Tijekom konklave 2013. mnogi su europski kardinali-elektori vjerojatno glasovali za Jorgea Marija Bergoglia, rođenog Argentinca i sina talijanskog imigranta, nadajući se da će povezati Europu, tradicionalno srce Crkve, s Amerikama, gdje danas živi polovica svih katolika svijeta. Stoga su mnogi europski kardinali vjerojatno bili razočarani što je papa Franjo posvećivao tako malo pozornosti Starom kontinentu.
Papa Lav XIV., međutim, brzo vraća Europi njezinu važnost, dovršavajući vrlo uspješna hodočašća u Monako, Španjolsku i Francusku. To je dobrodošla promjena iz nekoliko razloga.
Postoji zemlja u kojoj se broj krštenja odraslih i adolescenata u samo četiri godine utrostručio. Biblija je ondje bestseler, kao i najnovija papina enciklika. Svećenička zvanja su u porastu, a teologija postaje tražen sveučilišni studij, premda broj upisanih na humanističke studije diljem svijeta opada jer mladi radije žele postati softverski inženjeri ili raditi u području umjetne inteligencije. Nedavni posjet pape Lava XIV. toj zemlji bio je golem uspjeh. Ta zemlja nije Nigerija, Uganda ni Filipini; nije čak ni dio Globalnog juga. Govorim o Francuskoj.
Za svakoga tko ima i osnovno znanje povijesti, Francuska je od Revolucije 1789. poznata po iznimno agresivnom sekularizmu. Laïcité je bila nadahnuće sekularistima diljem svijeta, ne samo na povijesno kršćanskom Zapadu; utemeljitelj moderne turske države, Atatürk, primjerice, bio je nadahnut francuskim modelom pri stvaranju prvoga muslimanskog društva s protuvjerskom vladom.
Godine 1980. papa sveti Ivan Pavao II. požalio se u domovini svetaca Ivane Orleanske, Bernardice i Terezije iz Lisieuxa: „Francuska, najstarija kći Crkve, što si učinila sa svojim krštenjem?“ Ipak, poljski papa nije odustao od Francuske, kao ni njegov njemački nasljednik, koji je posjetio zemlju 2008. godine. Ivan Pavao posjetio je Francusku osam puta, više nego ijednu drugu zemlju osim svoje rodne Poljske, te je za biskupe imenovao predvodnike nove evangelizacije, poput pokojnog kardinala Jean-Mariea Lustigera, koji je i sam bio obraćenik iz židovstva.
Nedavni događaji u Francuskoj pokazuju da je obraćanje tolikoj pozornosti toj zemlji, koja je donedavno iz crkvene perspektive izgledala kao naizgled beznadni slučaj, bilo vrijedno truda. A Francuska nije jedina europska zemlja u kojoj je katolicizam trenutačno u porastu. U Irskoj, poput Francuske zemlji snažnih katoličkih korijena u kojoj se činilo da je vjera nepovratno izgubljena, pripadnici generacije Z vjerojatnije će se izjasniti kao katolici i pohađati misu nego pripadnici milenijske generacije. U Španjolskoj, pak, raste broj mladih odraslih koji se izjašnjavaju kao katolici. U tradicionalno protestantskim područjima poput Skandinavije i Ujedinjenog Kraljevstva nagli porast broja katoličkih katekumena poništava posljedice revolucija Martina Luthera i Henrika VIII. Premda nisu imune na sekularizam, zemlje poput Poljske, Hrvatske, Slovačke, ratom razorene Ukrajine i, u određenoj mjeri, Italije, osobito njezinih južnih krajeva, održavaju relativno očuvane katoličke kulture.
Drugim riječima, Duh Sveti nije odustao od Europe. Ipak, tijekom pontifikata pape Franje moglo se pomisliti suprotno. Godine 2013. izbor prvog ne-europskog pape nakon više stoljeća mnogi su protumačili kao početak post-europske Crkve. A Franjo je postupao u skladu s tim.
Argentinski papa svoj je prvi pastoralni posjet jednoj europskoj zemlji, Albaniji, ostvario tek godinu i pol nakon početka pontifikata; to je bilo pitanje povijesne pravde jer je ta mala zemlja s muslimanskom većinom (koja ipak ima snažnu katoličku manjinu) do tada doživjela samo jedan papinski posjet, jednodnevno hodočašće Ivana Pavla II. 1993. godine. Ipak, Franjo je zaobišao mnoge zemlje s velikim katoličkim stanovništvom i bogatom katoličkom baštinom; nikada nije kročio u Austriju, Hrvatsku ili Sloveniju. Premda je stanje vjere u Njemačkoj žalosno, u domovini Benedikta XVI. živi gotovo dvadeset milijuna katolika; dobrodošla bi im bila potpora pape, ali je nikada nisu dobili od neposrednog Benediktova nasljednika.
