Hans Küng bi uživao u Sinodi Vatikana 2021.-2024. Jer, prije šezdeset godina, upravo je on pokušao izjednačiti pojmove sinode (ili koncila) i Crkve. To je trebalo učiniti Crkvu velikim koncilom koji neprekidno raspravlja.
Ono što najnovija Vatikanska sinoda zagovara jest zakašnjeli pokušaj da se Küngova ideja provede u djelo. Jer, “sinodalnost” bi sada trebala postati trajno stanje, bitno obilježje Crkve. Od sada, Crkva ne bi trebala biti samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva, već i “sinodalna” Crkva. Jer, navodno, “sinodalnost” provodi ono što je Drugi vatikanski koncil naučavao o Crkvi kao misteriju i Narodu Božjem (Završni dokument 2024, Uvod).
Štoviše, prema Završnom dokumentu iz 2024., trebali bi se uspostaviti novi “sinodalni” paneli na svim razinama Crkve (89, 94, 100, 107). Razlika između funkcija donošenja odluka i savjetodavnih funkcija trebala bi se ublažiti (92). Već postojeći odbori trebali bi postati obvezni (104), a njihova važnost i autoritet trebali bi se ojačati (108, 129). Uostalom, sjediti za okruglim stolovima, kako je izjavila Sinoda 2023., “simbol je sinodalne Crkve” (Relatio, 1.3).
Joseph Ratzinger je bio taj koji je, u vremenu prije Drugog vatikanskog koncila, zauzeo stav protiv Küngove teorije u svom predavanju “O teologiji koncila.” On je postavio stvari u ispravan kontekst i proročki ukazao na opasnosti koje su se sada pojavile na Sinodi 2021.-2024.
Küng je tvrdio da je Crkva u cjelini Koncil koji saziva Bog, “božanski sazvani ekumenski koncil.” Koncil kao crkvena skupština je zatim “ljudski sazvani ekumenski koncil” i time predstavlja “božanski sazvani ekumenski koncil.” Iz te tvrdnje Küng je zaključio: Koncil, shvaćen na taj način, mora biti reprezentativan za sve članove Crkve. Ne može biti skupština sastavljena isključivo od nasljednika apostola, biskupa. Ono što je Küng tada postulirao sada je provedeno u praksi: Prvo, konzultiran je cijeli Narod Božji. Zatim su imenovani predstavnici koji djeluju u ime tog naroda: biskupi, svećenici, đakoni, redovnici i laici bez razlike. Na taj način, ovi predstavnici trebali su prikazati cijelu Crkvu kao “ljudski sazvanu crkvenu skupštinu”. Svi su imali “pravo glasa”. Posljedično, ovo je bila reprezentacija u političkom smislu, a ne “sakrament” ili misterij [Crkve].
Naprotiv, Ratzinger je pokazao da se Küng pogrešno izrazio čak i etimološki. Küng je ispravno primijetio da pojam “Crkva” potječe od grčkog glagola “ek-kalein,” što znači “pozvati van.” Crkva je “ekklesia,” [ženski rod] “ona koja je pozvana van.” No, Küng je zatim tvrdio da [latinski] “concilium” potječe od “concalare,” što znači “zazvati zajedno.” Crkva, kao Koncil, tada bi bila “ona koja je sazvana zajedno.” S druge strane, Ratzinger je dokazao da je derivacija iz “concalare” pogrešna. Koncil i Crkva etimološki ne pripadaju zajedno. Štoviše, Ratzinger je pokazao da ni u 22 relevantna odlomka latinske Biblije, niti u patrističkim spisima, “concilium” nikada nije prijevod grčke riječi “ekklesia.” “Concilium” u crkvenom kontekstu, umjesto toga, odgovara grčkim terminima “synedrion” ili kasnije “synodos.”
Joseph Ratzinger je zatim istaknuo da povijesni nalazi također proturječe Küngovoj tezi. Fenomeni sinodalnog ili koncilskog tipa pojavili su se tek oko 160. godine u borbi protiv hereze montanizma. Njihova specifična svrha u slučaju sukoba bila je razlučivanje duhova i zaštita cijeloga kršćanstva od prijetnji hereza. Argumentirao je da je opseg Koncila stoga mnogo uži od opsega Crkve. Koncil ima “funkciju uređenja i oblikovanja” te služi Crkvi u ovom svijetu “u određenim povijesnim situacijama.”
