opadalo svugdje gdje je Crkva bila dominantna kulturna sila. Građanska se vlast zbog toga često počela više poštovati. Osjećaj građanstva više je povezivao ljude. Čitava politička filozofija predstavničke vlasti zajedno s pravima prvi je put razvijena u katoličkim zemljama, osobito u Španjolskoj i Engleskoj prije reformacije.
Augustin je smatrao da su koristi kršćanstva za građanski život bile tako velike da je teško zamisliti kako bi one mogle biti veće da je Crkva doista bila ustanovljena isključivo radi toga da ljudi „žive dobro i sretno“.²⁴
Brak i obiteljski život
Nigdje to nije istinitije nego kada razmatramo brak, obiteljski život i ljudsku spolnost.
Brak je naravna ustanova, ali je od početka bio ustanova od Boga. Gotovo je nemoguće izračunati sve dobrobiti koje je Božja objava donijela kako bi uzdigla i oplemenila čitavo ovo područje života.
Lav primjećuje žalosno stanje braka i odnosa između spolova u odsutnosti utjecaja Crkve. Sam je brak često bio oskvrnjen barbarstvima poput mnogobračnosti, razvoda i beskrajnoga niza običaja koji su ponižavali žene i djecu. Muškarci su mogli udovoljavati svojim požudama u javnim kućama, dok su udane žene često bile svedene na puko vlasništvo, pa čak i kupovane i prodavane. Ženama su se proizvoljno izricale kazne, koje su ponekad uključivale i smrtnu kaznu.
Dodao bih da takve prakse i danas postoje u svijetu.²⁵ Kao samo jedan primjer, u Pakistanu se godišnje događa oko tisuću slučajeva u kojima se žene, neke od njih stare svega trinaest godina, otmu iz svojih domova, seksualno zlostavljaju, prisiljavaju na prelazak na islam i potom udaju bez pristanka žene ili njezine obitelji.
Isus Krist osudio je sve to i uzdigao brak na razinu božanskoga sakramenta koji treba biti obilježen najdubljim jedinstvom i trajnošću. Naglasio je jedinstvenu intimnost toga odnosa u kojem dvoje postaju „jedno tijelo“, uzdižući ga u sveti savez koji treba supružnicima i obitelji koja iz njega nastaje prenositi svetost.
Sve su te pogrešne prakse Crkva od početka osuđivala, jer je Isus Krist apostolima povjerio da u cijelosti prenesu novi nauk o tom sakramentu. Naravna je veza uzdignuta na razinu nebeske ljubavi.
U Crkvi se razvila bogata teologija braka, koja se nastavlja razvijati, primjerice, u teologiji tijela Ivana Pavla II. Pod utjecajem Crkve žene su bile čašćene kao supruge i majke, a djeca su s ljubavlju odgajana kako bi ispunila obiteljske i građanske dužnosti.
Povijest pokazuje da je stabilna obitelj utemeljena na kršćanskom braku sam stup civilizacije. Bez ulaženja u beskrajne pojedinosti, svakako se može reći da kulturne prakse koje su u suprotnosti s religijskim normama dovode do golemih negativnih posljedica u gotovo svim društvenim pokazateljima: raspada obitelji, koji je praćen siromaštvom, maloljetničkom delinkvencijom, nesposobnošću prilagodbe odgovornostima odrasloga života, kriminalom itd.
Lav nas također podsjeća da je Bog, a ne država, utemeljitelj te središnje ustanove te da je Isus Krist njezino upravljanje povjerio Crkvi. On piše:
Krist je, dakle, obnovivši brak do takve i tolike izvrsnosti, povjerio i predao svojoj Crkvi svu brigu koja se odnosi na te stvari. [Ta je vlast] božanski dana njoj po volji njezina Utemeljitelja.
Nadalje primjećuje da je od najranijega Jeruzalemskog sabora pa sve do njegova vremena Crkva revno branila sakrament braka i osuđivala svaki nauk koji ga je nastojao potkopati, od gnostika pa sve do marksista njegova vremena.²⁶
Živa povezanost s filozofijom i vjerom
Zaključno, Corpus Leoninum Lava XIII. snažan je podsjetnik da Katolički socijalni nauk, koji je započeo s Rerum Novarum, nikada nije bio zamišljen kao samostalan nauk, nego je uvijek bio organski povezan s filozofijom koja predstavlja pripravu za vjeru, a u konačnici i sa samom vjerom.
Katolički socijalni nauk nikada nije bio zamišljen kao neka vrsta srednje alternative ideologijama svojega vremena, a još manje kao nešto što bi se s njima natjecalo pod njihovim vlastitim uvjetima. Nikada nije bio zamišljen kao način pokretanja političkih razgovora u kojima bi se postojeće stanje religije, kulture i morala u društvu smatralo neupitnom činjenicom koju ne treba propitivati.
