Naslovnica Društvo Huxleyjev „Vrli novi svijet“ se ostvaruje

Huxleyjev „Vrli novi svijet“ se ostvaruje

Obitelj je razbijena, monogamija je oklevetana, a promiskuitet je postao norma. Roditelji predstavljaju zastarjelu instituciju. Vlada indoktrinira i odgaja našu djecu, a stanovništvo drži pokornim kroz široko rasprostranjene i od države odobrene droge. Reprodukcija se preselila u laboratorij, a nove generacije su genetski modificirane u različite društvene klase i usmjerene prema industrijskom rastu.

Možda je ovo zaplet distopijskog romana, ali gotovo sto godina od objavljivanja „Vrlog novog svijeta“, detalji distopije Aldousa Huxleyja su se iz područja znanstvene fantastike preselili u područje stvarnosti.

Iako bi se ovaj opis mogao činiti više nalik na distopijsko upozorenje nego na točan opis društva u kojem danas živimo, konstelacija nedavnih razvoja medicinskih istraživanja i tehnologije ima šokantne implikacije; a to je da je znanstvena fantastika u kontekstu fertilne industrije teorijska i potencijalno neposredna mogućnost.

Što se tiče prigovora da će sama odbojnost prema ideji laboratorijski odrasle djece biti dovoljna da odvrati bilo kakav poticaj u tom smjeru, razmotrite načine na koje je medicinska industrija već preoblikovala naše ideje o ljudskoj reprodukciji. Velike tehnološke korporacije potiču žene da zamrznu svoje jajne stanice, stavljajući majčinstvo „na led“ (riječ je o pokretu koji srdačno podržava medicinska industrija jer je ona ovisna o ovakvim „izborima”).

Žene se diljem svijeta koriste kao ljudski inkubatori, a veze i značaj majčinstva svedeni su na funkcije kapitalizma ili čak izbrisani. Unatoč previsokim troškovima, strašnim stopama uspjeha i srceparajućim slučajevima koji su krenuli po zlu, fertilnoj industriji popularnost raste, a s njome dolazi i široko rasprostranjeno društveno prihvaćanje ideje da je područje nastanka novog ljudskog života negdje drugo, a ne u ljubavi majke i oca.

U međuvremenu, sam znanstveni razvoj došao je blizu toga da bi uskoro mogli vidjeti kako djeca odrastaju u laboratoriju. Istraživači nastavljaju uzgajati embrije u laboratoriju radi eksperimentiranja, čak stvarajući vlastite entitete nalik embriju. Međunarodno društvo za istraživanje matičnih stanica nedavno je ublažilo svoje četrnaestodnevno ograničenje umnožavanja ljudskih embrija, ograničenja koje istraživači i svjetsko zakonodavstvo priznaje od 1979. godine. Iako je federalno financiranje ove vrste istraživanja i dalje zabranjeno u Sjedinjenim Američkim Državama, istraživanja u privatnom sektoru nije regulirano.

Bidenovo ukidanje zabrane istraživanja fetalnih stanica iz doba kada je Trump bio predsjednik (početkom 2021. godine) ima široko rasprostranjene implikacije. Kako se lijekovi razvijaju pomoću ovakvih istraživanja, vjernici će se uhvatiti u koštac s dilemom suradnje sa zlom u liječenju očnih bolesti, Alzheimerove, Parkinsonove i drugih bolesti.

Idemo prema mračnijoj sudbini od Huxleyeva genetski slojevitog društva u kojem su se oni koji „nemaju“ jednostavno našli potisnuti na mjesta slugu. U takvome scenariju, oni koji „imaju” ne koriste plodove rada razvijenih preko leđa „ne imajućih”, već radije je riječ o eksperimentiranju i uništavanju tijela ranjivih i nepoželjnih u našemu društvu.

Naravno, ako smo odlučili oponašati Huxleyjevo genetski slojevito društvo, znanstveni potencijal za stvaranje i proizvodnju klase sluga je isto tako nadohvat ruke. Umjetne maternice i gameto-geneza in vitro (laboratorijsko stvorena jajašca i spermiji) su u eksperimentalnom razvoju.

S razvojem tehnologije genetskog uređivanja CRISPR, „dizajnerske bebe“ su već rođene. Iako se čini vjerojatnijim da će ovu tehnologiju koristiti roditelji koji žele usavršiti svoje potomstvo nego vlade koje žele restrukturirati društvo, činjenica je da sve ove mogućnosti zaslužuju javnu etičku raspravu prije njihove implementacije.

Nažalost, bez obzira na poniznost i oprez većeg dijela znanstvene zajednice, uvijek postoje pojedinci čije ih ambicije tjeraju da definiraju napredak isključivo u smislu postizanja daljnjeg razvoja, bez obzira na to znači li taj razvoj uistinu napredak za ljudsku zajednicu. Postavljena je kulturna podloga, a znanstvena infrastruktura je u eksperimentalnoj fazi. Koliko generacija mora proći da bi argument uklanjanja trudnoće iz utrobe žene postala „sigurna” i „odgovorna” opcija?

