Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveti Vjenceslav, knez i mučenik
Vjenceslav nas podsjeća na ulazak u Crkvu jednog ratničkog naroda, Čeha, najnepokornijeg od slavenskih plemena, koji je prodro sve do same sredine Njemačke. Dobro je poznato s kakvom gorčinom i djelatnom snagom ovaj narod podržava svoje društvene zahtjeve, kao da ga je njegova borba za opstanak u prvim danima njegove povijesti učinila otpornim na svaku kušnju.
Vjera njegovih apostola i mučenika, rimska vjera, bit će zaštita, kao što je i veza jedinstva, zemalja pod krunom svetoga Vjenceslava. Krivovjerje, bilo ono domaće, husitsko, bilo „reforma“ uvezena iz Njemačke, može narod odvesti samo u vječnu propast; neka se nikada ne prepuste napredovanju i zavodljivostima raskola!
Vjenceslav, mučenik, unuk svete mučenice Ljudmile i prastric redovnika, biskupa i mučenika Adalberta, poziva svoje vjerne podanike da slijede jedini put na kojemu mogu pronaći čast i sigurnost, kako za ovaj tako i za budući život.
Legenda svete Crkve
Obraćenje Češke datira iz posljednjeg dijela devetoga stoljeća, kada je sveti Metod krstio svetu Ljudmilu i njezina muža Borivoja, prvoga kršćanskog kneza iz roda Přemyslovića. Poganska reakcija, tijekom koje je sveti Vjenceslav zadobio palmu mučeništva, bila je samo kratka vijeka.
Vjenceslav, knez Češke, rođen od kršćanskoga oca Vratislava i poganske majke Drahomire, bio je pobožno odgojen od svoje bake Ljudmile, presvete žene. Bio je znamenit svakom vrstom kreposti i s najvećom je brižnošću tijekom cijeloga života očuvao svoje djevičanstvo neokaljanim.
Njegova majka, nakon zločinačkog ubojstva Ljudmile, preuzela je upravljanje kraljevstvom; ali njezin bezbožni život, kao i život njezina mlađega sina Boleslava, izazvao je ogorčenje velikaša. Oni, umorni od tiranske i bezbožne vlasti, zbacili su jaram i majke i sina te su u Pragu proglasili Vjenceslava kraljem.
On je upravljao kraljevstvom više pobožnošću nego vlašću. S najvećom je ljubavlju pomagao siročadi, udovicama i svim siromasima; katkada je čak noću na svojim ramenima nosio drva onima kojima su bila potrebna. Često je prisustvovao pokopima siromašnih građana, oslobađao zarobljenike i noću posjećivao zatočenike u tamnicama, pomažući im darovima i savjetom.
Blaga je narav toga kneza duboko žalila kada bi netko, pa čak i krivac, bio osuđen na smrt. S najvećim je poštovanjem častio svećenike; vlastitim je rukama sijao žito i pripremao vino koje će se upotrijebiti u žrtvi mise.
Noću je bos hodao po snijegu i ledu obilazeći crkve, ostavljajući za sobom krvave tragove koji su grijali zemlju.
Anđele je imao za čuvare svoga tijela. Kada je, naime, krenuo u pojedinačnu borbu protiv Radislava, kneza Kurimskoga, želeći time zaštititi svoje podanike, činilo se da su se pojavili anđeli koji su mu podijelili oružje i rekli protivniku: „Ne udaraj!“
Ipak, njegov ga je opaki brat, potaknut njihovom majkom, pozvao na gozbu te ga je potom, zajedno s nekolicinom svojih pomagača, ubio dok je ovaj molio u crkvi, svjestan smrti koja ga je čekala. Njegova se krv još uvijek može vidjeti poškropljena po zidovima.
Bog je osvetio svoga Sveca: zemlja je progutala nečovječnu majku, a ubojice su na različite načine bijedno završile.
Molitva svetom Vjenceslavu
Svoju si krunu zadobio, sveti mučeniče, u crkvi svetih Kuzme i Damjana, kamo te privukla njihova svetkovina. Kao što si ti njih častio, tako mi sada častimo tebe.
I mi pozdravljamo približavanje one druge svetkovine koju si ti pozdravio svojim posljednjim riječima na bratoubilačkoj gozbi:
„U čast arkanđela Mihaela popijmo ovu čašu i zamolimo ga da povede naše duše u mir vječnoga blaženstva.“
Kakvo uzvišeno jamstvo, kada si već držao kalež krvi!
O Vjenceslave, zapali u nama onu neustrašivu hrabrost koja je uvijek ponizna i blaga, jednostavna poput Boga kojemu teži, mirna poput anđela na koje se oslanja.
Pomozi Crkvi u ovim nesretnim vremenima; cijela te Crkva časti i s pravom očekuje tvoju pomoć. Ali osobito čuvaj pred Bogom narod kojemu si ti čast; sve dok ostaje vjeran tvome blaženom spomenu i utječe se tvome pokroviteljstvu u svojim zemaljskim borbama, njegovo lutanje od istine neće biti bez povratka.
Kratko razmatranje
Guéranger danas pred nas stavlja vrlo konkretnoga svetca: vladara koji svoju vlast nije prvenstveno koristio za sebe, nego za služenje.
Posebno je lijepa rečenica da je Vjenceslav „upravljao kraljevstvom više pobožnošću nego vlašću“. Guéranger zatim tu pobožnost ne objašnjava apstraktno. Pokazuje je kroz drva koja knez nosi siromašnima, posjete zatvorenicima, brigu za siročad i udovice, poštovanje prema svećenicima i njegovu noćnu molitvu.
Drugim riječima, svetost se vidi u načinu na koji čovjek koristi ono što mu je povjereno.
A zatim dolazi njegova smrt. Vjenceslav zna da ide prema opasnosti, ali posljednje riječi koje Guéranger navodi nisu riječi straha. On govori o čaši i o molitvi da arkanđeo Mihael povede duše u vječni mir.
Zato završna molitva svetcu traži nešto vrlo posebno: ne samo hrabrost, nego „neustrašivu hrabrost koja je uvijek ponizna i blaga“.
Poticaj za danas
Danas možemo pokušati napraviti jednu malu stvar koju nitko možda neće primijetiti: nekome olakšati dan bez očekivanja da nam se zahvali.
Nešto konkretno – pomoći, prešutjeti nepotrebnu riječ, saslušati, učiniti ono što je potrebno premda nam se ne da.
I možemo se pitati:
Jesam li danas svoje mjesto, svoje obveze i ono što mi je povjereno koristila više za sebe ili za služenje drugome?
Sveti Vjenceslave, izmoli nam hrabrost koja je ponizna, blagost koja nije slabost i vjernost koja ostaje mirna i onda kada je teško.
