Istinsko pokajanje je naišlo na istinsku milost, a to pokajanje pravdom dobiva ono što zaslužuje: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“. Tri križa na Kalvariji, obojica lopova su se zatekla tamo zbog svog načina života i oni predstavljaju nas; jer jedan je čovjek spašen, dok je drugi čovjek osuđen, bez kompromisa od čovjeka u sredini koji je bio previše „tvrdoglav“, „uskogrudan“, „nemilosrdan“, „osuđujući“ i „fanatičan“ da siđe s križa.
Krist je došao propovijedati spasenje putem kraljevstva koje nije od ovoga svijeta, ali polažući pravo na ovaj svijet u mjeri u kojoj Njegovo kraljevstvo polaže pravo na naša srca.
Stoga, to nebesko kraljevstvo (o kojem Isus propovijeda) nužno posjeduje vladara (kralja). A time i građanstvo, što znači da postoje uvjeti za članstvo koja je postavio kralj, te postoje zakoni i moralni kodeks ponašanja koji odaju počast tom istom kralju.
Svi na nebu priznaju Krista kao kralja. Za one koji su na nebu je utvrđeno da su bili u stanju milosti nakon smrti. Oni su u prisutnosti Boga, na mjestu bez ikakvih zabluda, grijeha i pokvarenosti.
Ako se Kristovo kraljevstvo prostire od tamo (neba) do ovoga svijeta, to znači da ono što je ovdje dolje mora biti odraz onoga što je na Nebu. Stoga se mora priznati toga Kralja, kakav On uistinu jest (Krist kao istinski Bog i čovjek). Postoje uvjeti za članstvo – vjera, i čin krštenja, s kojom se podređujemo Kristovom namjesniku na zemlji – i moralni kodeks ponašanja kroz koji se spoznaju i napuštaju osobne pogreške i grijesi. Štoviše, naš Gospodin ima (svako) pravo očekivati da se ti uvjeti ispune upravo ovdje na zemlji.
Još jednom, On se susreće i upoznaje s nama tamo gdje se nalazimo i onda očekuje da se nastavimo kretati (prema Njemu).
Njegova rasprava sa Židovima u Evanđelju (usp. Iv 8,36, ali ima još primjera) otkriva ovo očekivanje: „Tko će mi od vas dokazati grijeh?“. On upita, a kada ga optužiše da ima zloduha (da je opsjednut), uzvraća da ne poznaju Boga jer ga ne čuju i neće vjerovati Njegovim djelima. Izravno im je rekao da je on Bog: „prije negoli Abraham posta, Ja jesam“, ponavljajući Ime koje je Bog rekao Mojsiju iz gorućeg grma, „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14).
Ali usprkos svim istinitim dokazima Kristove tvrdnje, On je poljuljao njihov svijet i zahtijevao obraćenje; dok oni žele ostati tamo gdje jesu, pa su ugrabili kamenje i spremili se da ga ubiju. Kako poslije rekoše: „Nećemo da se ovaj zakralji nad nama“ (Lk 19,14).
A u pozadini je Sotona koji mu se ponovno izruguje kako bi zaveo Isusa da siđe s križa… Ako želiš da se svi gladni nahrane, ako želiš da svi bolesnici budu izliječeni, ako želiš da svi razvedeni i ponovno vjenčani prime Tebe (pričest), i sve ostalo što uz to ide, ako želiš pokazati milost, siđi s Križa kako bi mogli „vjerovati“.
Koliko je tek značajan natpis koji je visio na križu „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (razlog raspeća je bilo Kristovo kraljevstvo). Gdje će On vladati?
U konačnici, jedini put je onaj obraćenja, priznavanja grijeha i pogreška, istinskog milosrđa koje nam daje prostora da shvatimo, a zatim se i pokajemo, kako obraćenjem stječemo i osiguravamo pristup u kraljevstvo vječnog života sa svojim Spasiteljem. Nitko tko je dobre volje nije izvan toga.
Promotrite primjer dobrog razbojnika Dizme, koji je na Kalvariji bio prva osoba koja je Krista nazvala kraljem. Sve je izgubljeno i sada, suočen sa stvarnošću vječnog suda, definitivno okreće pogled sa svoga partnera u zločinu na križ našega Spasitelja. „Zar se ne bojiš Boga“, reče drugom lopovu; „…dok mi dakako s pravom; jer primamo pravednu kaznu za svoja djela, a ovaj nije ništa zlo počinio…“. Obranivši Krista u trenutku kada se činilo da je sve gotovo, on će naposljetku primiti svoju nagradu (usp. Lk 23,40-43).
Shvatio je vlastitu krivicu i skrušeno je bio „žedan“ oproštaja. Skrušenost mu je otvorila oči za ono što je Krist već vidio. Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (Mt 5,8).
Krist je upoznao Dizmu tamo gdje se ovaj nalazio i Dizma nije mogao ostati tamo gdje je bio. Gledao je u Krista – koji tada nije imao naličje kakvom vladaru – i vapio da ga se sjeti kada dođe u svoje Kraljevstvo. Takav zahtjev naš Gospodin nije mogao ignorirati.
Ovu Kristovu „slabost“ vidimo kroz cijelo Evanđelju kada god ga je netko priznao onako kako je On želio i kako se velikodušno naš Gospodin utekao zauzvrat. Kao što komentira jedan duhovni pisac: „Uzeti čovjek je došao k Njemu da ga izliječi; dok ga je Isus otpravio izliječenog i u duši i u tijelu. Jadna stvorenje koja su pokorno padala pred noge Njegove; kasnije su postali Njegovi prijatelji. Apostol koji ga je priznao kao pravog Sina Božjega, poslije je postao poglavarom Njegove sveopće Crkve“.
Ni ovdje nije drugačije. Istinsko pokajanje je naišlo na istinsku milost, a to pokajanje pravdom dobiva ono što zaslužuje: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“. Tri križa na Kalvariji, obojica lopova su se zatekla tamo gdje su ih doveli njihovi raniji izbori- i oni predstavljaju nas; jer jedan je čovjek spašen, dok je drugi čovjek osuđen, bez kompromisa od čovjeka u sredini koji je bio previše „tvrdoglav“, „uskogrudan“, „nemilosrdan“, „osuđujući“ i „fanatičan“ da siđe s križa.
U ovo najsvetije doba godine, kada slavimo najveći Misterij naše vjere, pozvani smo i dalje promišljati o nama samima i iskoristiti dane milosti kako bismo priznali u čemu smo možda bili labavi, osrednji i sebični, što bi moglo spriječiti Krista da nas sretne tamo gdje se nalazimo.
Jesmo li često u grešnom stanju?
Ustrajemo li u grešnim odnosima?
Odbijamo li oprostiti?
Molimo li se?
Je li vjera nešto bitno za nas?
Jesmo li odustali od naših brakova?
Zavisi li naša motivacija od ljudskog poštovanja?
Jesmo li prožeti materijalizmom?
Što prije pustimo Krista da nas upozna tamo gdje se nalazimo, to ćemo prije shvatiti da je mjesto na koje moramo ići gore na križu uz kralja.
Jer samo tamo ćemo doživjeti milost koja će nas pozvati u Raj. Korizma je iza nas, a vrijeme Milosti i obraćenja je- sada.
31. ožujka 2021.