Premda je povijesno protestantska zemlja, Ujedinjena Kraljevina dom je milijunima katolika koji su morali putovati u Rim kako bi vidjeli svojega papu, kao i milijuni ukrajinskih katolika (potpuna ruska agresija započela je gotovo devet godina nakon početka Franjina pontifikata, a prije toga nije bilo većih sigurnosnih razloga koji bi spriječili papinski posjet, primjerice Kijevu ili Lavovu). Francuska za vrijeme Franje nikada nije doživjela pravi papinski posjet, koji je samo jednodnevno posjetio otok Korziku (Franjo je također govorio u Europskom parlamentu u Strasbourgu i održao govor o potrebi prihvaćanja migranata biskupima Sredozemlja okupljenima u Marseilleu, ali ta su dva događaja bila zatvorena za javnost).
Vjerojatno je najčudnije zanemarena bila Španjolska, dom četrdeset pet milijuna krštenih katolika, zemlja koja je donijela vjeru u Franjinu rodnu regiju Latinske Amerike i iznjedrila bezbrojne svece i redovničke zajednice, uključujući i vlastitu Družbu Isusovu argentinskog pape. Za usporedbu, Benedikt je tu iberijsku zemlju posjetio tri puta tijekom svojega razmjerno kratkog, osmogodišnjeg pontifikata.
Kada je Franjo posjećivao europsku zemlju s milijunima katolika, često to nije bilo zbog pastoralnog posjeta, nego kako bi predvodio međunarodne crkvene događaje, poput Svjetskog susreta obitelji u Irskoj ili Svjetskog dana mladih u Poljskoj (Franjo nikada nije posjetio ni Varšavu) ili Portugalu (Franjo je također posjetio Fatimu povodom stote obljetnice marijanskih ukazanja 2017., ali to nije bilo popraćeno posjetima većim portugalskim gradovima).
Tijekom konklave 2013. koja je izabrala Franju, nešto više od polovice kardinala-elektora bilo je iz Europe. Dvanaest godina poslije bilo ih je manje od četrdeset posto. Osim toga, nerazmjerno velik broj europskih kardinala koje je imenovao Franjo bili su dužnosnici Rimske kurije ili diplomati, a ne dijecezanski biskupi; stoga su 2025. tako velike i drevne europske nadbiskupije poput Milana, Venecije, Beča, Krakova, Praga i Vilniusa ostale bez svojih predstavnika na konklavi.
Zaokret Lava XIV. prema Europi dobrodošla je vijest iz nekoliko razloga. Prvo, sam nam Isus kaže: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Pozvani smo poći u cijeli svijet, a ne zanemariti nijedan njegov dio. Moglo bi se opravdano tvrditi da je Benedikt XVI., koji, primjerice, nikada nije imao pastoralni posjet Aziji, možda bio previše usredotočen na Stari kontinent. Ipak, veća osjetljivost prema područjima svijeta u kojima je Crkva mlada i dinamična ne znači da starije mjesne Crkve treba zanemariti. Budući da se Vatikan nalazi u Europi, posjećivanje europskih zemalja logistički je mnogo jednostavnije nego što bi se moglo zaključiti iz Franjina putnog rasporeda.
Kao duhovni sin svetoga Augustina, rođenog na području današnjeg Alžira, papa Lav XIV. zna kakva je bila sudbina Crkve u Sjevernoj Africi i Maloj Aziji. Ne bismo željeli da se isto dogodi kontinentu s tako bogatom katoličkom baštinom kao što je Europa. Želimo li doista da katedrala u Chartresu, Sagrada Familia ili Monte Cassino (kao i velika istočnokršćanska svetišta poput Svete Gore) postanu samo muzeji? Od šesnaest marijanskih ukazanja koje je Crkva priznala, sva osim dva (Guadalupe u Meksiku i Kibeho u Ruandi) dogodila su se u Europi. Tko će biti njihov čuvar kada vjera nestane?
Premda Katolička Crkva u mnogim europskim zemljama, osobito u Francuskoj, danas doživljava obnovu, tom katoličkom trenutku potrebna je dodatna potpora. Današnja živost Francuske dolazi nakon desetljeća teškog opadanja. Prevladavajuća kultura u Europi neprijateljski je raspoložena prema vjeri. Veća papinska pozornost Starom kontinentu može novim obraćenicima, koji se suočavaju s brojnim izazovima, dati sigurnost u njihovoj novopronađenoj vjeri.
