Trebam li ikoga podsjećati da se od prvih riječi Svetoga pisma do posljednjih potvrđuju Božja dobrota i njegova djela? Bog nije samo živ, On je Život (usp. Iv 14,6). Bog nije samo dobar, On je dobar u biti (usp. Lk 18,19). Zato „nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla“ (KKC, čl. 309), ne samo zato što si čovjek to pitanje postavlja, nego prije svega zato što Bog jest Bog. Doista, za razliku od Boga, čovjek je podijeljen pred zlom. Od prvobitnog pada, on se okrenuo od božanskog dobra u korist drugih ciljeva. Taj način lutanja, gubljenja pravog dobra u korist prividnog dobra, poput strijele koja promašuje cilj, Sveto pismo naziva grijehom. Grijeh se pripisuje čovjeku zbog njegove krivnje. I svojom krivnjom čovjek se kompromitira zlom.
Razlika između Boga i čovjeka je u tome što Bog nikada ne blagoslivlja zlo, nego uvijek blagoslivlja čovjeka kako bi ga oslobodio od zla (jedna od molbi u molitvi Očenaša, usp. Mt 6, 13), kako bi čovjeku bila oproštena njegova krivnja i prestao se kompromitirati sa zlom, čime neće više biti slomljen svojim grijesima, već otkupljen od njih. Sa svoje strane, tendencija grješnog čovjeka je svakako odbijanje blagoslivljanja zla, ali samo do određene točke, to jest dok njegov kompromis sa zlom ne pobijedi. Kada se to dosegne, on radije „kompromitira ili iskrivljuje mjeru dobra i zla radi opravdanja sebe“, „on svoju slabost čini kriterijem istine o dobru, tako da se može osjećati opravdanim samo njome“.
Ivan Pavao II. predstavio je prispodobu o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14) kao uvijek prisutnu ilustraciju te kušnje: farizej blagoslivlja Boga, ali od Njega traži samo da ga zadrži takvim; dok carinik priznaje svoje grijehe i moli Boga za blagoslov opravdanja. Predočimo si to primjerom termometra. Prvi je dirao termometar, drugi se liječi vjerujući termometru.
Dojam da se petlja moralnim termometrom radi blagoslova neurednih, grješnih čina može se samo učiniti sumnjičavim vjernicima, tj. sensus fidei. Doduše, tu sumnju treba pročistiti od svake projekcije u idealnu moralnost ili moralnu krutost koja vrijedi samo za druge. Ali ostaje činjenica da sensus fidei pogađa bit kada izražava zabrinutost o mogućem blagoslovu grješnih čina. Koji se grešnik ne bi uzrujao kada bi mu autoritativni glas rekao da će, na kraju krajeva, biti praćen u svojoj bijedi – ali također prepušten svojoj bijedi?
otac Emmanuel Perrier, O.P.
