Naslovnica Crkva „Katolik koji se ne trudi širiti svoju vjeru“, rekao je Sheen, „parazit...

„Katolik koji se ne trudi širiti svoju vjeru“, rekao je Sheen, „parazit je na životu Crkve.“

Napomena urednika: Sljedeća homilija održana je 27. rujna 2026. u Oratoriju svetih Grgura i Augustina u St. Louisu, u sklopu proslave beatifikacije nadbiskupa Fultona J. Sheena.

Najvažniji uvid koji se, po mom mišljenju, može izvući iz učenja Drugoga vatikanskog koncila jest univerzalni poziv na svetost, odnosno želja našega Gospodina da svatko od nas postane svetac. S tim je usko povezana misao svetoga Pavla da Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1 Tim 2,4). A kao što je sveti Pavao podsjetio Rimljane:

„Kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? A kako da čuju bez propovjednika? A kako da propovijedaju ako nisu poslani?“ (Rim 10,14-15).

Drugim riječima, spasenje zahtijeva evangelizaciju.

Crkvin poziv na misiju

Za tri tjedna Crkva će obilježiti stotu obljetnicu Svjetskog dana misija. Ta me je činjenica potaknula da pomislim kako bi bilo najprikladnije vrhunac naše proslave beatifikacije nadbiskupa Fultona Sheena, najvećeg američkog misionara 20. stoljeća, povezati s razmišljanjem o Crkvinom pozivu na misiju.

Obje nas činjenice pozivaju na ispit savjesti: Vjerujemo li mi, katolici koji danas živimo u ovoj zemlji, da je naša odgovornost pobrinuti se da svi ljudi štuju jedinoga pravoga Boga koji nam se objavio po Isusu Kristu? Propovijedamo li, snažnim Pavlovim riječima, „s punim uvjerenjem“ (1 Sol 1,5)?

Prije šezdeset godina, koncilski su oci u dokumentu o misijskoj djelatnosti Ad gentes – u čijoj je izradi biskup Sheen imao vrlo važnu ulogu – izrekli ono što su smatrali očitom istinom: „Crkva je po svojoj naravi misionarska“ (br. 2). Ipak, velik dio prakse nakon Koncila doveo je to učenje u pitanje, toliko da su i papa Pavao VI. u Evangelii Nuntiandi iz 1975. i papa Ivan Pavao II. u Redemptoris Missio iz 1990. smatrali svojom ozbiljnom obvezom ponovno naglasiti tu temeljnu istinu vjere i dati novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.

Dopustite mi da vam danas budem vodič kroz Redemptoris Missio, kako bismo zajedno ušli u misli i srce svetoga pape i otkrili što je on vidio kao zadaće koje stoje pred Crkvom na pragu trećega tisućljeća. Siguran sam da je objava tog papinskog dokumenta razveselila srce našega za misije toliko zauzetoga blaženika, a vjerujem da bi mu i naše današnje razmatranje toga dokumenta bilo drago.

Zapravo je i sam papa Lav povezao te dvije stvari u svom govoru 1. lipnja Papinskim misijskim djelima:

„Providonosno je i to što će ove godine, 24. rujna, u St. Louisu u Missouriju, biti proglašen blaženim istaknuti nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Sjedinjenim Američkim Državama, časni Fulton J. Sheen. Nadbiskup Sheen bio je svjetlo vjere, nade i ljubavi koje je desetljećima sjalo putem radija i televizije. I sam sam svjedok njegove evangelizacije iz vremena kada sam odrastao. Njegove su emisije milijunima ljudi donosile nadu Evanđelja, a njegove inicijative i napori rezultirali su golemom duhovnom i materijalnom pomoći Crkvama na područjima prve evangelizacije.“

Sinonim za misionarsko djelovanje jest „evangelizacija“, što jednostavno znači „širenje Evanđelja“. Iako je broj katolika u posljednjih pedeset godina silno porastao, moramo s nelagodom priznati da je broj misionara koji se potpuno posvećuju toj službi dramatično opao; štoviše, ukupan broj ljudi koji nikada nisu čuli za Isusa Krista zapravo se udvostručio od završetka Drugoga vatikanskog koncila.