Suštinski, Crkva nije savjetodavna skupština, već skupština oko Riječi Božje i Sakramenta, koji kao “predokus sudjelovanja u Božjoj svadbenoj gozbi” upućuje izvan ovoga svijeta i vremena. Svaka proslava Euharistije, svaka mjesna Crkva stoga je ekklesia, Crkva. Koncil, međutim, nije Crkva i ne predstavlja ju; on je samo jasno definirana, vremenski i tematski ograničena “organizacijska” služba unutar Crkve i za Crkvu. To još više vrijedi za Sinodu na razini univerzalne ili mjesne Crkve, jer ona nije ni skup svih biskupa.
Što se tiče rezultata svojih istraživanja, Ratzinger je primijetio: “Na prvi pogled ovo može izgledati kao potpuno beskoristan akademski spor.” Ali nije, jer opasnost koja vreba u Küngovoj igri riječi je sljedeća: Dokle god se Koncil razumijeva u smislu Crkve, kao klerikalna služba (s vremenskim ograničenjem) za rješavanje sukoba u pojedinačnom slučaju, nema problema. Jer je samo po sebi jasno da Koncil proizlazi iz prirode Crkve i dio je nje.
Situacija se, međutim, mijenja ako se šira javnost s vremenom navede na shvaćanje odnosa između Crkve i Koncila obrnutim redoslijedom. Drugim riječima: ako se Crkva razumije prema modelu Koncila. Jer tada se događa sljedeće: “Koncil, kao konkretna i poznata stvarnost, postaje ključ za pogled na Crkvu, koja [zapravo] leži dublje i trebala bi biti prvi predmet istraživanja.” Na taj način, Crkva se rastvara u “sinedrion” ili “sinodu.” Opća Crkva postaje “savjetodavna skupština,” “organizacijska i politička entitet” na koji se odgovara ne u temeljnome angažmanu vjere, već u stavu djelovanja. Tako postaje pitanje politike, djelovanja i promjena.
Upravo to se sada pojavilo s projektom vatikanskih “Sinoda” od 2021. godine. Povodom Sinode u listopadu 2023., postavljeni su zahtjevi za razvoj savjetodavnih tijela i panela, stvaranje novih službi i za “sinodalnost” kao trajno stanje. Joseph Ratzinger proročki je predvidio posljedice ove vrste aktivizma, zaljubljenog u strukture: “[Iz te perspektive,] oni koji vide konstante u [Crkvi] i žele ih zadržati samo ‘pritiskaju kočnice’. Ali tada također moramo shvatiti da nismo uključili ono što je sama Crkva u svakom vremenu smatrala svojim najistaknutijim i najbitnijim elementima.”
Drugim riječima: Crkva se denaturira. Od misterija vjere, ona degenerira u prilagodljivu političku tvorevinu.
Projekt sinodalizma je, dakle, u konačnici izraz teološke pogreške o prirodi Crkve. Crkva se više ne shvaća kroz Riječ Božju i sakramente, već se razumijeva na politički, reprezentativni način. U prošlosti su teološke pogreške uvijek vodile do napetosti u Crkvi. Trenutna praksa predstavničke demokracije pod sinodalnim maskiranjem također će dovesti do sukoba između biskupa, svećenika i laika, jer prva dvije skupine više nisu poštovane za ono što su u svojoj biti, dok se posljednja skupina pretvara u protivnike koji se bore za duhovni autoritet, pogrešno shvaćen kao moć. Ako to ne razdvoji Crkvu, barem će je paralizirati. I to ne samo na globalnoj razini, već i u biskupijama i župama.
Ipak, moguće je i da će Bog priskočiti u pomoć svojoj Crkvi kroz sensus fidelium (“osjećaj vjernih”) biskupa, svećenika i laika. Laici diljem svijeta (iznenađenje!) izrazili su svoje mišljenje svojom minimalnom participacijom, koja se mora mjeriti promilima umjesto postotcima. Njihova upečatljiva nezainteresiranost izraz je činjenice da imaju druge potrebe i brige. Čekaju nekoga tko će im u njihovim konkretnim, svakodnevnim životima kao kršćana i građana prenijeti duhovnost koja ih ne opterećuje crkvenim krugovima sjedala, već im daje smjernice kako vjerodostojno i učinkovito živjeti svoju kršćansku i crkvenu misiju u očito sekulariziranom svijetu.
Oni gladuju za kruhom vjere i traže pastire koji će im dati taj kruh, a ne kamenje neuspjele crkvene politike. Jer Crkva se okuplja oko Riječi Božje i Euharistije, a ne oko okruglih stolova.
