Isusa Jair, predstojnik jeruzalemske sinagoge, moli da dođe u njegovu kuću i izliječi njegovu kćer koja je teško bolesna. Kako pripovijeda Evanđelje po Marku, Isus žurno kreće prema njegovoj kući, ali putem doznaje da je djevojčica umrla. Kada stiže, Gospodin – koji vidi ono što drugi ne mogu vidjeti i zna da će se očitovati Božja slava – govori im da djevojčica nije mrtva, nego samo spava. Oni mu se smiju; kako neki prijevodi kažu, „rugaju mu se“.
Gospodin ulazi u djevojčinu sobu, uzima je za ruku i na aramejskom kaže: „Talita kum!“ – „Djevojčice, ustani!“ Ona se odmah budi i ustaje.
Samo Krist može mrtve vratiti u život ili ponovno oživjeti ono što se čini mrtvim.
Stoljećima su tirani poput Napoleona, Hitlera i Staljina, kao i sljedbenici Muhameda, tvrdili da su Crkvu uspjeli usmrtiti. Ali ona je uvijek iznova ustajala.
Gledajući prizore kojima smo ovoga tjedna svjedočili u Francuskoj tijekom posjeta pape Lava, sasvim je prirodno prisjetiti se i tih oholih riječi tirana i demagoga, ali i priče o Jairovoj kćeri.
Francuska, stoljećima nazivana „najstarijom kćeri Crkve“, vrlo dugo spava. Strahote koje su se nad tom zemljom obrušile s pogubljenjem kralja i kraljice te terorom Revolucije 1789. godine na mnogo su načina izgledale kao da su usmrtile malu kćer Crkve. Daljnje posljedice revolucije i takozvanog prosvjetiteljstva stvorile su francusko društvo – kao i velik dio europskog društva – koje je, riječima pape Lava, „duboko sekularizirano“.
Pa ipak, milijun ljudi ispunilo je parišku aveniju Champs-Élysées kako bi vidjelo papu. Tisuće mladih ljudi oduševljeno su ga pozdravljale. A kao što znamo, Francuska je upravo epicentar onoga što se naziva „tihom obnovom“ katolicizma, premda je u Francuskoj prošloga tjedna ta obnova bila sve samo ne tiha.
Jedan je mudri francuski komentator to nazvao „Došašćem Crkve“ u Francuskoj. Drugi prijatelj, novinar, rekao mi je da je „jedna stranica povijesti okrenuta“.
Došašće, naravno, znači dolazak Kralja, iščekivani dolazak. Upravo zato razdoblje prije Božića nosi to ime: slavimo njegov prvi dolazak u Utjelovljenju i iščekujemo njegov drugi dolazak u slavi kada će, riječima velike adventske himne, „svako oko ugledati ga, zaogrnuta strašnim veličanstvom“.
Francuski je komentator nastavio govoreći da se probuđena Crkva ponovno uzdiže kako bi se suprotstavila pogubnim učincima sekularizma i nihilizma koji guše ljudsku dušu. Militantni ateisti, nihilisti i djeca 1968. godine – u Francuskoj poznati kao soixante-huitards – smijali bi se kada bi im netko rekao da će mala kći ponovno ustati.
Lav XIV. rekao je u Parizu da „ljudi ponovno otkrivaju Evanđelje i prihvaćaju vjeru“, upravo zbog praznine i nezadovoljstva koje proizvodi društvo bez Boga. Nazvao je to „malim plamenom koji je Duh Sveti zapalio u tami noći“.
Andrewu Breitbartu pripisuje se izreka da „politika dolazi nizvodno iz kulture“. To je točno u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o okolnostima. Ali još je značajnije da kultura proizlazi – ili bi trebala proizlaziti – iz religije.
Lav je primijetio da Francuska nije samo sekularno društvo, nego „duboko sekularizirana kultura“. Pobačaj, koji je sada na demonski način ugrađen u francuski Ustav, kao i zakon o eutanaziji koji je s oduševljenjem podupirao „Napoleon iz jeftine trgovine“, Emmanuel Macron, doneseni su samo nekoliko tjedana prije papina dolaska.
Pa ipak, kultura koju je nekoć duboko oblikovala vjera, prožeta naraštajima tradicijom svetaca, umjetnika i učenjaka – što se tako veličanstveno očitovalo na bdjenju mladih s papom na Stade de Franceu – može ponovno oživjeti, čak i kada su njezini korijeni zaboravljeni ili namjerno zamagljeni, ako se obnovi njezin temelj.
Tijekom protekle godine provodio sam vrijeme s različitim skupinama mladih, vjernih francuskih katolika. Neki su privrženi tradicionalnoj latinskoj misi; neki su novopridošli u vjeru; neki pripadaju karizmatskim ili novim zajednicama; neki su jednostavno obični, pobožni članovi svoje župe.
Svi su oni, bez iznimke, radosni, ispunjeni ne samo joie de vivre – radošću života – nego i joie de l’esprit, radošću duha.
Ono što je značajno jest da su na iznenađujući način prožeti francuskom kulturom, što se, nažalost, ne može reći za Ujedinjeno Kraljevstvo, a sve manje ni za sekularizirane Sjedinjene Američke Države.
Iako te mlade ljude obilježavaju površinske stvari poput hrane i pića te posebne tradicije pojedinih francuskih krajeva, oni također posjeduju duboko znanje i poštovanje prema zajedničkoj nacionalnoj povijesti.
Jedan mi je mladi obraćenik ispričao kako je pristupio vjeri. Njegov brat zamolio ga je da bude kum njegovu djetetu. Shvatio je da to treba ozbiljno shvatiti i odlučio se krstiti.
Kada sam ga pitao je li njegov brat praktični vjernik, odgovorio je da nije, ali da je počeo shvaćati kako je cijeli temelj Francuske kršćanski. (Možda je to bila reakcija na prijetnje francuskom nacionalnom identitetu koje posljednjih godina predstavljaju nekontrolirano useljavanje i politički radikalizam.)
Mladić je to opisao kao „vrata prema vjeri“. Ta jednostavna priča možda je ključni razlog zbog kojega francuska kultura, ponovno oživljena i osviještena, postaje sredstvo obnove vjere.
Ovo je trenutak velike nade i nadahnuća za sve nas. Ne samo u Francuskoj, nego svugdje gdje se ova obnova pojavljuje, Crkva mora „prepoznati, prihvatiti i zaštititi“ taj mali plamen, kako je rekao Lav XIV.
Ono što izgleda mrtvo može se probuditi ako ga dotakne Kristova ruka.
Božica Razuma, koju su sljedbenici ateističke Revolucije nekoć ustoličili u pariškoj katedrali Notre-Dame, čini se da je konačno odbačena. Vjera je, kako je nekoć napisao Hilaire Belloc, „jedini svjetionik u ovoj noći, ako svjetionika uopće ima“.
Kao što vidimo, to vrijedi čak i za davno izgubljenu „prvorođenu kćer“ Crkve.