Kriza vjere i lažni ekumenizam

Zašto se to dogodilo? Sveti Otac navodi nekoliko razloga, ali dva se posebno ističu.

Prvi je kriza vjere među onima koji bi trebali biti vjernici, pa su počeli preispitivati vlastitu vjeru te im je stoga neugodno ili nisu sposobni podijeliti je s drugima.

Drugi je lažni osjećaj ekumenizma, koji pogrešno smatra da bi poštovanje prema drugim kršćanima i drugim religijama trebalo utišati našu evangelizacijsku misiju.

Papa se s tim odlučno ne slaže i podsjeća nas njegovim riječima: „Vjera se učvršćuje kada se daje drugima!“ A još izravnije: najbolje što bilo tko može učiniti za drugoga čovjeka jest upoznati ga s Isusom Kristom.

Ovaj opsežni papinski dokument, dug 150 stranica, nastoji postići i mnoge druge ciljeve: razjasniti nedoumice o nužnosti svjedočenja nevjernicima; ohrabriti misionare u njihovu važnom radu; potaknuti duhovna zvanja među klerom, redovnicima i laicima za misijska područja; potaknuti teologe da više poučavaju i pišu o značenju evangelizacije; potaknuti biskupije da šalju misionare i ulažu sredstva u takve projekte; te uvjeriti nekršćanske narode da je jedina svrha Crkve u evangelizaciji naviještati Krista, a ne dominirati ili nametati strane političke ili društvene obrasce.

Ivan Pavao II. smatrao je da je sadašnji trenutak osobito pogodan za taj važni napor, ponajprije zbog napretka komunikacija i putovanja, ali i zato što se čini da je suvremeni čovjek osjetljiviji na mnoge vrijednosti kojima je Gospodin učio: želju za mirom, brigu za potrebite i žeđ za društvenom pravednošću.

Osim toga, što je čovjek više preplavljen tehnologijom, to češće traži duhovnu utjehu.

Vrijeme je, dakle, zrelo. Ili možda ipak nije?

Pitanja o misionarskom djelovanju i dijalogu

Najprije je važno pozabaviti se nekim pitanjima koja su postavljena o važnosti, pa čak i opravdanosti misionarskog djelovanja.

Je li obraćenje ljudi na Isusa Krista još uvijek relevantno? Papa izravno pita: „Nije li ga zamijenio međureligijski dijalog? Nije li ljudski razvoj dovoljan cilj misije Crkve?“

Ne krši li propovijedanje slobodu i savjest? Ne mogu li se ljudi spasiti u bilo kojoj religiji?

Sigurno ste čuli takve tvrdnje, možda čak i od samih misionara ili u njihovim publikacijama. Ali Novi zavjet na njih daje posve suprotan odgovor. Isus kaže:

„Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14,6)

A apostoli nakon njega izjavljuju:

„Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12)

Uzmimo zato ova pitanja i pokušajmo na njih odgovoriti jedno po jedno.

Dijalog je dobar i zdrav, ali nije sam sebi svrha. Dijalog pomaže ukloniti zablude; pomaže nam izraziti poštovanje prema drugima; stvara prijateljski prostor u kojem možemo komunicirati kao ljudska bića, stvorena na sliku i priliku jedinoga pravoga Boga.

Ipak, Sveti Otac upozorava:

„Dijalog treba provoditi i voditi s uvjerenjem da je Crkva redovito sredstvo spasenja i da ona jedina posjeduje puninu sredstava spasenja.“

A što je s ljudskim razvojem kao vrijednim izrazom evangelizacije?

I on je dobar, ali nedostatan.

Brinuti se za potrebe gladnih, golih, beskućnika i neukih svete su stvari. Uistinu, Isus nam govori da ćemo na kraju vremena biti suđeni prema tome kako smo činili takva djela (usp. Mt 25,40).