Nedavno je Afrika pretekla Europu po broju katolika. Prije više od stoljeća Hillaire Belloc slavno je napisao: „Europa je Crkva, Crkva je Europa.“ To više nije slučaj, što je nadahnjujući dokaz da su mnogi misionari ozbiljno shvatili Kristov nalog da posvuda propovijedaju Radosnu vijest. Ipak, Europa je i dalje dom svakoga petog katolika, odnosno gotovo 300 milijuna duša. Po broju katolika Južna Amerika i Afrika ispred su Europe, koja ipak ostaje domom većeg broja vjernika nego Azija, Sjeverna Amerika i Oceanija. Stoga je Europa i dalje veliko središte Crkve, a njezini su vjernici prebrojni da bi se njihove duhovne potrebe mogle zanemariti.
Danas je lako biti zadivljen dinamičnošću Crkve u subsaharskoj Africi i dijelovima Azije te pomisliti, parafrazirajući Sinclaira Lewisa, da se ondje sekularizam ne može dogoditi. Ipak, još početkom 1960-ih Irci, Kvebečani, Belgijci i Austrijanci bili su jednako dojmljivo pobožni kao što su danas mnogi Ugandanci, Kongolci ili Vijetnamci. Moguće je da će za šezdeset godina zajednice u katedralama Kinšase ili Lagosa biti jednako rijetke i ispunjene sijedim glavama kao one u današnjem Dublinu ili Beču. Zapravo, Južna Afrika legalizirala je istospolni „brak“ prije dvadeset godina, ranije nego većina američkih saveznih država i europskih zemalja; nijedna zemlja ni regija nije imuna na sekularizam.
Dokaz za to dolazi i s Franjina rodnog kontinenta. Philip Jenkins napisao je 2002. u knjizi The Next Christendom da Europa više nije srce Crkve; prema njegovu mišljenju, Latinska Amerika bila je prikladniji kandidat za taj naslov. Ipak, izbor latinoameričkog pape nije preokrenuo tijek sekularizma u njegovoj rodnoj regiji. Posljednjih su godina mnoge latinoameričke zemlje, uključujući Franjinu rodnu Argentinu, legalizirale istospolni brak i pobačaj na zahtjev. Opipljiv znak protukatoličke reakcije, slične onoj u Quebecu 1960-ih ili Irskoj 1990-ih, dogodio se u Čileu prije desetak godina, gdje su crkve bile spaljivane. U Čileu je još nešto više od polovice stanovništva katoličko, dok je više od četvrtine Čileanaca „bez vjerske pripadnosti“. Poput Italije i Španjolske, koje su nekoć bile sinonim za velike obitelji, Čile i Portoriko (koji također ima najvišu stopu sterilizacije na svijetu) mogu se pohvaliti jednom od najnižih stopa plodnosti na svijetu. Urugvaj je, pak, nešto poput latinoameričkog Amsterdama, postavši prva južnoamerička zemlja koja je legalizirala eutanaziju i prva zemlja na svijetu koja je dopustila rekreativnu uporabu kanabisa.
Zapanjujuće širenje sekularizma u Latinskoj Americi pokazuje da odbacivanje vjere i morala nije jedinstveno europska pojava. Europa je, međutim, bila prva regija koja je iskusila tako agresivnu protukršćansku reakciju. Budući da su Europa i Zapad vodeće svjetske regije u pogledu gospodarskog razvoja i političke moći, često služe kao model zemljama u razvoju. Budući da je Zapad pomogao dovesti svijet u ovu sekularističku zbrku, bilo bi korisno poduprijeti one katolike koji se bore u kulturnim ratovima.
Kako se katolička demografija mijenja, nijedan papa ne može biti eurocentričan. Ali jednako tako ne može biti ni americentričan, afrocentričan ili azijacentričan. Današnja je Crkva dobro zastupljena na svakom kontinentu, što na lijep način svjedoči o univerzalnosti naše vjere. Ipak, nedavni preporod europskog katolicizma, možda najvidljiviji upravo u Francuskoj, ne znači da je europski katolički identitet nestao. Zanemariti duhovne potrebe cijeloga jednog kontinenta protivno je samoj biti evangelizacije. Osvježavajuće je vidjeti da papa Lav XIV., koji je za manje od godinu i pol svojega pontifikata uspješno pastoralno posjetio tri europske zemlje, to razumije.
Izvor
