Imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Problem je u tome što dobra vijest zapravo i nije baš dobra, a još ne znamo (još?) koliko loša može biti loša vijest. Da, pogodili ste: govorim o „sinodalnosti”.
Dobra vijest je da „sinodalnost” možda zapravo nema nikakvo značenje. (To, naravno, otvara neka pitanja poput: zašto onda trošimo toliko vremena, energije i novca na tu temu? No pokušajmo rješavati jedno proturječje po jedno.) Loša vijest je da, upravo zato što je „sinodalnost” besmislen pojam (a „besmislen” će ubrzo biti definiran), može poslužiti da označava – ili još gore, opravdava – bilo što.
Anekdotalno, već smo jako dobro upoznati s takvim jezičnim varkama. „Duh Drugog vatikanskog sabora” rabio se kao opravdanje (ako ne i objašnjenje) za gotovo sve. Znate kako to ide:
Zašto uklanjamo pričesne ograde? „Duh Drugog vatikanskog!”
Zašto bi redovnice trebale odbaciti svoje habite? „Duh Drugog vatikanskog!” I tako u nedogled.
Moja briga je da ćemo, prije nego što se snađemo, kad god pitamo: „Zašto bismo ovo ili ono mijenjali?”, ili „Zašto bismo prestali raditi ovo ili ono?”, ili „Zašto bismo radili ono što Crkva nikada prije nije radila?”, dobiti beskrajno rastezljiv (i očito samopravedan) odgovor: „Sinodalnost!”
Sve ovo zasad je tek anegdotalno i nagađanje. Pokušajmo stvari sagledati ozbiljnije. Dok sam razmišljao o najnovijem dokumentu o provedbi sinodalnosti, iznenadio sam se što mi je na pamet pala neka analitička filozofija koju sam čitao prije mnogo godina. Inače se ne služim tim filozofskim pristupom, ali nešto mi se činilo da odgovara. Bila je to riječ „blik.”
Pojam „blik” uveo je filozof R.M. Hare 1950-ih godina kao dio rasprave unutar analitičke filozofije, osobito o naravi i značenju religijskog jezika. Kontekst je bila reakcija na logičke pozitiviste poput A.J. Ayera, koji su tvrdili da su tvrdnje smislenima samo ako su empirijski provjerljive ili logički nužne. Budući da religijske tvrdnje (poput „Bog postoji”) prema tom stajalištu nisu ni empirijski provjerljive ni opovrgljive, smatrane su doslovno besmislenima — mogle su izražavati emociju ili stav, ali ne i činjenice. (To što temeljna pretpostavka logičkog pozitivizma nije ni empirijski provjerljiva/opovrgljiva ni logički nužna ne mora nas ovdje zadržavati — ali ipak, nemojmo to zaboraviti.)
Hareov protuargument bio je da religijska uvjerenja nisu poput znanstvenih hipoteza, nego su izrazi jednog blika — osnovnog, neoborivog načina gledanja na svijet. Blik je okvir ili svjetonazor koji određuje kako netko tumači iskustva, čak i ako se ne može testirati ili opovrgnuti empirijskim dokazima.
Na primjer: paranoična osoba može vjerovati da svi liječnici pokušavaju ubiti upravo njega. Nikakav protuargument (npr. dobri i brižni liječnici) neće ga uvjeriti u suprotno. Njegov pogled na svijet upravljan je blikom. Hare je to koristio kako bi argumentirao da religijsko vjerovanje nije stvar izricanja tvrdnji koje se mogu testirati, već izraz neracionalne privrženosti određenom načinu tumačenja svijeta. To je, međutim, samo dodatno osnažilo kritiku logičkog pozitivizma: ako tvrdnja nije opovrgljiva, može imati emocionalnu ili društvenu važnost, ali nije značajna u istom analitičkom smislu.
U nedavnim dokumentima Katoličke Crkve (posebno u novopredstavljenom dokumentu „Putovi za provedbenu fazu Sinode”) pojmovi poput „sinoda”, „sinodalan” i „sinodalnost” postali su središnji. Često se koriste za opisivanje procesa slušanja, dijaloga i zajedničke odgovornosti između klera i laika. Međutim, ti izrazi često nemaju jasne operativne definicije i koriste se na načine koji se čine namjerno neodređenima ili čak dvosmislenima. (Više o tome kasnije — vjerujem da se upravo tu kriju tempirane bombe.)