Ali taj isti Isus poučio je Sotonu: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ O čemu još živi? „O svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4)

Dakle, da, naša je kršćanska odgovornost brinuti se za ljudsko tijelo – ali još više za ljudsku dušu.

Krši li misionarski rad ljudsku slobodu i dostojanstvo?

Moramo, nažalost, priznati da su se misionari na nekim mjestima ponekad ponašali na takav način, ali sama Crkva takve metode nikada nije odobravala.

Dolazak Kristu moguć je samo kada se ljudsku osobu u potpunosti poštuje. To znači da propovjednik nikada ne smije zaboraviti da svako ljudsko biće ima neprocjenjive darove razuma i slobodne volje – i tek kada se dotakne tih darova, čovjek može donijeti odluku za Krista ili protiv njega.

Predstaviti istinu u ljubavi najmoćniji je znak poštovanja prema slobodi i dostojanstvu, istodobno i jedno i drugo.

I naposljetku, što je s mišlju da se ljudi mogu spasiti u bilo kojoj religiji?

Svakako je istina da se spasenje može dogoditi izvan vidljivih granica Katoličke Crkve. Redemptoris Missio to jasno ističe:

„Opća narav spasenja znači da ono nije dano samo onima koji izrijekom vjeruju u Krista i ušli su u Crkvu.“

Ali Crkva i njezini sakramenti doista jesu redovito sredstvo spasenja. I, što je jednako važno, naša je povlastica i obveza pobrinuti se da što više Božje djece sazna tu istinu.

Drugim riječima, uvijek kažem da me nije toliko briga što će Bog učiniti s milijunima nekrštenih Kineza koliko što će učiniti sa mnom, jer bezbrojni milijuni ljudi nisu čuli za njegova božanskog Sina.

Evangelizacija danas

To nas logično vodi prema našem osobnom sudjelovanju i zauzetosti za evangelizaciju danas.

Kao predani katolici, većina nas nikada neće prijeći državne granice kako bi propovijedala Evanđelje. Što onda možemo učiniti? Što bismo trebali učiniti?

Prije svega, moramo misionarsko djelovanje Crkve uključiti u svoju svakodnevnu molitvu.

Iako nas Gospodin nije pozvao da budemo misionari u strogom smislu riječi, od nas očekuje da budemo misionarski suradnici.

Sveta Terezija iz Lisieuxa uvijek je željela biti misionarka, ali joj njezino slabo zdravlje to nije dopuštalo. Mala je Cvijeta postupno shvatila da može biti misionarka tako što će se u molitvi sjediniti sa žrtvama onih koji služe u misijama. Upravo je zato papa Pio XI. proglasio zaštitnicom svjetskih misija.

Potpora naših molitava od presudne je važnosti za uspjeh suvremenog evangelizacijskog rada.

Drugo, pobožan će katolik financijski podupirati misije.

To je još jedan način sudjelovanja u cjelokupnom naporu naviještanja Evanđelja svemu stvorenju. Takvi darovi trebaju biti velikodušni i žrtveni, nikada škrtni ili simbolični.

Istodobno moramo paziti da naši prilozi odlaze vrijednim misijskim udrugama, vjernima Kristu i učiteljstvu njegove Crkve. Zato su darovi poznatim organizacijama poput Društva za širenje vjere, Svetog djetinjstva ili Katoličke bliskoistočne humanitarne udruge uvijek „siguran izbor“.

Treće, trebamo slijediti još jedan primjer zaštitnice crkvenih misija.

Dok je sveta Terezija trpjela gotovo nepodnošljivu bol i iznimno mučnu smrt, odlučila je ne dopustiti da ta patnja bude „uzaludna“.

Naprotiv, inzistirala je na tome da dobro iskoristi svoje potištenosti, sumnje, zbunjenost i trenutke gotovo očaja.

Kako?