Katolički socijalni nauk nikada nije bio zamišljen tako da donese „pravdu i mir“ u kontekstima u kojima se zdrava filozofija i moral sustavno zanemaruju i krše.
Istina je da Katolički socijalni nauk shvaćen na te pogrešne načine nema nikakve stvarne mogućnosti postići mnogo. Društvo koje neće obratiti svoj iskvareni moral osuđeno je na propast. Svako tumačenje Katoličke socijalne misli koje ne naglašava nužnost obraćenja nevjerno je njezinu značenju.
Lav XIII. bio je posve jasan u tim pitanjima, uvijek razumijevajući društveni nauk Crkve u njegovu pravom filozofskom i teološkom kontekstu, bez kojega on postaje besmislen.
Na kraju, u Corpus Leoninum postoje neke značajne razlike u odnosu na današnje vrijeme; spomenut ću samo jednu.
Lav XIII. bio je spremniji otvoreno proglašavati Božju i crkvenu vlast kada je riječ o relevantnim pitanjima. Bojim se da je u Crkvi danas zavladalo jedno štetno nerazumijevanje. Čini se da Crkva danas manje želi pozivati se na vlastiti autoritet, pa čak i na Božji autoritet, u svojim izjavama.
Razumijem da Crkva ne želi biti shvaćena kao da pokušava silom nametnuti rješenja, pa govori da Crkva predlaže, ali ne nameće.
Moj je strah da će se u današnjem kulturnom kontekstu to shvatiti tako da Crkva jednostavno zauzima svoje mjesto među svim drugim interesnim skupinama i iznosi svoje prijedloge, koje vlade i narod mogu potpuno slobodno odbaciti.
Crkva ne može dopustiti takvo tumačenje i istodobno ostati vjerna poslanju koje joj je povjerio Krist. Kada Crkva autoritativno naučava, ona ispunjava poslanje koje joj je Krist dao na jedini način na koji se to poslanje može ispuniti, jer nauk dolazi od Boga i stoga ima autoritet.
Svijet već nekoliko stoljeća pogrešno razumije autoritet jer je izgubio osjećaj za Boga. Poslanje je Crkve upravo poučavati o toj istini.
Bilješke:
1 Augusto Del Noce, The Suicide of the Revolution, ur. i preveo Carlo Lancellotti (Montreal: McGill-Queens University Press), str. 228.
2 Te enciklike su: Aeterni Patris, Libertas Praestantissimum, Arcanum Divinae Sapientiae, Humanum Genus, Diuturnum, Immortale Dei, Quod Apostolici Muneris, Rerum Novarum i Sapientiae Christianae. Citirano prema: Étienne Gilson, The Philosopher and Theology (Providence, RI: Cluny, 2020), str. 189. Riječ je o ponovnom izdanju izvornog izdanja iz 1962., koje je objavio Random House.
3 Gilson zamjera svojim suvremenicima što nisu prepoznali Lava XIII. kao „najvećeg kršćanskog filozofa devetnaestoga stoljeća i jednoga od najvećih svih vremena“. Étienne Gilson, The Philosopher and Theology, str. 188.
4 Papa Lav XIII., Aeterni Patris (1879.), br. 2. Isticanje je moje.
5 Étienne Gilson, The Philosopher and Theology, str. 161. Isticanje je moje.
6 Augusto Del Noce, The Suicide of the Revolution, str. 229.
7 Augusto Del Noce, The Suicide of the Revolution, str. 230.
8 Lav XIII., Humanum Genus, br. 12. Isticanje je moje.
9 Isto, br. 13.
10 Isto, br. 16.
11 Isto, br. 14. Važno je napomenuti da Lavovo razmatranje naturalizma treba promatrati u kontekstu njegova govora o slobodnom zidarstvu, za koje tvrdi da je ukorijenjeno u naturalizmu.
12 Isto, br. 18.
13 Isto, br. 19.
14 Isto, br. 20.
15 Lav XIII., Sapientiae Christianae, br. 3.
16 Lav XIII., Immortale Dei, br. 3.
17 Lav XIII., Libertas, br. 3–4.
18 Isto, br. 6–7.
19 Isto.
20 Lav XIII., Libertas, br. 8–13.
21 Vidi: Francisco Suárez, De legibus, ac Deo legislatore, 1612., u različitim prijevodima.
22 Lav XIII., Immortale Dei, br. 11.
23 Isto, br. 12.
24 Citirano prema: Lav XIII., Arcanum Divinae Sapientiae, br. 4.
25 Lav XIII., Arcanum Divinae Sapientiae, br. 7–8.
26 Lav XIII., Arcanum Divinae Sapientiae, br. 13.
