„Celibat otkriva samu bit kršćanskog svećeništva.“
Velečasnog Jerzyja Popieluszka su 19. listopada 1984. komunisti mučili i pretukli do smrti u poljskom ministarstvu unutarnjih poslova. Nakon mjeseci neumoljivog nadzora, psihološkog uznemiravanja, prijetnji i pokušaja ubojstva, Popieluszko je konačno bio otet i ubijen. Njegov osakaćeni leš, koji je bio jedva prepoznatljiv, kasnije je bio izvučen iz ledene vode rijeke Visle. Poput svetog pape Ivana Pavla II., Popieluszko je kao bivši vođa poljske Solidarnosti, bio kriv za neizreciv zločin zagovaranja prava poljskog naroda na rad, stvaranje sindikata, prakticiranje vjere i življenja kao Poljaka. Poznat kao „mučenik istine“ za Popieluszkog je započeta kanonizacija 1997., a blaženim je proglašen 2010. godine.
„Velika je cijena govorenja istine“, kako primjećuje Popieluszko. No, bi li bio spreman platiti tu cijenu da je bio oženjen? Ako bi na taj način podvrgao suprugu i djecu nadzoru, prijetnjama, psihološkom uznemiravanju i nasilju? Pa čak i da je bio voljan, bi li imao pravo to učiniti?
Kako otkrivaju naša mračna vremena, jedna od primarnih blagodati celibata je osnaživanje svećenika da govore istinu bez obzira na posljedice. Kako život na zapadu sve više podsjeća na sovjetski okupiranu Poljsku, trebamo hrabre svećenike da budu pastiri istine koji su spremni položiti živote za svoje stado (usp Iv 11,10). Kako je Popieluszki istaknuo u propovjedi: „Za sjeme istine se mora platiti zahtjevna cijena samopožrtvovnosti“. Celibat to omogućava.
Kardinal Robert Sarah primjećuje da „celibat otkriva samu bit kršćanskog svećeništva“. „Isus Krist nam je pokazao kako se istinski svećenik prinosi kao žrtva…. [Biti svećenik] znači usvojiti žrtvu Križa kao obrazac za čitav život“.
Veliko dobro celibata je uspavalo većinu laika u posljednjih pola stoljeća. Kada je zapadna kultura prihvatila katolicizam, i relativno besplatnu praksu Crkve, obični laik možda i nije vidi praktičnu potrebu za celibatom. Svakako, svećenik je možda bio potreban za nezgodan kućni poziv ili hitan obred bolesničkog pomazanja. No čini se da protestantski pastori zadovoljavaju potrebe svojih stada dok su u braku s djecom. U konačnici, ne zahtijevaju li mnoge profesije, poput medicine i prava, dostupnost dvadeset i četiri sata dnevno, ali dopuštaju brak?
Nadalje, ova blagodat celibata je bila pomračena skandalima seksualnog zlostavljanja i financijskih malverzacija. Prečesto su, kako je pokojni veliki isusovac Paul Mankowski žalosno primijetio, svećenici ocrnili svoj službu u „u potrazi za užitkom“, koja je pružala „socijalni prestiž i visoku reputaciju (čast)“ muškarcima koji su postupali po nemoralnim seksualnim željama ili „koji se nisu bili sposobni suočiti s uobičajeno neugodnim situacijama odraslih“.
U nastavku teksta se nalazi poučni i poznati Chestertonov savjet o reformi. Prije iskorjenjivanja onoga što se čini beskorisnim običajem ili praksom, prvo morate shvatiti za zašto se to koristilo. Čovjeku koji želi ukloniti beskorisnu ogradu postavljenu preko ceste, Chesterton je savjetovao: „Ako ne vidite njezinu upotrebu, sigurno vam neću dopustiti da je uklonite. Otiđite i razmislite. Tek kada se možeš vratiti i reći mi da vidite njezinu korist, mogu Vam dopustiti da je uništite“.
U dobru ili zlu, vidimo korist toga. Kako osnovna načela katoličanstva i zapadne civilizacije postaju „govor mržnje“, vjerni se katolici suočavaju s ostracizmom, nezaposlenošću ili gubitkom slobode. Osjećaju se usamljeno, napušteni od svoje zemlje i, što je još bolnije, od svoje Crkve. Boje se govoriti iz straha za sebe, ali još više iz straha zbog onih koje vole. Spremni bi bili da sami kroče u arenu, ali oprezni su da članove svoje obitelji bace lavovima. Ovim katolicima trebaju svećenici koji će biti pastiri istine.
Ovim se ne misli da bi oženjeni katolici trebali izbjegavati život žrtve. Kako je rekao sveti Franjo Saleški: „Bračno stanje zahtijeva više vrlina i postojanosti nego bilo koje drugo stanje; to je vječna vježba trapljenja“. Vrijeme je blizu i zapravo je već došlo, kada će se roditelji katolici morati suočiti s progonom zbog svoje vjere. Također, majke i očevi moraju biti spremni podvući crtu i patiti. Ali roditelji nisu voljni preuzeti vodstvo, stavljajući svoju djecu na prvu liniju, na nišan. Daleko od toga da bi tako trebalo biti.
Thomas More, a ne Popieluszko, je svetac za katoličke roditelje. Otac četvero biološke djece i, nakon smrti supruge, kćeri svoje druge supruge (ranije je bila udovica), je koristio svaku pravnu vještinu i društveni manevar da spasi svoju glavu i ostane u milosti Henrika VIII., sve dok to više nije mogao. Pred Zakonom o vrhovništvu, Zakonom o nasljeđivanju i traženim poništenjem braka s Katarinom Aragonskom, Thomas More nije bjesnio protiv kralja, već je šutio, podnoseći ostavku na mjesto kancelara u konačnom naporu da ublaži kralja prije nego što je bio pogubljen.
Kako „meki totalitarizam“ ojačava, roditelji širom zemlje sada idu putem Thomasa Morea. Koliko dugo mogu ostati tihi? Gdje moraju povući crtu? Postoje li još uvijek mogućnosti za uzmicanje/ili otpor? Ali svećenik u celibatu ne bi trebao biti toliko oprezan i trebao bi pružiti otpor. Trebao bi se suočiti sa zlom, ohrabriti svoju župu, sukobiti se s kulturom smrti i donijeti svjetlost u mračne kutove društva – bez obzira na posljedice. Baš poput Krista.
Svećeništvo je poziv da se bude Krist drugima, što uključuje i poziv na celibat. Takav poziv je prilika za hrabrost i jakost. Jer smo mi laici zarobljeni iza neprijateljskih linija. Gospodine Isuse, u svojoj ljubavi i milosrđu pošalji pomoć, muškarce koji su spremni zagrliti celibat i svoju Kalvariju.