Tako što je svoje patnje sjedinila s patnjama Krista Patnika, čineći ih zaslužnima. Jedna od nakana koje su joj bile najviše na srcu bilo je spasenje duša.

Koliko ljudske patnje, međutim, „propadne uzalud“, bilo zato što joj se opiremo, bilo zato što je ogorčeno podnosimo ili je jednostavno pasivno trpimo?

Glavobolja, tjeskoba zbog predstojećeg liječničkog pregleda, potištenost koja dolazi iz samoće, starosti ili osjećaja da nas drugi ne razumiju – sve su to patnje koje možemo „prikazati“ za svete nakane poput spasenja svijeta.

Četvrto, postanite informirani katolici.

Čitajte i ponovno čitajte dokumente Drugoga vatikanskog koncila, osobito tekstove o misionarskom djelovanju i ulozi laika u svijetu.

Proučavajte Sveto pismo.

Dobro upoznajte Katekizam Katoličke Crkve.

Pretplatite se na dobru katoličku literaturu koja predstavlja katoličku vjeru u svoj njezinoj istini i u potpunoj vjernosti autentičnom Učiteljstvu.

Sveta je Terezija to dobro znala. Zato u njezinim „Posljednjim razgovorima“ čujemo kako kaže:

„Ne mogu se hraniti ničim osim istinom.“

To zvuči kao odjek riječi samoga božanskog Učitelja:

„Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.“ (Iv 4,34)

Ili još jedan njegov sveti savjet:

„Ne trudite se za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.“ (Iv 6,27)

Peto, budite svjedoci Evanđelja u okolnostima vlastitoga života.

Veći dio Europe i Amerike nekoć su bili krajevi u kojima je Evanđelje tako lijepo cvjetalo. Danas, nažalost, više nije tako.

Ivan Pavao II. to je 1994. godine jasno rekao u svojem apostolskom pismu Tertio Millennio Adveniente, kojim je Crkvu pripremao za Veliki jubilej 2000. godine, nedvojbeno s velikom dozom žalosti:

„Što se Zapad više udaljuje od svojih kršćanskih korijena, to više postaje misijsko područje.“ (br. 57)

Budite nositelji Kristova svjetla

Da ne bismo postali malodušni – što nije dostojno kršćanina – ohrabrimo se riječima velikoga obraćatelja, koji je živio stoljeće prije nadbiskupa Sheena: velikoga sveca i crkvenog naučitelja Johna Henryja Newmana.

U svom govoru Biglietto, nakon što je primio kardinalski šešir, ovako je razmišljao:

„Providnost spašava i čuva svoju izabranu baštinu. Ponekad naš neprijatelj postane prijateljem; ponekad bude lišen one posebne žestine zla koja je bila tako prijeteća; ponekad se sam od sebe raspadne; ponekad učini upravo onoliko koliko je korisno, a zatim bude uklonjen. Obično Crkva nema ništa drugo činiti osim nastaviti izvršavati svoje vlastite dužnosti, u pouzdanju i miru; stati i gledati spasenje Božje.“

U svakom slučaju, papa Ivan Pavao II. propovijedanje potrebno u današnje vrijeme nazvao je „reevangelizacijom“ ili „novom evangelizacijom“.

Bog nas je postavio u vrijeme i prostor u kojima je upravo to najhitnija zadaća, i od nje se ne možemo izuzeti.

Uključite se u Marijinu legiju ili u skupinu za apologetiku koja se posvećuje objašnjavanju i obrani naše svete vjere.

To također znači stvarati ozračje vjere kako biste mogli prenositi poruku spasenja koju donose Krist i njegova Crkva kod kuće – rodbini koja je zalutala; na poslu; u školi; u susjedstvu; na tržnici – svugdje gdje svjetlo Evanđelja više ne svijetli ili svijetli tek prigušeno.

U suvremenoj tami ti i ja trebamo biti nositelji Kristova svjetla, „zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2).