Primjena argumenta o bliku:
Gramatički oblik nasuprot smislenosti:
Crkveni dokumenti koriste „sinodalnost” kao da se radi o stvarnom, objektivnom procesu ili stanju.
Međutim, slično kao i blik, riječ „sinodalnost” odolijeva empirijskoj definiciji. Ne može se testirati, opovrgnuti, niti jasno omeđiti u praksi. Njezina se uporaba češće koristi za propisivanje određenog stava nego za opisivanje provjerljivog stanja.
Vjera kao okvir (blik):
Za mnoge unutar Crkve, „sinodalnost” izražava privrženost određenoj viziji Crkve — npr. participativnoj, decentraliziranoj i utemeljenoj na slušanju. To je analogno Hareovom bliku: to je način gledanja na Crkvu; nije tvrdnja o nekoj mjerljivoj ili opovrgljivoj stvarnosti.
(Drugim riječima, „sinodalnost” služi za ostvarenje one vrste Crkve kakvu neki ljudi žele, a ne za življenje unutar Crkve kakvu je osnovao Krist.)
Kritičari mogu istaknuti da takva uporaba postaje kružna ili isprazna — „Moramo biti sinodalna Crkva jer je Crkva sinodalna” — što odražava zabrinutost analitičke filozofije da su neprovjerljive religijske tvrdnje sintaktički valjane, ali semantički prazne.
Semantička inflacija ili zamagljivanje:
Širenje pojmova poput „sinodalnosti” često dovodi do retoričke magle. Baš kao što je „blik” kritiziran kao smislen samo unutar zatvorenog svjetonazora, tako i „sinodalnost” može funkcionirati kao šifra koja nosi snažnu emocionalnu i teološku težinu, ali bez jasne i provedive definicije.
To otvara vrata manipulaciji ili zavaravanju: različite skupine unutar Crkve mogu u taj pojam projicirati vlastito značenje — bez zajedničkog, provjerljivog referenta.
Argument blika pokazuje kako nedavni dokument o provedbi sinodalnosti, iako gramatički ispravan, može biti analitički besmislen ako se ne može testirati ili kritički propitati.
Iz te perspektive, takvi izrazi više služe tome da se potvrdi pripadnost određenoj teološkoj ili crkvenoj viziji, nego da se komuniciraju konkretne i provjerljive tvrdnje — što ponovno otvara iste one probleme značenja koje su analitički filozofi postavljali religijskom jeziku općenito.
Tu dolazimo do granica korisnosti analitičke filozofije.
Za takve filozofe, dogmatske ili doktrinarne izjave ne mogu se testirati i nema im se što pridati kao unutarnje značenje.
Ali za vjernog katolika, tvrdnje o dogmi, doktrini i vjeri mogu se potvrditi ili opovrgnuti.
- Ili je nešto potvrđeno u Svetom Pismu ili Svetoj Predaji, ili nije.
- Ili je nešto priznato ili osuđeno od strane Učiteljstva, ili nije.
- Ili je nešto u skladu s vjekovnom vjerom Crkve, ili je novotarija.
I upravo tu „sinodalnost”, ta naizgled besmislena riječ, može postati izuzetno opasna.
Ako sam dobro razumio nedavne dokumente, sinodalni procesi, sinergije, dinamizmi i slušanje mogu zasjeniti pa čak i potisnuti ono što je objektivno u pologu vjere.
S obzirom na primat beskrajno plastične „sinodalnosti”, kako se išta može s pouzdanjem zabraniti, zahtijevati ili osuditi?
Sve i svašta može biti ubačeno u žrvanj „sinodalnosti” — i tko može predvidjeti što će izaći?
Pod geslom „U svemu – sinodalno” (In Omnia Synodalite), može li se više išta u učenju ili praksi Crkve smatrati neupitnim?
Može li se išta u crkvenom životu smatrati „nedodirljivim”?
Može li itko više sa sigurnošću reći: „Crkva to nikada ne bi dopustila!”?
Ako vjerujemo da katolička teologija ima i mora imati značenje,
kako se onda možemo prilagoditi misaonom okviru koji možda ne znači ništa — i potencijalno može značiti bilo što?