Odgovor bi nas mogao iznenaditi više, nego što bismo željeli vjerovati. Naša kultura već negira jedinstveni doprinos majčinstva i očinstva, a koncept obitelji kao zajednice ljubavi dodatno se potkopava. Aplikacije kao što je „Modamily“ nastoje primijeniti sposobnost pronalaženja partnera u aplikacijama za upoznavanje kako bi pomogle samcima da odaberu „partnere za roditeljstvo“, stvarajući alternativne aranžmane tradicionalnoj obitelji koji odgovaraju životnom stilu tih pojedinaca.

Promiskuitet je postala kulturna vrijednost. Mainstream mediji dovode u pitanje, čak i zloćudnu monogamiju, a ženama se prodaje laž da je kontracepcija ljudsko pravo – implikacija je da je spolni odnos vitalni dio života svake odrasle žene, bez obzira na bračni status.

Huxleyeva vizija svijeta promiskuiteta u kojem država zamjenjuje obitelj u odgoju i obrazovanju djece možda i nije tako daleko. Državni školski sustavi u nekim državama već dugo promiču programe spolnog odgoja kao potrebne, čak idu toliko daleko da promiču seksualnu aktivnost unutar nastavnog plana i programa nudeći eksplicitne opise masturbacije učenicima petih razreda i dijeljenjem prezervativa učenicima osnovnih školi.

Nakon što su lockdowni zbog COVID– a omogućili roditeljima da dobiju dublji uvid u ono što su njihova djeca učila u učionicama, mnogi su roditelji postali zabrinuti zbog društvenih vrijednosti i principa koje promiče javni obrazovni sustav. Kako država vrši sve veću kontrolu nad obrazovanjem naše djece i nastavlja zabranjivati raspravu o vjerskim vrijednostima, djeca u javnom školskom sustavu postaju primatelji ideoloških vrijednosti koje, ako nisu eksplicitno religiozne same po sebi, dosežu razinu religije jer su temeljene na „sekularnom pravovjerju“, a ne teološkim načelima.

U međuvremenu, roditelji smatraju da se područje njihova autoriteta smanjuje jer škole potiču društvenu rodnu tranziciju učenika – i to bez dopuštenja roditelja, uz to namjerno uskraćuju informacije radi „zaštite“ djece.

Uz to alarmantna razina rastresenosti, otuđenosti jednih od drugih i samozadovoljstva samo će se povećati u sljedećih nekoliko godina. S milijardama dolara uloženih u stvaranje „Metaverse“, koji se nazire na horizontu, i brzo širenje upotrebe droga kao što su kao kanabis, potencijal za široko rasprostranjenu kulturnu refleksiju o vrsti društva koje stvaramo je već umanjena.

Pod težinom poraza zbog svakog novog uznemirujućeg problema u kulturnom ratu, može biti teško povjerovati u Kristovo obećanje: „Jer je jaram moj blag i breme moje lagano“ (Mt 11, 30). Budući da konzervativni i kršćanski glasovi nisu prisutni, utihnuli su i gube sredstva za život u svojevrsnom postmodernom mučeništvom, taj se teret čini sve većim problemom. Kako da kršćanima ostane nada kada se čini da svjetlo na kraju našeg tunela postaje sve udaljenije i sve slabije? Ima li nam distopija nešto za ponuditi ili je samo sinonim za sudnji dan?

Dok distopijski pogled može poslužiti kao korisno upozorenje, kršćanska mašta nudi daleko trajniju i vrjedniju alternativu. Distopija uprizoruje fiktivnu sliku svijeta u kojem nema stvari koje čine ljudski život vrijednim življenja; Kristova radosna vijest i stvarnost njegovog Kraljevstva su već ovdje.

Uskrsnuće nije utješna nagrada ili daleki simbol nade koja će se ostvariti tek na kraju kršćanskog života. Stvarnost da je Krist pobijedio smrt i da živi u nama je sadašnja stvarnost. Teška srca možemo žaliti zbog znakova vremena, a u našem društvu ima mnogo toga za žaliti, ali naš je poziv da budemo uskrsnuli narod, kao što nas je papa Ivan Pavao II. podsjetio usred Hladnog rata:

            „Ne pretvarajmo se da je život samo ljepota. Svjesni smo tame i grijeha, siromaštva i boli. Ali znamo da je Isus pobijedio grijeh i prošao kroz vlastitu bol došavši do slave uskrsnuća. Zbog toga živimo u svjetlu Njegovog vazmenog otajstva, to jest otajstva njegove smrti i uskrsnuća.

          “Ne prepustite se očaju. Mi smo ljudi Uskrsa i aleluja je naša pjesma! Ne tražimo plitku radost, već radost koja dolazi iz vjere, koja raste kroz nesebičnu ljubav, koja poštuje temeljnu dužnost ljubavi prema bližnjemu, bez koje ne bi bilo moguće govoriti o radosti. Shvaćamo da je radost zahtjevna; zahtijeva nesebičnost; zahtijeva spremnost da se s Marijom kaže: neka mi bude po tvojoj riječi“.

Stanje našeg svijeta nije nešto zbog čega trebamo žaliti ili bježati od toga; to je tlo na kojem se formira naš vlastiti Fiat. Svemogući Stvoritelj svemira izabrao je i pozvao svakoga od nas da Mu služimo u ovim konkretnim okolnostima. Svijet u kojem živimo moli za naš proročki odgovor. Ako je ikad bilo vrijeme da se ustane i proglasi da je Krist Kralj, onda je to ovo vrijeme.

Izvor