Sveti Franjo Asiški navodno je svojoj braći savjetovao:

„Uvijek propovijedajte; ponekad koristite riječi.“

Ili, kako je to lijepo rekao papa Pavao VI.:

„Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, to je zato što su oni svjedoci.“ (Evangelii Nuntiandi, br. 41)

Naposljetku, dopustite mi da ponudim vrlo praktičnu i provjerljivu primjenu svega što sam govorio – prijedlog u dva dijela.

U sljedećih dvanaest mjeseci postavite si cilj privesti punini života i ljubavi koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi jednu osobu koja trenutno nije vidljivo sjedinjena s njom.

U istom razdoblju postavite si cilj vratiti jednu osobu koja je, iz bilo kojeg razloga, napustila Crkvu ili se od nje udaljila.

Kardinal Newman nikada se nije umorio zagovarati „osobni utjecaj“, sažet u njegovu kardinalskom geslu:

Cor ad cor loquitur – „Srce govori srcu.“

Sveta Terezija Avilska poticala je svoje redovnice da razmišljaju o svojim „poslovima“, kako ih je nazivala – o tome kako molitvom podupirati branitelje vjere i misionare.

Mala je Cvijeta taj savjet utkala u samu srž svoje duhovnosti. Zato je čujemo kako govori:

„Isusov vapaj na križu neprestano je odzvanjao u mom srcu: ‘Žedan sam!’ Te su riječi u meni zapalile nepoznatu i veoma živu vatru. Željela sam svome Ljubljenome dati piti i osjećala sam kako me proždire žeđ za dušama.“

Gori li taj isti duh u vama?

Trebalo bi.

Tijekom propovijedi Tre Ore, koju je monsinjor Sheen održao na Veliki petak 1938. godine, upitao je svoje slušatelje:

„Ako je Isus Krist žeđao za dušama, ne bi li i kršćanin trebao žeđati? Ako je došao baciti oganj na zemlju, ne bi li kršćanin trebao biti zapaljen? Nije li nas pozvao da budemo njegovi apostoli i njegovi poslanici, kako bi se njegovo Utjelovljenje nastavilo kroz neprestano prenošenje božanskoga po ljudskom?“

Na svoja je pitanja odgovorio oštrom osudom:

„Katolik koji se ne trudi širiti svoju vjeru parazit je na životu Crkve.“

Tek mi je sada sinulo da se trojica svetaca na koje sam se u ovoj homiliji toliko oslanjao – sveta Terezija iz Lisieuxa, kardinal Newman i sveta Terezija Avilska – svi slave u mjesecu listopadu, mjesecu misija: 1. listopada, 9. listopada i 15. listopada!

Tijekom krsne liturgije, u obredu Effeta, svećenik – oponašajući postupak našega Gospodina – dotiče uši i usta novokrštenika i govori:

„Gospodin Isus učinio je da gluhi čuju, a nijemi govore. Neka uskoro dotakne i tvoje uši da primiš njegovu riječ, a tvoja usta da naviještaš njegovu vjeru, na hvalu i slavu Boga Oca.“

U tom ste trenutku postali misionar.

Misa rimskoga obreda završava snažnim otpustom:

„Ite, missa est.“

Što to znači?

Doslovno: „Idite, poslano je.“

Što je poslano?

Crkva.

Da učini što?

Da naviješta Evanđelje.

Jednostavno rečeno, Euharistija, Crkva i evangelizacija duboko su međusobno povezane; štoviše, one su nerazdvojive.

I tako je djelo za koje nas svako slavlje euharistijske žrtve priprema upravo širenje Evanđelja. To je djelo kojem se ponovno posvećujemo u svjetlu beatifikacije čovjeka koji je misije učinio „svojim poslom“.

Neka tako bude i za svakoga od nas.

Gospa, Kraljice nove evangelizacije, moli za nas.

Sveti John Henry Newman, moli za nas.

Sveta Terezijo Avilska, moli za nas.

Sveta Terezijo iz Lisieuxa, moli za nas.

Blaženi Fultone Sheene, moli za nas.